Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je da li postoji regionalno javno mnjenje. Sagovornici su bili beogradski književnik Vladimir Arsenijević i zagrebački filozof i publicista Srećko Horvat
Piše: Omer Karabeg (RSE)
Bilo je reči o tome da li na prostoru bivše Jugoslavije postoji neka vrsta regionalne intelektualne zajednice, ko su najveći zagađivači regionalnog komunikacionog prostora, govorilo se i o dvostrukoj ulozi interneta koji se, s jedne strane, širenjem istinitih informacija suprostavlja lažima režimskih medija, a s druge – omogućava da se na forumima ispoljava najcrnji nacionalizam, koliko je interesovanje za ono što se zbiva u drugim državama bivše Jugoslavije, o regionalnom dijalogu, zašto nema saradnje sindikalnih vođa na prostoru bivše Jugoslavije kada su radnici podjednako obespravljeni u svim državama regiona, o pornografiji pomirenja, kao i o tome koje ličnosti uživaju nepodeljeno poštovanje u celom regionu.
Omer Karabeg: Može li se uopšte govoriti o regionalnom javnom mnjenju? Postoji li ono makar u naznakama?
Vladimir Arsenijević: Ono je u nekom neprestanom procesu nastajanja od one već mitske 2000. godine naovamo. Zaista mislim da se ono formira i da je manje-više vidljivo u zavisnosti od tema koje odaberemo. U situaciji, kada su mnoge granice i prepreke srušene i kada dolazi do različitih prožimanja na regionalnom nivou, nemoguće je izbeći formiranje regionalnog javnog mnjenja.
Srećko Horvat: Malo sam skeptičan spram čitave ove teme. Da bi postojalo regionalno javno mnijenje, prvo bi trebala postojati regionalna javnost. U Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i i drugim državama regiona postoje mnogi zajednički problemi – pad društvenog proizvoda, nove privatizacije, deindustrijalizacija, nove mjere štednje, korupcija političkih elita. Postoji li neka zajednička javnost koja neovisno o državnim granicama može biti nekakav otpor načinu na koji se vlast odnosi prema tim problemima? To je pitanje na koje tek valja odgovoriti.
Omer Karabeg: Postoji li nešto što bi se moglo nazvati postjugoslovenskom intelektualnom elitom, nešto kao neka vrsta regionalne intelektualne zajednice?
Vladimir Arsenijević: Teško je odgovoriti na to pitanje. Postoje određeni opinion makeri koji, sa manje ili više uspeha, pokrivaju čitav region ili makar onaj deo regiona koji je označen i ograničen zajedničkim jezikom, kojim upravo sada nas trojica razgovaramo i kojem nije potrebno prevođenje. Poznata su imena kolumnista, novinara, ljudi koji se bave raznim vrstama javne delatnosti čiji se uticaj širi preko granica zemalja čije pasoše poseduju. Da li bi baš moglo da se govori o regionalnim intelektualnim elitama – ne znam. Da budem iskren, često me je zbunjivao termin intelektualna elita. Nisam, izuzev u jako apstraktnom obliku, nikada mogao tačno da shvatim na šta se to zapravo odnosi.
Srećko Horvat: Moram se složiti sa zadnjom rečenicom Vladimira Arsenijevića. Upravo smo se nas dvojica prije godinu dana našli u Vukovaru na jednom literarnom festivalu koji je trebao obilježiti 20 godina od početka rata u Vukovaru. Tu su bili književnici, publicisti, kolumnisti iz različitih dijelova bivše Jugoslavije, svi oni koji se danas smatraju intelektualnom elitom. Bilo nam je drago da se vidimo. Razgovarali smo o važnim temama, pored ostalog i o ratu i pomirbi, mada je ta riječ toliko izlizana, da ne znači gotovo ništa. Međutim, pravo je pitanje: čak i da postoji ta intelektualna elita – kome se mi obraćamo. Da li se obraćamo nama samima ili nekome drugome? Da li taj literarni događaj znači ljudima iz Vukovara ili ljudima iz Beograda toliko koliko znači nama?
Omer Karabeg: Ko su najveći zagađivači regionalnog komunikacionog prostora? Ko prednjači u stvaranju negativne predstave o drugom?
Vladimir Arsenijević: Mislim da svi ulažu dosta truda u tu aktivnost. To je stvar na kojoj se dosta radi i koja se poprilično neguje. Znam šta se piše o nama bliskim susednim narodima i na koji način se te teme obrađuju u časopisima i novinama, kao što su Pečat, Pravda, Kurir, dozvoliću sebi to da kažem, svem tom đubretu koje se svakog dana u ogromnom broju primeraka štampa u Srbiji. Kako sam prisutan i na hrvatskoj medijskoj sceni, vidim takve medije i tamo. Mislim, međutim, da najzagađeniji prostor postoji na internetu gde ratovi kao da još uvek traju, gde caruje jako aktivna, ubilačka mržnja. To su prostori za komentare na sajtovima dnevnih novina ili časopisa ili na nekim internet portalima i forumima, gde jedna frustrirana manjina sa ekstremističkim stavovima stvara atmosferu ispunjenu zaista crnim mrakom. To što možete da pročitati u tim komentarima – tera vas da postavite nekoliko elementarnih pitanja o slobodi govora i pisane reči i da li je baš u redu da se ona i na taj način izražava, jer ovde dolazi do njene teške zloupotrebe. Tim tekstovima prilazim sa nekom vrstom morbidne radoznalosti, na način na koji se čovek približi kada vidi da se dogodila neka saobraćajna nesreća na ulici. Svestan je da će iz toga izaći sa bolom u stomaku, ali ga nešto tera da pogleda
 |
Srećko Horvat: Čini mi se da su interesi elita najveći zagađivači regionalnog dijaloga i komuniciranja, ali ne toliko intelektualnih, koliko korporativnih elita, to jest monopola. To ste mogli vidjeti u skandalu između predsjednika Hrvatske, Ive Josipovića, i lidera hrvatskih Srba, Milorada Pupovca. Neko izvana, iz neke druge države, ko nije upućen mogao bi pomisliti da se radi o sukobu predsjednika države sa takozvanim vođom hrvatskih Srba, kako se često naglašava. Međutim, ispod toga leži ekonomski interes. Predsjednik Hrvatske je reagirao tako kako je reagirao – a nakon što godinama nije reagirao na druge stvari – prije svega zato jer je tjednik Novosti, u kojem pišu najkvalitetniji hrvatski kolumnisti, teoretičari i publicista, razotkrio aferu oko ZAMP-a, agencije za zaštitu autorskih muzičkih prava, u koju je predsjednik države bio umješan. Josipović potpuno briše čitavu tu aferu i raspravu premješta na jedan drugi nivo, koji na ovim našim prostorima, jednako kao i na forumima koje spominje Vladimir, može uvijek razbuktati raspravu. To je nacionalizam. Nacionalizam i ovdje, kao i u slučaju crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa, služi za maskiranje nekih dubljih interesa. Naime, Nikolaidis je u jednom svom tekstu, koji je izazvao mnogo tumačenja i kontroverzi, napisao da bi bio civilizacijski čin da je terorist, koji je pokušao teroristički čin prilikom proslave obljetnice Republike Srpske, shvatio da je on eksploatirani radnik i da su se zato vodili ratovi, a ne zbog nacionalne mržnje. Mislim da ta rečenica najbolje pogađa srž ovih problema i zašto uopće dolazi do zagađivanja prostora. Naravno da je korporativnim i političkim elitama u interesu da se u Hrvatskoj govori o sukobu između Josipovića i Pupovca, dok istovremeno društveni proizvod pada i dok nas čeka još dublje potonuće u sveopću krizu.
Omer Karabeg: Čini mi se da internet u regionalnoj komunikaciji ima dvostruku ulogu. S jedne strane, doprinosi da se ništa ne može sakriti. Svaka afera i svaka prljava stvar, koju režimi pokušavaju da sakriju, uvek se pojavi na internetu. S druge strane, na forumima se dešavaju najcrnje stvari. To je takav nacionalizam i mrak koji u štampi nikada ne prolazi.
Srećko Horvat: To me dosta podsjeća na Deridino tumačenje Platonova farmakona. Farmakon na grčkom znači i lijek i otrov. Internet jednako tako može biti i lijek i otrov. Internet zaista može služiti za razotkrivanje istina, tu je najbolji primjer Wikileaks. S druge strane, a forumi su za to najbolji dokaz, internet istovremeno može služiti i kao otrov, kao nešto što može zagaditi čitav javni prostor. Inače, ja više ne čitam te forume. Tu se slažem sa Miljenkom Jergovićem koji je jednom izjavio da su forumi javni WC, gdje svatko misli da anonimno ima pravo trljati svoje mišljenje o drugoga. Tu se ipak zalažem za neku profesionalnost i u novinarstvu i u javnom životu – da svatko stoji sa imenom i prezimenom iza onoga što kaže i da može odgovarati za to. Kada bi se to načelo uvelo, mislim da bi bilo manje mržnje. Premda, ta teza može biti diskutabilna, jer ponovo dovodi u pitanje slobodu govora.
Omer Karabeg: Koliko je interesovanje za ono što se zbiva u drugim državama bivše Jugoslavije?
Vladimir Arsenijević: Mislim da je ono poprilično i da je već godinama nesmanjeno. Pitanje je samo kvaliteta tog interesovanja. Da li to interesovanje služi samo za potvrđivanje već postojećih predubeđenja i predrasuda i za dalje raspirivanje mržnje, ili je to jedno zdravo, normalno interesovanje za ono što su vrednosti i nove stvari koje se događaju u našem neposrednom okruženju. Mislim da ćete naći dovoljno primera i za jedno i za drugo. Postoje mediji koji su uvek bili interesantni na regionalnom nivou. Klasičan primer iz devedesetih godina je Feral Tribune, koji je imao jako uspešnu, doduše kolportersku, distribuciju u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji, kada je apsolutno bilo nemoguće na kioscima kupiti neki list iz Hrvatske. Ali zahvaljujući raznim tajnim, polutajnim kanalima, to je stizalo u Srbiju, bilo kupovano i veoma rado čitano. Danas postoji jedan broj portala koji se obraćaju regionalnoj publici. Mislim da je notoran primer e-novina, koje su beogradski medij, ali više od polovine njegovih čitalaca su regionalni čitaoci. Teme koje e-novine obrađuju su regionalne. Oni objavljuju tekstove o problemima u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini i imaju redovnu saradnju sa autorima, kolumnistima i novinarima iz čitavog regiona. Mislim da takvih primera ima svuda po regionu.
Srećko Horvat: Nisam baš siguran koliko među širim pučanstvom postoji zanimanje za druge države bivše Jugoslavije. Kada biste pitali ljude o političkoj situaciji u Crnoj Gori, Makedoniji ili u Bosni i Hercegovini – sumnjam da biste dobili prave odgovore. Bit ću malo ciničan, ovdje se ljudi više zanimaju za sapunice nego za realno stanje stvari u nekoj drugoj zemlji. Neki prijatelji mi kažu da su se roditelji u Srbiji počeli žaliti da djeca umjesto hiljadu kažu tisuću, jer u zadnje vrijeme uglavnom gledaju turske sapunice koje se prenose sa hrvatskih programa. Možemo otići i na neke druge teme. Sjećam se slučaja Tvornice duhana Zagreb, koja je privatizirana i premještena, unatoč protivljenju radnika koji su okupirali tvornicu. To je bilo, čini mi se 2006. godine. Radnici te tvornice su se pozivali na primjer argentinskih radnika, koji su nakon velike financijske krize sami preuzeli tvornice i počeli proizvodnju. U Srbiji je istovremeno bio slučaj Jugoremedije, gdje su se radnici, koji su zauzeli tvornicu, također pozivali na argentinsku slučaj. Međutim, nije bilo nikakve veze između ta dva radnička pokreta – da se radnici zagrebačke tvornice pozivaju na radnike Jugoremedije i obratno, ili da možda dođe i do nekog udruživanja. Nema komunikacije koja bi pospješila suradnju radničkog pokreta na ovim prostorima.
Vladimir Arsenijević:Ne mislim da radnici iz Hrvatske i Srbije nisu bili obavešteni o sličnostima njihovih protesta. Pre mislim da su oni zaključili da bi im pozivanje na zajednički klasni i socijalni interes samo donelo nevolje, pa su se zadržali u okviru svojih nacionalnih identiteta i tražili su svoja prava unutar svojih nacionalnih zajednica.
Srećko Horvat: Mislim da u tome upravo i jeste problem. Nedostaje ponovno usmjeravanje jednih na druge, koliko god to, slažem se, može biti problematično u situaciji gdje se jedva čeka da se raspiruje nacionalna mržnja. Problemi koje imamo su jedni te isti. I u Srbiji dolazi do strukturalnih reformi, do novih privatizacija, do daljnje deindustrijalizacije, a svi ti problemi postoje i u Hrvatskoj. Evo jednog primjera koji najbolje ilustrira tu situaciju. Kada smo krajem maja ove godine, Boris Buden i ja došli u Sarajevo, na aerodromu nas je dočekao plakat na kojem je na engleskom pisalo “Dobro došli u Sarajevo“. Na plakatu je bila fotografija zaljubljenog para na jednoj od planina iznad Sarajeva, a ispod je pisalo je Coca-cola. Buden je na to sarkastično rekao: “Eto, tamo gdje je nekoć bio srpski snajper, sada se nalazi Coca-cola“. Ono što time želim reći je da je Coca-cola već prije nekoliko godina uzela koncesije na vode u Hadžićima u Bosni i Hercegovini, da je uzela koncesiju na vode u Hrvatskoj, a mislim i u Srbiji. Međutim, nije se pojavio neki pokret koji će reći: “Eto, unatoč raspadu Jugoslavije mi i dalje svjedočimo sličnim problemima“. Zapravo, možemo otići korak dalje i reći da je do raspada Jugoslavije došlo upravo zato da bi sada, umjesto srpskog snajpera, na tom mjestu stajala Coca-cola.
Omer Karabeg: Postoji li protok ideja na prostoru bivše Jugoslavije, da nešto počne u jednoj sredini, odreaguje druga sredina, pa se priključi treća?
 |
Vladimir Arsenijević: Postoji. Evo primera. Beogradski književni festival Krokodil je zasnovan na modelu književng festivala FAK u Zagrebu koji je pokrenut početkom 2000. godine. FAK je bio prvi književni festival koji je imao regionalni karakter i regionalnu supstancu. Na osnovu Krokodila je zatim pokrenut poetski festival Polip u Prištini. Tako da možete da vidite prelivanje uticaja između Hrvatske, Srbije i Kosova. To je odličan primjer načina na koji se dobre ideje kreću u regionu, odbijaju da zamru i ponovo oživljavaju doterane, promenjene i usaglašene sa logikom vremena i mesta.
Srećko Horvat: Postoje prožimanja. Neposredno nakon posljednjeg Subervzive festivala u Zagrebu, u Sarajevu je održan Antifest, na kojem se razgovaralo o mnogim temama o kojima se razgovaralo i u Zagrebu i na kojem su bili i neki gosti zagrebačkog festivala. Postoji sve veći interes i sve veća potreba da ovaj prostor funkcionira kao jedan. Mnogi ugledni svjetski intelektualci koji dođu u Zagreb, kasnije idu u Sarajevo, Beograd, Ljubljanu. Oni dolaze ovdje poimajući ovaj prostor kao zajednički.
Omer Karabeg: Ima li regionalnog dijaloga, ili se on svodi na svađe nacionalno ostrašćenih medija u kojima argumente zamenjuju optužbe?
Vladimir Arsenijević: Postoje žarišne tačke, gde dolazi do susretanja ljudi koji se bave sličnim delatnostima i koje ne interesuje odakle je ko došao. Pitanje identiteta se na tim susretima gasi i učesnici uživaju u toj novoosvojenoj opuštenosti. Naravno da postoji i komunikacija koja se svodi na to da se mržnja još više produbi. Postoji i jedna pornografija pomirenja koja je imala svoju svrhu negde oko 2000. godine kada je valjalo otići kod suseda, objasniti se i izviniti se. To je u međuvremenu postalo vulgarno i deplasirano, čak i jalovo, jer se ponavljaju iste stvari. Novo vreme zahteva relaksiran, ali ne i neodgovoran odnos, i drugačije intoniranu komunikaciju. Mi smo se zaista udaljili od devedesetih godina. Naravno, mnoga pitanja su ostala neodgovorena, mnoge krivice nekažnjene, mnoge odgovornosti zataškane, ali taj trenutak se izgubio, tako da, ako mi želimo ozbiljno da se bavimo našim regionom, to treba da radimo sa 2012. godinom na umu i onima koje slede za njom, a ne zauvek zaronjeni u devedeste.
Srećko Horvat: Pored pornografije pomirenja, postoji i neka vrsta pornografije dijaloga, iluzija da zaista postoji dijalog. Ne bih rekao da je došlo do dijaloga jer je Tadić ljetovao na Visu ili što će Josipović doći na nečiju inauguraciju. To je upravo ta pornografija pomirenja. Ono što se čitavo vrijeme maskira jeste da se i Srbija i Hrvatska i Crna Gora i ostale države nalaze u situaciji gdje uskoro više uopće neće biti tvornica, gdje je ostalo izuzetno malo polja koja se obrađuju. Radi se na privatizaciji vode i energetike, u Hrvatskoj se trenutno priprema veliki plan restrukturacije Hrvatskih željeznica, pa uskoro više nećemo imati ni željeznice, nego će privatni poduzetnici uraditi ono što se dogodilo u Velikoj Britaniji nakon privatizacije željeznica. To su pravi problemi, ali se upravo pornografijom pomirenja i dijaloga ti problemi guraju pod tepih.
Omer Karabeg: Postoje li ličnosti koji uživaju poštovanje u svim zemljama regiona, uslovno rečeno regionalne zvezde? Pada mi na pamet Veljko Rogošić. Njegova nedavna smrt obeležena je s velikim pijetetom u celom regionu.
Vladimir Arsenijević: Kada ste počeli da formulište pitanje, ja sam hteo da dam ciničan odgovor, ali ste me preduhitrili jer ste spomenuli Rogošića. Hteo sam da kažem: “Evo postoje Ceca i Sverina, a i Nives Celzius se bliži velikoj popularnosti u svim zemljama regiona“. To je nezaobilazna činjenica. Ali na stranu cinizam. Veljko Rogošić je bio veliki simbol jugoslovenskih sportskih uspeha, čovjek koji je zapamćen samo po lepim stvarima. Pored Rogošića i možda još nekih sportista iz zlatnog doba Jugoslavije, svakako postoje ljudi koji su uspeli da anuliraju podele, uglavnom zato što su pripadali jugoslovenskom kontekstu. Pada mi na pamet Rade Šerbedžija. Znamo ko je on i odakle je, ali on je na neki način domaći čovek i u Beogradu i u Sarajevu, koliko i u Zagrebu i u Rijeci. Miki Manojlović takođe uživa sličan status, on je rado viđen gost, i kao glumac i kao privatna osoba, na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. U takve ličnosti spada i nedavno tragično preminuli Bekim Fehmiu. Sve su to osobe, koje nikada nisu prihvatale nacionalističke agende, koje naprosto nisu bile u stanju da se opredele. To je očuvalo njihov status kod onog nešto malo plemenitijeg dela našeg javnog mnjenja.
Srećko Horvat: Naravno da regionalne zvijezde postoje. Mi živimo u regiji koja dijeli nekakvo zajedničko kulturno naslijeđe, u kojoj države i dalje gledaju jedna na drugu i u kojoj postoji nekakva vrsta zajedničkog života. Mi ćemo se razumjeti kažemo li tisuću ili hiljadu, premda će ponekad, kao nedavno, doći do ubojstva kada neko kaže turska kahva. Svejedno je da li kažemo vlak ili voz, ako taj voz kasni. Ali mi bismo morali odgovoriti na pitanje kako je uopće bilo moguće da dođe do toga da postoje zajedničke zvijezde i kako je moguće da mi danas o tome razgovaramo sa nekom vrstom ili čuđenja, ili nostalgije, ili otkrića – kao, pa eto, one ipak postoje. Što se to zbilo da je uopće prije 50, 100 godina došlo do ujedinjenja ovog prostora? Što je to zbog čega je došlo do njegovog razjedinjenja?
Omer Karabeg: Mislite li vi da će u bliskoj budućnosti doći do čvršćeg povezivanja kultura u regionu? Da li je taj trend sada na sceni?
Vladimir Arsenijević: Ja iskreno mislim da je taj proces nezaustavljiv. Kada bismo imali nekoliko decenija mira da možemo da se stabilizujemo, niko se više ne bi obazirao na to da li će neko dete u Beogradu reći tisuća zato što gleda tursku sapunicu koja je prevedena na hrvatski. Niko to ne bi ni primećivao. Koga na kraju, s oproštenjem, boli uvo, hoće li neko dete reći tisuću ili hiljadu, ukoliko svi mi razumemo o čemu se radi. Ako date društvu dovoljno vremena i ako su okolnosti takve da ljudi mogu da sebi obezbede onaj najelementraniji životni mir, mislim da će doći do opšte pacifikacije. Jer ljudi u načelu nisu željni da ratuju sa svojim susedima. To čine kada su politički izmanipulisani, pa se onda svaka naredna generacija čudi kako je uopšte bilo moguće da su naši preci bili toliko ludi da su radili to što su radili.
Srećko Horvat: Imam dozu skepse spram kulturnog ujedinjavanja. Čini mi se da, dok se mi ovako kulturno ujedinjavamo, zadovoljavamo dijalogom, razgovaramo, prenosimo iskustva i mišljenja, čitavo to vrijeme događa se nešto drugo.Vidimo da čitavo vrijeme, kroz sve vodeće mainstream medije, postoji proizvodnja pristanka na status quo, na stanje koje je neminovno, na krizu koja nije prilika za ekonomsku demokraciju, na krizu koja nije prilika za oporezivanje bogatih, na krizu koja nije prilika da se siromašnim obezbijedi nekakav dostojan život, nego krizu koja je ponovo prilika bogatima da drugom dijelu stanovništva oduzmu pravo na besplatno obrazovanje, na besplatno zdravstvo, na besplatnu vodu, na željeznice i sve ono što se gradilo na ovim prostorima tokom zadnjih nekoliko decenija. Čini mi se da je to najveći problem i da će kultura morati osmisliti odgovor na to, ukoliko želimo i dalje živjeti sami sa sobom, bez grižnje savjesti.
KOMENTARI