Tužno proljeće ‘92.

Tužno proljeće ‘92.

Obično su proljeća sama po sebi lijepa godišnja doba u Bosni. Proljeće ‘92. će ostati upisano u historiju bošnjačkog naroda kao najtragičnije. Naravno, i u mojim sjećanjima. Bijeljina, Foča, Višegrad, cijelo područje Istočne Bosne, Sarajevo, Mostar, Bosanska Krajina.

Bosnu napadaju iznutra i iz vana, sa zemlje i sa neba. Bez obzira da li su političari bližeg i daljeg okruženja jugointegralisti, federalisti, hegemonisti, separatisti, klerikalci, konfederalisti, demokrati, radikali, četnici, beli orlovi, pantere i ustaše u jednom se svi slažu. Slistiti sa lica zemlje ovu manihejsko – bogumilsku muslimansko – bošnjačku „sektu“. Njima je uvijek bilo svejedno ko će „dobrim Bošnjanima“ skidati glave. Važno je da se siječe, da krv u potocima teče…

Posljednja muslimanska enklava u Evropi dobiva zadnju historijsku šansu. Bosna postaje eksperimentalni model političkih konfrontacija svih vrsta. Ostati ili nestati, nema trećeg. Pratim neslućeno evropsko licemjerno uživanje u bošnjačkoj tragediji.

Pred cijelim svijetom nestaju posljednji potomci Albigenza. Gledam Grke, Latine, Dukljane – vukove, kako u čoporima nalijeću na heretičko – bogumilsku bošnjačku janjad. Kad vuk pojede janje, janjetina postaje vučetina…

Jedino sredstvo eksperimentiranja ljudsko meso i bošnjački životi. Gledam na televiziji izvještaj CNN-a iz Sarajeva. Gledam bošnjačku majku, evropsku majku koja u svome naručju drži mrtvog četverogodišnjeg sina. Gledam njeno materinsko srce probodeno nožem historijske stvarnosti. Ko je taj čovjek – Bošnjak u sveopćem haosu i brodolomu svjetskog morala i licemjerstva.

Zovem brata Hasiba u Sanski Most. Morao je napustiti stan. Auto su mu digli u zrak… Zadnji put kad smo se čuli pozvao sam ga da napusti grad. Obećao sam mu pomoć u koju nisam bio ni sam siguran. Pokušao sam ga tješiti dobrotom svijeta, lagao sam. Zovem ga ponovo da napusti grad. Kratko mi je odgovorio: „Od zla se ne može pobjeći, pred zlo neko mora stati“. Bio je to moj posljednji razgovor s njim.

Moj narod je kažnjen… Zašto? Božja kazna, možda? Božja kazna oslobađa istinu… Sigurno! Istinu… 25.05.1992. početak agresije na S. Most. 26. već ruše Mahalu, 27. maja džamiju od starog Hamzibega do temelja miniraju…

Apoteoze smrti

            Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) je samo posljednji u nizu genocidni scenarija, sinteza svih prethodnih. Najgori i najperfidniji. U njemu je sadržan paranoični žal nad teškom sudbinom srpskog naroda. „Biološki ugroženog, golorukog, osiromašenog i okradenog u smislu prisvajanja kulturnih i historijskih tradicija, pljačkanog kroz vjekove od strane drugih“ i sl..

6 citata

Uz političke skupove i mitinge na kojima su ideje Memoranduma diskretno korištene kao motivacija za budući rat, Srpska pravoslavna crkva (SPC) razvlači mošti cara Lazara i organizira opijela i žalopojke na „stratištima“ srpskog naroda. Sve se to prenosi putem svih medija kao prvenstvene utakmice u udarnim terminima. A sve u funkciji nekrofilnih parada i motivacije srpskog nebeskog naroda za budući sveti rat. Ovo su djela i ideje autora koji su prethodili Memorandumu SANU:

„Srbi svi u svuda“ 1836., Vuk Stefanović Karadžić,

„Načertanija“ 1844, Ilija Garašanin,

„Do istrage naše ili vaše“, 1902., Nikola Stojanović,

„Izlazak Srbije na Jadransko more“, 1912., Jovan Cvijić,

„Iseljavanje Arnauta“, 1937., Vaso Čubrilović,

„Homogena Srbija“, 1941., Stevan Moljević,

„Instrukcija“, 1941., Draže Mihailović

Nadam se jednoj cjelovitoj i znanstveno utemeljenoj sintezi o ovoj materiji jer ovo je samo dio genocidnih ideja, autora i projekata. Bilo bi važno ovakav rad predočiti i svjetskoj javnosti… Naravno da bi najbolje bilo ideje navedenih autora unijeti u naše školske knjige, u školsku lektiru svih uzrasta. Donosim samo izvode iz „Instrukcija“ Draže Mihailovića od 20. decembra 1941.

draže mihailović

KOMANDA ČETNIČKIH ODREDA

Jugoslavenske Vojske

GORSKI ŠTAB

Str. Pov. DJ. Br. 370

20. decembra 1941. godine

ĐENERALŠTABNOM MAJORU G. ĐORĐU LAŠIĆU – KOMANDANTU ČETNIČKIH ODREDA JUGOSLAVENSKE VOJSKE U CRNOJ GORI I KAPETANU G. PAVLU ĐURIŠIĆU KOMANDANTU LIMSKIH ČETNIČKIH ODREDA JUGOSLAVENSKE VOJSKE.

INSTRUKCIJA:

instrukcijekarta

S proljeća 92. prva institucija u Hrvatskoj koja se organizirano bavila pripremanjem pomoći BiH je Islamska zajednica. U okviru koje je kraće vrijeme bio uspostavljen tim za rukovođenje akcijama pomoći BiH. Ševko ef. Omerbašić bio je osoba koja je sve te aktivnosti objedinjavala. On je u to vrijeme imao relativno dobre odnose sa hrvatskom vlašću i na taj način je uspijevao više od drugih raditi na podršci Bosni. Mada mu to nije dozvoljavao položaj koji je obavljao u IZ on je, bez ikakve zadrške, činio sve ono što je bilo od koristi za naš narod. Islamska zajednica je do kraja rata ostala stub organizirane pomoći BiH i izbjeglom narodu iz Bosne i Hercegovine.

U Gundulićevoj je djelovala zajednica Zmaj od Bosne za regrutiranje i slanje vojnika na ratišta u BiH. Junuz Hašić je bio jedan od čelnih ljudi. Najveći broj ljudi koji je odlazio uz pomoć ove organizacije u Bosnu upućivan je u Posavinu. Kasnije se u taj posao uključio i Mehmed Kavazbašić koji je imao sjedište štaba na Žitnjaku.

mehmed kavazbašić

Ja sam se kao dobrovoljac za odlazak u Bosnu javio u Islamsku zajednicu koja je o tome vodila urednu evidenciju. Bilo je to u martu 1992. godine. Bio sam četvrti upisani po redu. Tada sam obavio razgovor sa g. Ahmedom Ikanovićem. S njim sam kasnije ostvario solidnu suradnju. Bio je veoma ozbiljan, pedantan i predan poslu koji je obavljao. Iskreno je proživljavao tragediju Bosne i uvijek je imao (kasnije) razumijevanja i vremena za moje zahtjeve. Veliki broj Bošnjaka tražio je načina da se uključi u obranu BiH. Nažalost, moram priznati da je daleko veći broj bio onih koji su tražili puta iz Bosne, pogotovo nakon što je otpočela i definitivna agresija na BiH.

Borongaj…

            Kasarna u Borongaju nalazila se u prigradskom djelu Zagreba između Dubrave i Žitnjaka. Bila je jedna od većih u Hrvatskoj. Krajem mjeseca aprila dogovaram s grupom Krajišnika koji su već bili u kasarni kao pripadnici HV da svako od nas pozove prijatelje, rođake i sve one koji su raspoloženi za ići u Bosnu te da se za desetak dana ponovo nađemo u Borongaju, i da kao veća formacija pokušamo organizirano otići na ratište u Bosnu.

U Borongajskoj kasarni je već bilo smješteno dosta Bošnjaka – dobrovoljaca koji su čekali da idu u sve dijelove Bosne. Svako je imao želju ići braniti svoj grad i svoje rodno mjesto. Sve češće vrijeme provodim s njima u kasarni. Srećem neke stare prijatelje i poznanike iz Sanskog Mosta a koji su davno kao i ja napustili Bosnu. Svi su veoma zabrinuti za svoje u domovini. Razgovor i druženje svima je pomoglo da se bar malo misao na tragično stradanje našeg naroda zaboravi.

26. aprila 1992. iz Bosne je stigla porodica moga šure Mirsada koji je kasnije završio na Manjači. Njegova žena Cuna došla je sa dvije djevojčice i u zakašnjeloj trudnoći (7 mj.). Osmero djece već je u kući. Čekamo deveto. U junu je rodila predivnog sina Armina u Vinogradskoj bolnici. Kroz moj stan su prolazile i druge rodbinske porodice, komšije i poznanici iz Sanskog Mosta. Stan mi je bio malen, tako da sam ja svaku priliku koristio da odem od kuće.

Odgovaralo mi je druženje s Krajišnicima na Borongaju. Svaku sam priliku koristio da prespavam u kasarni. Kada bi ujutru dolazio viđao sam stalno nove ljude, žene, djecu u mome stanu. Nikada nikome nisam ništa prigovorio, djeci sam dozvoljavao da skaču po kući do mile volje. Uzimali se moje stvari, trošili kaladont, spavali na mom dušeku. Djeca su uvijek mojim dolascima likovala jer sam im dozvoljavao da rade baš sve. Mogao sam ih kratko trpjeti. Kada bih ja odlazio njihova tuga se povećavala jer su znali da će ostati pred strogim režimom majki. Navečer sam kasno znao doći po veš i presvlačenje obavljati u dvorištu. Htio sam uvijek pred njima svima ostaviti dojam dobrote i zadovoljstva njihovom posjetom čije je vrijeme bilo neizvjesno. Kasarna mi je bila bijeg u kakav takav mir…

Fadilov autobus

            Dolazak Fadilove grupe na Borongaj dao je tempo daljnjem okupljanju. Svi koji su se do tada dvoumili, shvatili su da se stvara nešto što bi moglo ličiti na ozbiljnu i odlučnu vojnu  formaciju. Činjenica da se radi o dobrovoljcima koji su napustili radna mjesta i siguran status širom Evrope govorila je da se radi o odlučnim ljudima koji su važnost i vrijednost države osjećali na vlastitoj koži. Grupa se svakodnevno povećavala. Fadil Hukanović je bio ličnost od autoriteta među ljudima koji su ga poznavali. Kratko je govorio, isprekidano, a na momente i energično.

fadil

Fadil Hukanović i Josip Kaurinović

Ljudi iz njegove grupe su bespogovorno slijedili njegove postupke i naredbe. Bio je nesporan autoritet među svima njima a kasnije i u cijeloj grupi. Kada bi on obukao crno, oblačili bi i oni. Ako bi Fadil ošišao glavu do gola isto bi uradili i ostali. Ono što bi Fadil uzimao na liniji u kuhinji, uzimali su i ostali. Svi su mu saborci iz njegove grupe, koja je nakon njegovog ranjavanja dobila ime „Crni kojoti“, ostali odani do kraja rata. Mislim da bi se i danas na njegov poziv javio veliki broj boraca. Žao mi je što nije dobio Zlatni ljiljan, zaslužio ga je. Neki su ljudi, poput Fadila, bez ikakvih problema uspijevali stvoriti autoritet, a da nisu ništa do tada posebno učinili. Takav je bio npr. Islam iz Sanice, Hifa iz Kozarca, Softić, Asmir Redžić i niz drugih). Grupa je već brojala oko 500 ljudi krajem 5. mjeseca. Kraću obuku nam je održao pukovnik Meho… Za sve dobrovoljce ona je bila korisna.

Često smo koristili iskustva boraca koji su već bili na ratištu i koji su dobrovoljno htjeli govoriti o vlastitim iskustvima. Jednostavno bi sjeli na livadi u krugu kasarne i saslušali govornike. Sjećam se predavanja koje je održao borac s prezimenom Burek iz Istočne Bosne.

Fahrudin Alagić – Zenga  je također održao zapaženo predavanje. On je imao iskustvo iz hrvatske vojske s ratišta oko Dubrovnika. Bio je omiljen među svim ljudima. Većinu suglasnika je izgovarao mekim izgovorom i bilo ga je ugodno slušati. Rodom je bio iz Ljubije, odakle je i moj did Mujo. Zenga mi je često govorio o svojoj porodici. Tokom tih razgovora zapažao sam mu suze u oku. Volio je svoje borce i vodio je brigu o njima. Bio je od njih većine stariji a i oni su ga poštovali. Kasnije je po njemu nazvana kasarna u Tomini kod S. Mosta. Poginuo je u borbama kod Novog Travnika 20. jula 1993. godine.

ZENGA

Dužan sam reći nešto i o tadašnjem majoru Senadu Kljajiću, iz Hrustova kod Sanskog Mosta. On mi često prigovara da sam bio prema njemu nepravedan jer mu nisam dovoljno pomogao oko angažmana u A BiH. Makar ja za to nisam bio ni ovlašten niti pozvan. Ni ja sam nisam znao tada gdje sam i kud bi a kamoli da primam druge. Dok su se na Borongaju obavljale pripreme za polazak u Bosnu on me je često pozivao kod brata koji je imao kuću na Petruševcu. Sjeli bi na pod u jednoj maloj sobi, sami i onda bi priča počinjala.

Pušio je neprekidno i tražio moje obećanje da ću mu pomoći da ode u Bosnu. Ponavljao je razloge, preporučivao se svojim znanjem i iskustvom, govorio o svome poklanom i protjeranom selu (Hrustovu). On je jedini oficir A BiH kome ni na koji način nisam pomogao. To je istina. Gledao bi me pravo u oči u očekivanju odgovora. Ja sam na njegove zahtjeve ostajao hladan. Gledao sam ga, dugo odmjeravao, a on bi od tvrdog poda promijenio položaj sklopljenih nogu i nastavljao priču dalje. Uporno a i nepromijenjeno.

Tih sam dana imao barem pedeset telefonskih poziva protjeranih Bošnjaka da im pomognem oko papira da odu u neku zapadnu zemlju. A Senad navro ko sivonja, u Bosnu, pa u Bosnu. Njegova bi žena stajala iza vrata čekajući ishod razgovora. Bila je nervozna i blijeda. Imali su dva sina. Vrlo brzo prestao sam misliti o njemu. Senad je otišao u Istočnu Bosnu. U godinama rata sam pratio njegove podvige u tom dijelu ratišta, gdje je bio veoma cijenjen. Čuvam sve članke i intervjue gdje se Senad spominje. Da je bilo više Senada?!

Senad

Iz kasarne nije bilo dozvoljeno izlaziti u večernjim satima. Bila je 27 noć Redžepa, blagoslovljena noć Lejletul Miradža. Molio sam komandanta kasarne Pavlovića da borce –Bošnjake (muslimane) pusti u zagrebačku džamiju. Većina je izrazila želju. On se složio. Sutradan ujutro saznajem da portir sa gl. ulaza veći broj ljudi nije htio pustiti. Prema njegovom izgovoru, bilo je kasno za izlazak. Svi su čekali šta ću uraditi. Rekao sam im da moramo biti strpljivi, da je sve normalno itd.. Sačekao sam njegovu smjenu i kad me vidio on je odmah obasuo paljbu na mene. Tek tada nisam ništa shvaćao. Prekipilo mi je. Udario sam ga dva puta, a nakon što se savio povukao je pištolj iz pojasa. Nisam ga mogao ispuštati iz klinča. Dotrčao je tada dežurni oficir sa svojim ljudima i razdvojio nas. Nakon sat vremena sam uhapšen i odveden u zatvor na Črnomerac. Sutradan me iz zatvora izvukao Poručnik Jasmin iz Bosanskog Novog. Tada mi je rekao i to da je dežurni na ulazu bio Bošnjak. Nisam mogao vjerovati. Pomislih, kud ga još koji put ne udari. Poslije mi je zbog svega toga bilo žao. Nisam ga više sretao.

Onaj dio boraca koji je uspio otići u džamiju u noći Mi'radž mi je govorio o divnoj atmosferi, o veoma lijepom govoru ef. Omerbašića. Nekima je to bio po prvi put susret sa svijetom vlastite vjere, sa običajima sa svojim narodom. Otvoreno su mi priznavali… Posebno želim ovdje istaknuti tada mladog imama ef. Dževada Hodžića, o kome imam visoko mišljenje. Rado i danas čitam njegove naučne i publicističke tekstove u časopisima. Smatram ga učenim i vjerujem da će se i o njemu još čuti.

Mladić borac, rodom iz sela kod Ključa, sa sedamnaest godina, navečer mi je znao prilaziti, čak se zavući pod dio moje deke. Osjećao je nekakvu potrebu za pokroviteljstvom. Moje društvo mu je odavalo sigurnost. Govorio mi je da je u džamiji osjećao nekakvu neobjašnjivu snagu, da se osjećao sigurnim i da bi volio da može doći do Krajine. Molio me je uz obećanje od 200 DM zahvale (mita), da kad njegov otac dođe iz Slovenije po njega da ja kažem da je on već otišao za Bosnu. Govorio je da mu roditelji nedostaju, da ih on voli, da voli nanu Mejru koja mu je kuhala hošef i pravila hurmašice za Bajram. Govorio mi je o ribi koju je uhvatio u Sani ispod Zgona. Opisivao borbu njega i pastrmke. U ruci mu je još stajao štap. Još je u ruci okrećao rolu i pokušavao je povući na suho. Ja ga prekinem na prečac. A on opet. „Jel dosta 200 KM“? Nudi mi nož koji je kupio kad je kretao iz Slovenije. Na kraju mi je ponudio i patike, jedino od obuće što je imao. Tada je većina boraca bila u civilnoj odjeći. Morao sam mu obećati… On bi onda samozadovoljno počeo govoriti o Sani, o Sanici, o Krajini. Morao sam ga više puta upozoriti da je vrijeme za spavanje, da sutra imamo dosta posla.

Sa Krajinom su svi lijegali i ustajali. Krajina… Una i Sana… Najljepši putopisni esej (ako se tako može nazvati) koji govori i o blagoslovljenoj noći Miradž kasnije sam pročitao, a napisao ga je uvaženi prijatelj (Bošnjak) Ibrahim Kajan koji je posjetio u Turskoj grad Antiohiju. Grad su osvajali Grci, Perzijanci, Arapi, Križari i na kraju Turci. Za života Poslanika Muhameda (a.s.) posljednji grad do kojeg je Islam stigao. „Uzvišeni grad“! Božji Poslanik Muhamed, neka je mir i blagoslov na njega, pričao je nekom zgodom:

„U blagoslovljenoj noći Miradž vidjeh golemo Kubbe. Nikada ljepšega ne vidjeh! Okolo njega bilo je nekoliko manjih Kubbeta! Upitah Džebraila: O Džebraile, reci mi kakva su to Kubbeta? Kubbeta koja vidiš, granica je tvoga ummeta, tvog naroda. Upitah ponovo: O Džebraile, što predstavlja najveće Kubbe među njima? O Muhamede, najveće Kubbe – to je Antiohija. Ona je majka tvojih serhatlija (graničara, krajišnika), ona povezuje gradove s obje granice svijeta. Tko je na njezinoj rijeci, kao da je dom podigao pored samog Bejtullaha. U gradu je tvoja najbolja umma, tvoj najbolji narod. Tko u njemu samo jedan dan ibadet čini, upisat će mu se kao da je godinu dana proveo u časnu ibadetu. Ako netko od tvog ummeta umre u Antohiji, sutra će mu se, u kijametskom danu olakšati – jer će ostati zapisano da je umro braneći granicu…“

Razmišljam o Bihaću – o bošnjačkoj Antiohiji, o rijeci, o džennetskoj Firdevs vodi – Uni, koja dva svijeta razdvaja. Sad je u Serhatu (Krajini), najdalja a i najbolja Muhammedova umma. Nakon Bužima, Bihaća i Kladuše Kubbeta više nema. Sad u Zagrebu na Borongaju tvoj najodaniji ummet čeka i puta traži do Firdevs vode – Sane.

„BERBIR“

            Berbir, stari naziv na Bosansku Gradišku. Berbir je u Zagrebu bio naziv za jedinicu koja je paralelno sa našom bila smještena na Velesajmu. Zapovjednik im je Zana. Bio je slatkorječiv i iskren. Kada se pričalo o Bosni znao je vrlo lako i zaplakati, pa onda opet brzo promijeniti raspoloženje. Imao je dva bliska suradnika Irfana i Osmana. Volio je govoriti o svom tajnovitom identitetu. Imali su već dobro organiziranu zapovjedničku strukturu. Doimali su se besprijekorno organizirani, a tako je i bilo. Vrlo brzo su nam napravili iskaznice, počeli nam donositi opremu, raditi s nama planove. Mi smo to jednostavno prihvatili jer drugog izbora nismo imali. Nismo imali nikakve bosanske diplomacije u Zagrebu, vojnog atašea. Naši u Bosni su imali svojih briga. Mislim da su im namjere bile poštene i iskrene. Zanino poznanstvo sa oficirima hrvatske vojske nam je pomagalo u daljnjem opremanju. Dio boraca smo prebacili na velesajam jer je na Borongaju bilo već tijesno. Kako se približavalo primirje u Hrvatskoj tako se sve veći broj hrvatskih vojnika vraćao u kasarne.

merčep tomislav

Zana nas na Velesajmu upoznaje sa Tomislavom Merčepom i Stipom Mađarelom. Merčep, veoma skromno obučen, tih, dječji izgled lica, malo je govorio. Mađarelo, debeli zlatni lanac, zlatni sat, zlatna narukvica, veoma oštar u nastupu, maše rukama kad govori, veoma čudan naglasak. Nikada nisam dokučio iz kojeg je kraja. Neprekidno puši. Sve priče o njima i njihovim ljudima koje su se tada šaputale preporučuju ih za naše vođe. Jednom riječju, spremni na sve. Odlazim na Borongaj, ljudi su zabrinuti, gradovi su nam napadnuti. Pratimo vijesti, čitamo novine. Svaki dan hiljade protjeranih.

U ljude ušla neka nelagoda, strah… Čekaju uporno da im ja nešto pametno kažem. Zanima ih razgovor na Velesajmu. Nešto predosjećaju, sumnjaju… Govorim im da će sve biti dobro. Oni misle da sam ja kao pametan. Ne mogu im reći da ovo nije pametno vrijeme. Pravim se da situaciju kontroliram a i sam bih volio nekoga o svemu pitati. Malo je među njima ljudi sa školom, a ja za njih pametan jer stalno nešto pišem, zapisujem.

Razmišljam o bivšoj JNA koja se protiv vlastitog naroda okrenula. Razmišljam o ljudima, sirotinji, bez škole, dobrovoljcima. Zar  teret svakog rata mora pasti na njih siromašne. Za svega nekoliko stotina maraka bježali su neki sa papirima iz Bosne. Neki nisu imali ni toliko. Svaki rat započinju bogati, a prljavi i opasni dio posla obavljaju siromašni. Uviđam da socijalna pozicija u najvećem broju slučajeva određuje tko će ginuti i u ovom ratu. Gdje je tu pravda, etika…? Pitam se i danas…

Igram tu noć do kasno rauba sa Sanjanima Ramom Zolićem, Mehom Halkićem i Jusufom Šekićem. Štih – metak 7,62. Ramo peruta…

Piše Asim Kamber

KOMENTARI