Historija će ih pamtiti, bilo da se radi o partizankama iz 40-tih ili hrabrim pripadnicama ARBiH iz 90-tih godina prošloga stoljeća
Tokom Drugog svjetskog rata živote je izgubilo više od 50 miliona ljudi. Kako je to danas naglašeno iz Mreže za izgradnju mira, koalicije koja okuplja 208 članica, organizacija i škola iz cijele BiH u povodu Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope, više od 50 miliona žrtava trebalo je da bude opomena svijetu, da se zlo kakvo je čovječanstvo vidjelo četrdesetih godina 20. stoljeća nikada i nikome ne ponovi.
Nažalost, ponovilo se na pragu 21. stoljeća, u srcu Evrope. U Bosni i Hercegovini koju su odbranili njeni hrabri sinovi i kćeri.
Zato se danas obilježava i Dan Zlatnih ljiljana Bosne i Hercegovine i zato je danas više nego dovoljno razloga da se prisjetimo i bosanskih heroina.
Ostavile su dubok trag u svom vremenu i historija će ih pamtiti, bilo da se radi o partizankama iz četrdesetih ili hrabrim pripadnicama časne Armije RBiH iz devedesetih godina prošloga stoljeća.
Borile su se protiv okupatora i fašista. I ginule za svoju zemlju.
Tokom Narodnooslobodilačke borbe naroda bivše Jugoslavije od jula 1941. do maja 1945. godine u redovima Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda borilo se više 100.000 žena, od kojih je oko 25.000 poginulo.
Za narodne heroje proglašena je 91 žena, a među njima i Vahida Maglajlić o kojoj su historija, književnost, udžbenici, ispisali već mnogo stranica.
Jedina je Bošnjakinja narodni heroj Jugoslavije. Vahida Maglajlić poticala je iz poznate porodice Maglajlić. Njen otac, kadija Muhamed Maglajlić bio je predsjednik Šerijatskog suda u Banjoj Luci, dok je njena majka Ćamila brinula o djeci. Vahida je bila najstarija među njih desetoro. U mladosti je pokazala afinitet u borbi za prava žena i za komunističku stranku. Uključila se u „Ženski pokret“, gdje je bila i rukovodilac. Učestvovala je u sakupljanju sredstava za organizaciju „Crvena pomoć“. U članstvo Komunističke partije Jugoslavije primljena je maja 1941., a pet mjeseci kasnije je uhapšena, mučena i određena za trajniji zatvor, ali je 20. decembra 1941. zajedno sa Danicom Marić, pobjegla.
Krajem 1941. odlazi na na teritoriju oslobođenu od fašista, u partizanski odred na planini Čemernici. Djelovala je među ženama Kozare, Grmeča i Cazinske krajine radeći na osnivanju Antifašističkog fronta žena u Podgrmeču. Na Prvoj konferenciji Antifašističkog fronta žena Jugoslavije, održanoj 6. decembra 1942. u Bosanskom Petrovcu, izabrana je u članstvo Centralnog odbora.
Poginula je 1. aprila 1943. u selu Velika Rujiška, kod Bosanskog Novog. Poslije rata njeni posmrtni ostaci su preneseni na Partizansko spomen-groblje u Banjoj Luci. Ukazom nekadašnjeg Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Republike Jugoslavije 20. decembra 1951. proglašena je za narodnog heroja. Njen brat Munib Maglajlić je poginuo 1943., a brat Šefket Maglajlić je bio narodni heroj.
Nažalost, Bosna i Hercegovina i danas, u miru bori se s fašističkim pokušajima da je se rastače, pa u toj borbi s podjelama još nije uspjela, kako je to bilo u slučaju Jugoslavije i partizanki, odati dužno poštovanje prema heroinama iz perioda 1992-95. Tek novinski članci i pokoje monografije svjedoče o ženama koje su branile BiH, a bilo ih je, prema vojnim evidencijama, 5.360.
„Monografija – Zlatni ljiljani i odlikovani pripadnici Armije RBiH – 1992-1995“, bilježi njih 13 odlikovanih jednim od najviših i najčasnijih ratnih priznanja za zasluge u odbrani BiH od agresije.
Tako je Fadila Bajrić iz Bosanskog Petrovca „Zlatnog ljiljana“ dobila 1994. godine kao pripadnica 502. slavne brdske brigade.
Isto odlikovanje dobile su i Zlate Gazibera iz Starog Majdana kod Sanskog Mosta za zasluge u redovima 108. motorizovane brigade te medicinska sestra Dževada Tataragić iz Foče, bivša pripadnica Diverzantsko-izviđačkog odreda Fikro, 4. motorizovane brigade.
Aida Zuko iz Sarajeva, ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ dobila je 1996. godine kao pripadnica 124. lahke brigade Kralj Tvrtko. Preminula je 18. juna 2016. godine.
Devet pripadnica Armije RBiH, nažalost, odlikovano je posthumno.
Razija Merić najmlađa je među poginulim nositeljkama ovog časnog odlikovanja. Imala je tek 19 godina. Rođena jeu Miljanovcima kod Kalesije. Život je dala za domovinu 1. jula 1993. godine na Vozući, kao vojnikinja bolničarka. Bila je pripadnica Diverzantskog bataljona Crni vukovi. Ratno priznanje Zlatni ljiljan posthumno joj je dodijeljeno 1994. godine.
Emira Bašić iz Bosanskog Novog bila je 24-godišnja studentica žurnalistike kada je kao pripadnica 15. motorizovane brigade 27. novembra 1993. godine poginula na Jevrejskom groblju u Sarajevu. „Zlatni ljiljan“ posthumno joj je dodijeljen 1995. godine.
Edina Čamdžić iz Kladnja imala je samo 21 godinu i studirala veterinu. Poginula je 10. novembra 1993. godine u selu Zubeta – Vareš. Bila je pripadnica 121. brdske brigade. Posthumno je odlikovana Medaljom za hrabrost i ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“ 1994. godine.
Mevlida Elčić iz Dervente, poginula je u 30., u julu 1993. godine na Golom brdu – Igman kao bolničarka, pripadnica 4. motorizovane brigade. „Zlatni ljiljan“ posthumno joj je dodijeljen 1994. godine.
Kornelija Jurić, Sarajka, medicinska sestra, poginula je 10. oktobra 1992. godine na Stupu – Sarajevo, na dužnosti komandira sanitetske desetine u Brigadi Kralj Tvrtko. Imala je 21 godinu. „Zlatni ljiljan“ posthumno joj je dodijeljen 1994. godine.
Atifa Karalić iz Novog Šehera – Maglaj. Život je izgubila pomažući ranjenicima. Tada 36-godišnja medicinska tehničarka poginula je 3. septembra 1993. godine u rejonu Ciganske njive kod Gornjeg Vakufa, kao vojnikinja, na dužnosti bolničara. Bila je pripadnica 31. slavne brdske brigade. Ratno priznanje posthumno joj je dodijeljeno 1993. godine.
Goraždanka Fadila Odžaković Žuta u 35. godini je poginula 1992. godine na sarajevskom brdu Žuč. Bila je pripadnica 1. motoizovane brigade. Ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ posthumno joj je dodijeljeno 1993. godine. Posthumno je odlikovana i Ordenom zlatnog grba sa mačevima 1994. godine.
Indira Pjanić (21) iz sela Pjanići kod Cazina, život je izgubila 1992. godine u rejonu Gornjih Spahića kod Bihać kao pripadnica Općinskog štaba Teritorijalne odbrane Cazin. „Zlatni ljiljan“ posthumno joj je dodijeljen 1994. godine.
Travničanka Nevzeta Sefer, također, je posthumno odlikovana 1993., iste godine kada je i poginula 10. oktobra na Slimenima – Travnik, kao vojnikinja bolničarka pripadnica 312. motorizovane brigade.
KOMENTARI