Danas ću vas odvesti na Üsküdar, ali do 15 h moramo ostati u hotelu. Zbog prijemnih ispita na fakultete, kretanje je zabranjeno svima koji nemaju veze s tim.
Nekoliko minuta iza 15 h bile smo na ulici, praznoj, samo su mace lijeno pozirale, ne mareći za pravila i maske. Ručak na Galata mostu, sad već omiljeni acili (ljuti) ezme, patlican ezme, zeytinli ezme i humus, naravno uz çay. Nakon ručka sjedimo na obali, more modre boje, brojimo meduze. Prilazi mi dido, drzi u ruci dva paketa maramica, nudi mi ih. Na svom „tečnom“ turskom ga pitam „ kaç lira“? Iki (dvije).
Trazim sitno, uzmem maramice, gledam onaj drugi paketić, ma kupiću i njega, izvadim još dvije lire i dam mu. Gleda me i krene, ja mu pokazujem novac i kazem „dort (četiri)“, on sav sretan kaze „Allah razi olsun“ i odlazi. Ja gledam i smijem se. Čovjek sretan jer misli da sam mu dala bakšiš, a ja sretna zbog njegovih riječi. Ispred nas djevojka pozira fotografu, diskretno, uslikam je i ja, jer liči na Amy Winehouse.
Čekajući brod, snimim prelazak mase ljudi preko ulice „na crveno“, što je uobičajeno u ovom gradu. Svi nosimo maske, ali je ulazak na brod pravi mravinjak. S broda posmatram ples galebova. Na azijskoj strani Üsküdar, uzimamo taxi da stignemo na Çamlicu, jedno od sedam brda Istanbula, odakle se gleda zalazak sunca.
A onda kod porodice Çuhadar, gdje smo do kasno u noć uzivali u svježem voću, kahvi, çayu, a ja nisam mogla zaobići ni çig köfte.
KOMENTARI