Internet je jednostavno postao opsesija mladih, kaže prof. dr. Ismet Dizdarević, socijalni psiholog, naglašavajući da se u toj opsesiji sve češće prepoznaju i neki oblici ovisnosti
U posljednjih deset godina internet je postao najvažniji način da najbrže dođemo do svih mogućih informacija. Promijenio je put učenja, rada, međusobnog komuniciranja, zabavljanja…
Izvještaj Digital Globala za 2018. godinu pokazao je da je broj internet-korisnika u svijetu premašio četiri milijarde i da je sada 53 posto svjetske populacije online.
Kada je riječ o BiH, prema podacima ovog izvještaja, prošle godine u našoj zemlji 2,63 miliona stanovnika (75 posto) bili su povezani na internet, što je tek nešto niže od prosjeka u južnoj Evropi, koji iznosi 77 posto.
Građani BiH su i aktivni korisnici društvenih mreža, na kojima je čak 1,7 miliona osoba (48 posto), od čega 1,5 miliona društvene mreže koristi na mobilnim uređajima.
Internet se toliko “upleo” u naše živote, da je prosto nemoguće zamisliti ijedan dan bez njega. Omogućuje nam široku dostupnost aplikacijama i servisima od kojih ljudi imaju direktnu i indirektnu korist. Zahvaljujući internetu ljudi mogu uštedjeti novac i vrijeme, brže i lakše doći do korisnih i kvalitetnih informacija ili naći servise i proizvode koji bolje odgovaraju njihovim potrebama i stanju na bankovnom računu.
Dobar sluga, ali loš gospodar
Stručnjaci se slažu u jednom – “internet je dobar sluga, ali loš gospodar.” Dok nam služi, štedi naše vrijeme i trud, dok slijedi našu volju i stvarne potrebe, problema nema. Problem nastaje, ističu stručnjaci, kad se ta linija služenja i gospodarenja, koja je nevidljiva, pređe, što je sve češći slučaj, naročito kod mladih, među kojima je i sve veći broj onih koji su ovisnici o digitalnoj tehnologiji.
– Majka sam dvije kćerke koje imaju 16 i 14 godina. Većinu slobodnog vremena provode ili za računarom ili sa mobitelima u rukama. Obje su, dok su bile mlađe, pored škole, imale aktivnosti poput sporta i časova muzike. Sa svim tim su prestale jer su se žalile da im te aktivnosti oduzimaju vrijeme za učenje. Kako vrijeme odmiče uviđam da su me prevarile, jer vrijeme koje im je bilo potrebno za časove odbojke i klavira, danas provode na društvenim mrežama. Pokušavam da razgovaram, i kad im kažem da pretjeruju, one to negiraju, braneći se tim da ne mogu živjeti kao što sam ja, i da su danas svi na društvenim mrežama. Ne spadam u “zadrte” roditelje, ali me je strah da ih to neće odvesti u pogrešnom smjeru, jer je internet pun pornografije i pedofilije, nasilja svake moguće vrste – požalila nam se Sarajka S. K. (puno ime i prezime poznato redakciji), jedna od mnogih roditelja koji se danas suočavaju sa istim problemom.
Internet je jednostavno postao opsesija mladih, kaže prof. dr. Ismet Dizdarević, socijalni psiholog, naglašavajući da se u toj opsesiji sve češće prepoznaju i neki oblici ovisnosti.
– Naravno da se ta ovisnost ne može porediti sa onom od droga ili alkohola, ali se sigurno može porediti sa onom o kockanju. Šta to znači? To znači da je mladi čovjek izgubio kontakt sa stvarnošću, jer on četiri sata bez prestanka može da bude na internetu, potpuno izoliran od stvarnog svijeta i izuzet od realnosti. On polako počinje vjerovati u sve ono što putem interneta čuje i vidi. To je jedna opasnost. Druga je što se ovim putem često uspostavljaju negativne komunikacije, poput onih sa pedofilima, koji internet obilato koriste kako bi realizirali svoje nastrane želje – naglašava Dizdarević u povodu 7. februara Svjetskog dana sigurnijeg korištenja interneta.
Društvo bi se trebalo aktivnije uključiti
Iako sve kreće od pravilne komunikacije i jasno postavljenih granica, stručnjaci ističu, kako je roditelj onaj koji u konačnici mora imati kontrolu i uvid u ono što mu dijete radi dok je u online svijetu.
– Svjestan sam da današnja omladina veoma brzo i lako savladava nove tehnologije i servise, i da često, od svojih roditelja, puno više znaju o tome. Međutim, i dalje smatram da su roditelji prva karika u tome da im dijete u online svijetu ne ode u pogrešnom smjeru. Druga karika su njihovi vršnjaci, koji imaju veliki utjecaj jedni na druge. To sam imao priliku vidjeti dok sam učestvovao u jednom projektu sprečavanja mladih da ne postanu ovisnici o drogama. Tu su naravno i škole, nastavnici, pedagozi, ali i cijelo naše društvo, koji bi se trebali aktivnije uključiti u rješavanje ove stvari koja polako postaje problem i u našoj zemlji i velika opasnost za naše mlade – kaže Dizdarević.
Stručni tim KJU Porodično savjetovalište Sarajevo krajem 2016. u tri kantona – Sarajevskom, Srednjobosanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, proveo je istraživanje među djecom i mladima, kojim se, između ostalog, željelo saznati – šta to naši mladi rade na internetu. Istraživanjem su obuhvaćene 1.183 mlade osobe između 13 i 17 godina života, a pokazalo se da je 20 posto njih ovisno o internetu.
Smailbegović: Roditelji smatraju da je ta tehnologija prekomplikovana za njih
– Ono što smo, kada je riječ o korištenju interneta, definisali kao ovisnost, bila je sama granica od njegovog korištenja, dužine, pa do toga koliko naša djeca koriste internet kao bijeg od stvarnog svijeta. To je ono kada djeca, zbog problema u porodici ili u školi, bježe u virtualni svijet u kojem su oni kreatori stvarnosti. Na osnovu rezultata do kojih smo došli zaključili smo da je naša omladina duboko zagazila u problem o kojem smo, kao društvo, trebali puno ranije razmišljati i na vrijeme reagovati – kaže Tarik Smailbegović, dipl. socijalni radnik i šef Odjela za primarnu prevenciju.
U ovom Savjetovalištu često organiziraju radionice za učenike i predavanja za nastavnike i roditelje. Najviše pažnje pridaju radu sa roditeljima, jer su, kako kaže Smailbegović, primijetili da na tom nivou ima najviše nerazumijevanja, odobravanja i pogrešnih uputstava.
– Roditelji smatraju da je ta tehnologija prekomplikovana za njih, da su djeca puno spretnija u tome i ne kontrolišu ih dovoljno. Roditelji često koriste izreku: “Nek je on meni na očima u sobi,” a šta dijete radi na laptopu ili mobitelu, previše se ne interesuju – potcrtava Smailbegović.
U Tuzli godinama liječe ovisnike
U Klinici za psihijatriju Univerzitetsko kliničkog centra u Tuzli već nekoliko godina liječe ovisnike o Internetu i videoigricama. Kroz nju je do sada, prema riječima doc. dr. Elvira Bećirovića, specijaliste neuropsihijatra, prošlo 30-tak osoba iz svih dijelova BiH.
– Pretežno su to mlađi muškarci, ali imamo i žena, uzrasta između ranog adolescentskog doba, do 40 godina života. Kod djevojčica postoji nešto što se stručno naziva “teleskopski fenomen.” One kasnije počinju igrati videoigrice, ali kad krenu puno brže razvijaju ovisnost – kaže Bećirović, dodajući da im je do sada najmlađi pacijent bio 12-godišnjak – ovisnik o videoigricama.
Doc. dr. Bećirović: Ovisnici o videoigricama u većini slučajeva pomoć ne traže sami
Bećirović kaže da je lako prepoznati ovisnika o videoigrama. Prema njegovim riječima takva osoba ima stalnu potreba za igranjem videoigara, zanemaruje članove porodice i prijatelje, preskače obroke, rijetko spava…
– Ovisnici o videoigricama u većini slučajeva pomoć ne traže sami, nego ih prijavljuju zabrinuti roditelji. Oni smatraju da je sasvim uredu provesti cijeli dan igrajući videoigrice, da su izolovani od društva i žive nekakav virtualni život – objašnjava neuropsihijatar.
Liječenje ovisnika je dugotrajno i obuhvata i čitav spektar mjera. Pacijenti, kaže Bećirović, ne leže na Klinici, nego dolaze u ambulantu na kontrole i posjećuju psihoterapije.
– Ne postoji lijek koji bi im se mogao propisati. Kod ovakvih pacijenata nerijetko otkrijemo nekoliko bolesti, a jedna od najčešćih je depresija. Zbog toga smo primorani da uključujemo antidepresive iz određene grupe. Naravno, svakom od njih pristupa se posebno i procjenjuje da li je osoba za farmakoterapiju. Ono što je dominantno u liječenju je psihoterapija, i to najčešće kognitivno bihevioralni pristup.
Ističe kako su do sada imali i nekoliko “povratnika,” osoba, kod kojih se, nakon liječenja, smanjila želja za igranjem videoigrica, ali su, nakon nekog vremena, ponovo postali ovisnici.
– “Ovisnik – povratnik” nešto je što prati sve osobe koje su ovisne o nečemu. Kada se to desi, odmah o svemu obavijestimo porodicu, a potom krećemo sa ponovnim postupkom liječenja. U većini slučajeva, tada je puno lakši postupak liječenja, jer oni to prepoznaju kod sebe i puno bolje sarađuju sa nama – kaže Bećirović.
Izvor: Faktor
KOMENTARI