Prije tačno dvadeset godina videosnimka i fotografije kostiju i kože Fikreta Alića iza bodljikave žice u srpskom koncentracijskom Trnopolje šokirale su svijet. Čovječanstvo su podsjetili na naciste i holokaust nad Židovima u Drugom svjetskom ratu
Iako se već te godine otkrila genocidna kampanja tadašnjeg srpskog vojnog režima u BiH, rat međunarodna zajednica nije odmah intervenirala. Prošle su četiri godine krvavog rata prije nego je 1995. potpisan Daytonski mirovni sporazum. Najtiražniji britanski list The Sun objavio je u svom nedjeljnom izdanju priču o ovom logorašu, koji je smogao snage i obišao mjesto na kojem su ga mjesecima mučili.
Vratio se iz Danske
Šestog kolovoza 1992. čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić obišao je s ekipama televizija ITN i Channel 4 koncentracijski logor Trnopolje. U propagandnom govoru Karadžić je zatvorenike predstavio kao “izbjeglice koje su zahvalne zbog toga što ih Srbi čuvaju i štite”. Zatvorenici su smjeli samo hvaliti tretman kojem su bili podvrgnuti, no njihova tijela i oči govorili su dovoljno o teroru kojemu su bili podvrgnuti. Slika Fikreta Alića bila je jasna poruka svjetskim političarima kako ne smiju ostati slijepi gledajući najstrašnije scene od Drugog svjetskog rata.
Alić danas ima 42 godine i s mjesta na kojem su ga prije dvadeset godina snimile kamere svjetskih televizija kaže kako uopće nema želju za osvetom. Jedino moli svijet da nikad ne zaboravi ono što se dogodilo, baš kao što to ni on ne može zaboraviti.
– Dvadeset godina nisam normalno spavao. Liječnici su mi propisivali sve moguće tablete, ali noćne more ne prestaju. Ubojstva, krici, slike mučenja i krvi su još tu, govori danas Alić. Sjeća se i tih dana kad je snimljen iza žice koncentracijskog logora u Trnopolju. Kaže kako je mislio da će ga stražari odmah ubiti nakon što su slike koje su postale simbol njihovog barbarizma obišle svijet. Devet dana nakon toga uspio je pobjeći iz logora, preobučen u ženu.
– Četiri dana nakon mog bijega u tom logoru je ubijeno više od dvjesto ljudi, priča danas Alić. On je poslije bijega otišao u Dansku i tamo je živio sve do prije godinu dana kad se vratio u selo Kozarac, neka tri kilometra od Trnopolja. Oženjen je i ima troje djece.
– Pokušali su me ubiti, ali sam preživio i sa mnom je preživjela i istina. Ako sam nekad bio slika ljudske patnje, danas sam slika nade. Želim svojoj djeci pokazati kako netko tko je preživio onakav horor kakav sam ja preživio može preživjeti sve, priča danas Alić.
Ne mogu mrziti
Navodi kako ga u 63 dana koliko je bio tamo zatvoren samo šest dana nisu tukli i mučili.
– Tjerali su nas da im ližemo čizme. Izvodili su nas da pasemo travu kao da smo stoka. U jednom trenutku mi je postalo svejedno jesam li živ ili mrtav i pitao sam jednog stražara zašto me ne ubiju. Rekao mi je da nisam vrijedan metka, svjedoči Alić. Dodaje kako su jednu skupinu zatvorenika stražari tjerali da pjevaju dok su u drugoj prostoriji klali druge zatvorenike. Poslije su morali utovariti leševe na kamion.
– Nikad to neću zaboraviti. Kamion je išao cestom, a iza njega je ostajala rijeka krvi, priča Alić. Ipak, kaže kako danas ne može živjeti mrzeći nekoga, jer bi ga to samo uništilo te kako se mora nekako živjeti dalje i gledati u budućnost. Navodi kako su i dvadeset godina poslije rata jake tenzije između lokalnih Srba i Bošnjaka, jer zločinci i žrtve danas žive jedni pored drugih. Ističe kako se žrtve i obitelji žrtava danas bore da se kod nekadašnjih koncentracijskih logora postave spomenici koji će svjedočiti o pravoj istini, o onome što se dogodilo na tim mjestima.
-To je sve što želim, zaključuje Alić.
KOMENTARI