Prema stručnim definicijama, “trgovina ljudima, posebno ženama i djecom, trgovina ljudskom bijedom, predstavlja jedan od najvećih zločina našeg doba”. Trgovina ljudima znači regrutovanje, transport, transfer, skrivanje ili prihvat osoba putem prijetnje ili upotrebom sile ili drugih oblika prinude, otmice, prevare, obmanjivanja, zloupotrebe vlasti ili stanja ugroženosti, davanja ili primanja novca ili beneficija za dobijanje pristanka osobe koja ima kontrolu nad nekom drugom osobom, u svrhu eksploatacije.
Ovaj termin obuhvata i krivična djela trgovine ljudima, koja su predviđena krivičnim zakonima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, radi vršenja prostitucije, iskorištavanje djece u svrhu pornografije, proizvodnja i prikazivanje dječije pornografije, navođenje na prostituciju i upoznavanje djeteta sa pornografijom.
Iako problem trgovine ljudima u posljednje vrijeme privlači sve veću pažnju na političkom planu, on je još uvijek veoma daleko od rješenja. Međunarodna priroda ovog fenomena, propusne i nesigurne granice, složeni uzroci i nedovoljan stepen svijesti o postojanju trgovine ljudima, uz neadekvatne i neusklađene krivične zakone, otežavaju borbu protiv ove vrste kriminala. Stručnjaci ističu da ovako postavljen pristup problemu onemogućava ostvarivanje osnovnih ljudskih prava žrtvama trgovine ljudima, kao i provođenje potrebnih mjera za njegovo sprečavanje.
Samir Rizvo, državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima iz Ministarstva sigurnosti BiH, rekao je da trgovina ljudima predstavlja kriminalnu pojavu, koja često ima karakteristike organizovanog kriminaliteta, ali je ona ujedno i teško kršenje ljudskih prava zagarantovanih međunarodnim pravom, ustavima i statutima.
“Neke od osnovnih karakteristika ovog fenomena ukazuju na potrebu sveobuhvatnog i usklađenog odgovora svih struktura i nivoa vlasti, te građanskog društva, kao i koordinaciju i saradnju svih aktera uključenih u suprotstavljanje trgovini ljudima. Prateći trendove trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini u posljednjih desetak godina, situacija je bitno izmijenjena, jer je činjenica da je BiH zemlja izvora, tranzita i destinacije. Zvanični pokazatelji o broju registriranih slučajeva trgovine ljudima predstavljaju značajnu determinantu prilikom kreiranja strateškog okvira za djelovanje svih nadležnih tijela koja su aktivno angažovana u suprotstavljanju ovoj pojavi. Iako se radi o pokazateljima koji ne pružaju potpuno pouzdan uvid u stvarne razmjere problema trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini, oni su ipak nezaobilazan indikator procjene trendova kretanja ove pojave za određeni period”, kazao je Rizvo za BUKU.
On je dodao da se ključni nedostatak ove vrste zvaničnih pokazatelja zapravo tiče učešća takozvane „tamne brojke“ krivičnih djela trgovine ljudima u odnosu na prezentovane podatke, a radi se o onim djelima koja su zaista izvršena u ovom periodu, ali su zbog brojnih razloga ostala nepoznata državnim institucijama. U tom smislu, prikazane podatke treba posmatrati tek kao dio sveobuhvatne analize stanja i uspješnosti formalne socijalne reakcije na fenomen trgovine ljudima u BiH.
“Prema prikupljenim podacima od strane tužilaštava, službi za sprovođenje zakona, centara za socijalni rad, te nevladinih organizacija, a koji su potrebni za sačinjavanje godišnjeg izvještaja o stanju trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini, utvrđeno je da je u toku 2011. godine identificirano ukupno 35 potencijalnih žrtava trgovine ljudima/navođenja na prostituciju i/ili seksualno iskorištavanje/trgovine ljudima u svrhu prosjačenja. Istovremeno, trenutno se finaliziraju podaci za 2012. Godinu, po kojima je identificirano/asistirano ukupno 39 potencijalnih žrtava trgovine ljudima/navođenja na prostituciju i/ili seksualno iskorištavanje/trgovine ljudima u svrhu prosjačenja”, objasnio je Rizvo.
Kada je u pitanju broj osoba iz BiH za kojima se trenutno traga, a koje su nestale usljed trgovine ljudima, Rizvo je istakao da Odsjek za borbu protiv trgovine ljudima ne raspolaže ovakvim podacima, pošto je tačan razlog nestanka osoba nemoguće znati do trenuka njihovog pronalaska.
“Kompleksnost suprotstavljanja trgovini ljudima zahtijeva uključivanje šire društvene zajednice, a posebno organizacija građanskog društva, kako bi se osigurao uspjeh u suprotstavljanju ovoj pojavi. Stoga je potrebno iznaći pristup koji će omogućiti iskorištavanje resursa građanskog društva i razvijati mehanizme saradnje i koordinacije aktivnosti. Centri za socijalni rad predstavljaju vodeće institucije za prevenciju, otkrivanje i rješavanje svih oblika nasilja nad djecom, te tako predstavljaju ključnu instituciju u suzbijanju trgovine ljudima u BiH, posebno trgovine i eksploatacije djece, zbog čega imaju obavezu da svoje aktivnosti usmjere i na otkrivanje slučajeva trgovine ljudima”, kazao je Rizvo.
Objasnio je da je tokom obavljanja redovnih aktivnosti u okviru međunarodne saradnje i razmjene informacija u proteklom periodu bio niz slučajeva žrtava trgovine ljudima kojima je trgovano i koje su iskorištavane na području van Bosne i Hercegovine, a po iskazanoj želji za povratak u matičnu zemlju i po ostvarenim uslovima za to, one su vraćene u BiH, te im je po realizovanom povratku pružena adekvatna pomoć i podrška u njihovoj reintegraciji.
Iz Ministarstva sigurnosti BIH objašnjavaju da su, u skladu sa “Pravilnikom o zaštiti stranaca žrtava trgovine ljudima u BiH” i “Pravilima o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovine ljudima državljana Bosne i Hercegovine”, nevladine organizacije koje su sklopile protokol sa nadležnim institucijama za pružanje smještaja, zaštite i pomoći žrtvama trgovine ljudima i svjedocima žrtvama u BiH, ovlaštene organizacije za pružanje pomenutih usluga žrtvama trgovine ljudima identifikovanim u BiH. Shodno tome, ovlaštene nevladine organizacije imaju niz odgovornosti u aktivnostima i procedurama otkrivanja, identifikacije, pomoći, rehabilitacije i ostalim intervencijama u radu sa žrtvama trgovine u BiH, kao i prilikom komunikacije i razmjene informacija sa ostalim nadležnim institucijama tokom ovog procesa.
Organizacija za bezbjednost i saradnju u Evropi (OSCE) je već dugi niz godina (više od deset godina) posvećena borbi protiv trgovine ljudima i ima čitav niz dokumenata koji su politički obavezujući za BiH kao članicu OSCE-a. Ova organizacija se bavi ovim problemom tako što usko sarađuju sa državnim koordinatorom za borbu protiv trgovine ljudima iz Ministarstva sigurnosti BiH i sa svim drugim strukturama, kako bi se unaprijedio sistem za borbu protiv trgovine ljudima, ali i zakonski okvir koji još uvijek nije adekvatan, zbog čega organizacija kao što je OSCE ima praktične probleme u implementaciji svojih zaključaka.
Selma Zeković, savjetnica za borbu protiv trgovine ljudima iz OSCE-a u BiH, kazala je da OSCE već nekoliko godina intenzivno sarađuje sa vlastima u BiH na izradi amandmana na krivične zakone u BiH. Objašnjava da je u BiH krivično djelo trgovine ljudima adekvatno definisano u Krivičnom zakonu BiH, a u krivičnim zakonima entiteta i Brčko distrikta postoje neka srodna krivična djela koja u sebi imaju određena obilježja krivičnog djela trgovine ljudima. Međutim, Zekovićeva ističe, ovi zakoni ne podrazumijevaju sve one elemente koje trgovina ljudima nosi sa sobom.
“To u praksi znači da ukoliko se takav predmet otkrije na entitetskom nivou dolazi do pogrešne kvalifikacije krivičnog djela i na taj način žrtve ne dobiju adekvatnu zaštitu. Za počinjenje istog krivičnog djela u jednom dijelu zemlje ćete dobiti jednu kaznu, a u drugom dijelu BiH to djelo nosi drugačiju kaznu. Statistike i podaci u BiH govore da je bilo presuda u BiH za krivično djelo trgovine ljudima, a neki počinioci su dobili kaznu visoku i do 14 godina zatvora. U posljednje vrijeme, imamo mnogo više domaćih žrtava trgovine ljudima i mnogo više govorimo o radnoj eksploataciji unutar BiH i u inostranstvu”, kazala je Zekovićeva za BUKU.
Udruženje građana “Nova generacija” iz Banjaluke nekoliko godina uključeno je u rad na suzbijanju pojave trgovine ljudima, a rade i na podizanju svijesti javnosti o ovom problemu. Kroz rad “Prihvatne stanice za djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju”, te rad “Dnevnog centra za djecu ulice”, članovi ovog udruženja povremeno se susreću sa žrtvama i potencijalnim žrtvama trgovine ljudima, naročito djecom, jer je fokus njihovog rada na najmlađim pripadnicima društva.
Oni trenutno pružaju kratkoročni siguran smještaj djetetu, zaštitu, psihološku pomoć, hranu, higijenu i garderobu, a radi rješavanja ovog problema sarađuju sa Centrom za socijalni rad Banjaluka, Državnom agencijom za istrage i zaštitu (SIPA), Ministarstvom sigurnosti BiH, te drugim institucijama koje djeluju na ovom polju. “Nova generacija” je takođe član Regionalnog monitoring tima za borbu protiv trgovine ljudima.
Maša Mirković, izvršna direktorica Udruženja građana “Nova generacija “, ističe da su slučajevi trgovine ljudima obično prekogranične prirode, a Bosna i Hercegovina je uglavnom zemlja tranzita ili odredišta za žrtve koje dolaze iz zemalja Istočne Evrope.
“U proteklih nekoliko godina se javio novi fenomen u Bosni i Hercegovini, a to je trgovina ženama i djevojkama koje se vrbuju u lance trgovine ljudima na lokalnom nivou, u cilju seksualne eksploatacije u drugim dijelovima zemlje. Dok je broj identifikovanih stranih žrtava u stalnom opadanju, broj građanki BiH koje su identifikovane kao žrtve trgovine ljudima unutar granica BiH je u stalnom porastu. Ogromna većina žrtava trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini se vrbuje i postaju predmet trgovine u cilju seksualne eksploatacije. Takođe, sporadično su registrovani i slučajevi trgovine ljudima u svrhu prisilnog rada, organizovanog prosjačenja i ugovorenih brakova”, istakla je Markovićeva za naš portal.
Mirkovićeva kaže da problem eksploatacije rada i prosjačenja u prošlosti nije bio tretiran na adekvatan način, zbog čega je ovaj problem i dalje prisutan u našem društvu, naročito kada je riječ o prosjačenju na ulicama, koje je nuspojava opšteg siromaštva. Ona dodaje da broj djece koja rade na ulicama konstantno raste usljed nedostatka efikasnog mehanizma zaštite od strane relevantnih institucija, posebno među romskom populacijom.
ŽRTVE TEŠKO MOGU PREPOZNATI “TRGOVCA LJUDIMA”
Prema riječima Maše Mirković, ciljne grupe trgovaca ljudima najčešće su žene i djeca, mada se na njihovoj meti nalaze i muškarci.
Mirkovićeva ističe da, ukoliko se žrtve identifikuju, one se smještaju u sigurne kuće za žrtve trgovine ljudima, te im se pruža svaki oblik zaštite, zbrinjavanja, rahabilitacije, repatrijacije i resocijalizacije.
“Veoma je važno da se žrtve u tom okruženju osjećaju sigurno, da uživaju dužno poštovanje i da imaju povjerenje u uposlenike sigurne kuće. Na rješavanju problema trgovine važno je da postoji dobra i jaka međuinstitucionalna saradnja i da se žrtva zaštiti od sekundarne viktimizacije prilikom uzimanja izjava, svjedočenja i slično”, rekla je ona.
Mirkovićeva objašnjava da djeca često uopšte nisu svjesna da su žrtve radne ili seksualne eksploatacije, te se takve stvari utvrde tek nakon određenog vremena i boravka sa tom djecom.
“Ono što je zanimljivo jeste da su djeca koja prose na ulici zapravo žrtve radne eksploatacije, koja je jedan od oblika trgovine ljudima. Nažalost, ovaj problem se ne tretira na pravi način. Ukoliko se radi o Romima koji prose, što je često slučaj, to se povezuje sa njihovom kulturom. Kroz rad sa ovom populacijom, lako se može uočiti da djeca to ne žele da rade. Imali smo slučajeve kada su otvoreno to priznavali, ali i slučajeve kada su govorili da to vole raditi. Riječ je o interpretaciji razloga prosjačenja njihovih roditelja ili trećih lica koja ih na to tjeraju, te ubijede djecu da je to ispravno”, kazala je Mirkovićeva.
Dodaje da djeca koja prose rijetko idu u školu, često su zanemarena i zapuštena, te su im ugrožena osnovna dječija prava, a noću hodaju po gradu bez adekvatne zaštite odraslih, te su izložena pogrdnim imenima, uvredama, prijetnjama i slično.
“Ono što je važno napomenuti kada govorimo o prosjačenju i njegovom suzbijanju je da djeci koja prose ne treba davati novac. To je jedan od načina za suzbijanje ove pojave. U redu je kupiti im hranu ili slično, ali novac oni često ne zadržavaju za sebe, već ga predaju trećim licima, koja na taj način zarađuju, dok djeca od toga nemaju nikakvu ili jako malu korist”, kaže Mirkovićeva.
Samir Rizvo je kazao da su danas, za razliku od ranijih godina, sve više zastupljene domaće žrtve iz BiH, čija je starosna dob sve niža i generalno je sve teže otkriti slučajeve trgovine ljudima.
“Za prepoznavanje ‘trgovca ljudima’ možemo reći da nema pravila. Praksa je pokazala da su trgovci ljudima nekada okrutni kriminalci, a nekada profinjeni i pristojni. Nekada su to skroz nepoznate osobe, a nekada poznate, čak bliske osobe, rođaci, susjedi, prijatelji, poznanici. Nekada se vrbovanje potencijalnih žrtava trgovine ljudima vrši putem otmice i uz primjenu krajnje prisile, a nekada se vrbovanje odvija prijetnjama, ucjenama. Nekada se vrbuje i zavođenjem i prevarama, lažnim obećanjima. Zbog svega toga ne postoji ustaljeni profil trgovca ljudima”, objasnio je on.
Selma Zeković ističe da, nažalost, nema univerzalnog recepta koji bi se mogao dati građanima da se zaštite.
“Kada govorimo o zaštiti i prevenciji, vrlo je važno da građani budu informisani. Ukoliko neko dobije ponudu za posao u inostranstvu ili u BiH, u nekom drugom gradu, ili slično, trebao bi da se dobro informiše o ponuđenom zaposlenju. Mnogi građani idu trbuhom za kruhom, gledajući samo da odu iz zemlje, a ne pomišljaju o mogućim posljedicama i neželjenim stvarima. Građani bi se trebali informisati o svojim pravima i načinima na koje mogu dobiti pomoć od institucija sistema, ali i nevladinih organizacija”, zaključila je Zekovićeva za naš portal.
Iz riječi naših sagovornika možemo zaključiti da nam predstoji još mnogo rada da bi zakonski okvir bio stroži prema počiniteljima, ali i da se mora raditi na podizanju svijesti ljudi o ovom problemu. Trgovina ljudima nije nešto što se dešava negdje daleko, ona je prisutna oko nas i jedni savjet koji se može građanima dati jeste da budu oprezni.
KOMENTARI