U olovskom selu djeca porodila majku

 Presijecanje pupčane vrpce je za djecu, koja su tada imala 14 i 16 godina, bilo previše strašno pa su prokrčili put u snijegu i otišli po staricu koja im je pomogla.

“Snijeg je padao neprestano. U toku je bila još jedna ofanziva na Olovo. Noć je bila. Majka, brat i ja sami u kući. Majka je dobila trudove, ali nam ništa nije govorila. Kada su bolovi kulminirali i kada se počela previjati, rekla nam je da odemo po pomoć”, prisjetila se Elvedina Džakmić-Klempić.

Budući da je bolnica bila predaleko, a gorivo se koristilo samo za prijevoz ranjenika i najtežih slučajeva, Elvedina je s bratom otišla po komšinicu, čija kuća nije bila puno udaljena, ali snijeg je bio do pojasa, a čuli su se zvuci detonacija i granata.

Sa komšinicom se vraćaju do kuće, ali, kako je kazala Elvedina, majka im nije otvorala vrata.

“Neopisiv strah smo osjećali u tom trenutku. Lupali smo i lupali, sve dok ona puzeći nije došla da nam otvori. Od trudova nije mogla da ustane. Pomogli smo joj i vratili je u kuću. Oblijevao ju je znoj, jaukala je od bolova i stenjala”, pojasnila je Elvedina.

Vidjevši majku, dodala je, znali su da je puno boli. Ona je počela vrištati i moliti da se pojavi otac ili neko ko može da joj pomogne, dok je brat samo govorio: “Aj, aj, aj…”

“Podmetnula sam jastuk. Ne znam ni sama kako, ali rodila se Emina. Žmirila sam, samo provirujući u bebu, a mamu nisam smjela ni da pogledam. Komšinica je skinula neki tamnozeleni džemper i umotala bebu. Nije još plakala jer je pupčanom vrpcom bila vezana za mamu. Ja sam mislila da je to kraj”, ispričala je ona.

Međutim, niko od prisutnih nije smio presjeći pupčanu vrpcu. Sjetili su se jedne starice koja bi sigurno to smjela uraditi, ali opet su morali prokrčiti kroz snijeg kako bi došli do njene kuće.

“Put do njene kuće i nazad trajao je vječnost. To je bila stara žena sa zdravstvenim problemima, koja praktično nije mogla da hoda. Brat i ja smo bili nikakvi, prestrašeni i neuhranjeni. Snijeg do pojasa, a mi vučemo tu ženu. Ona padne, a mi je podignemo i tako opet”, kazala je Elvedina.

Kada su došli u kuću, prisjetila se, vrpca je presječena. Zajedno sa komšinicom, Elvedina je bebu oprala nad sudoperom, stavili su joj pelene i obukli benkice koje joj je majka ranije napravila od čaršafa i starih komada odjeće.

Odmah sutradan, rekla je Elvedina, njena mama je bila na nogama i kuhala ručak, kao da se dan ranije nije porodila. U vihoru rata, novorođena Emina unosila je ljepotu u život porodice Džakmić. Danas je studentica koja je jako ponosna na majku što ju je u takvim uslovima donijela na svijet.

Uspomene na porađanje majke Elvedini su se posebno vratile, kako je kazala, kada je rodila svoje prvo dijete.

“Imala sam toplu bolnicu, doktore i medicinsku njegu, a moja beba sve što Emina tada nije imala. Shvatila sam da je mojoj mami ime Hrabrost jer je bila heroj te zimske noći kada se porodila a istodobno su se čuli zvuci granata”, pojasnila je Elvedina.

Prema njenim riječima, tokom rata su bili suočeni s glađu i neimaštinom, a preživljavali su zahvaljujući usjevima koje su zasijali.

Selo Solun udaljeno je osam kilometara od Olova. Na području ove općine je u ratnom periodu, prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra, stradala ukupno 281 osoba, a od toga 60 civila, piše BIRN.

Foto: Ilustracija