Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da tome istom naučite svoju djecu, da su rijeke naše sestre, i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu.
Čista voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate tome naučiti svoju djecu. Da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda.
Žubor vode je glas oca mog oca.Kako neko može kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću vazduha ili odsjaj u vodi. Kako to možete kupiti od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na rječnom nasipu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaka buba, sveti su u tradiciji i svjesti moga naroda. Nektar koji silazi niz drveće nosi sećanje….”
Ovo kompletno prepoučno, inspirativno i preemotivno pismo koje je 1854. godine indijanski poglavica Sijetl uputio predjsedniku SAD-a Frenku Pirsu, kao odgovor na ponudu da SAD od Indijanaca otkupe njihovu zemlju u zamjenu za rezervat, imate na linku u nastavku.
Dajte da se umijemo na pravom izvoru i krenemo sa promjenama, očekivanjima, al’ prvo od/kod sebe i svojih, a onda ustrojimo, betonirajmo i artikulišimo zahtjeve, želje, uvjerenja i rezultate koje trebamo imati prema ostalima, a baška na temu onih koje biramo i koji nose titule donosioca odluka, vlasti. Naglašavam još jednom, pismo je iz 1854.
S poštovanjem,Amila
KOMENTARI