Venter vjeruje da je Mars pun života, te želi da utvrdi marsovsku DNK i pošalje je na Zemlju, za šta će mu poslužiti “teleport” – robotski kontrolisana jedinica za sekvenciranje genoma.
On je na konferenciji u Njujorku rekao da, ukoliko otkriju vanzemaljski genom, mogu da ga uspješno sastave u posebno zaštićenoj svemirskoj laboratoriji.
– Možemo da ponovo izgradimo Marsovce u svemirskoj laboratoriji, umjesto da spuštamo materijal u okeane – ističe Venter.
On planira da pošalje “teleport” na Mars, koji bi “prečešljao” tlo crvene planete, izolovao mikrobe (ako ih ima), sekvencirao njihovu DNK i poslao digitalizovane rezultate na Zemlju. Na osnovu tih podataka stvorila bi se vještačka verzija marsovskog genoma, kojom bi se potom stvorio život crvene planete na Zemlji, sve bez potrebe za dosadašnjim komplikovanim procedurama prikupljanja uzoraka.
Krejg Venter godinama proučava DNK iz morske vode. On kaže da slične tehnologije, kao ova za Mars, počinju da se ispituju u pustinji Mohave u Kaliforniji, kao uvod u misiju na četvrtu planetu od Sunca. NASA planira sljedeće slijetanje na Mars 2016, u okviru misije “Insajt” (InSight).
Međutim, uz pretpostavku da možemo da prenesemo funkcionalni “biološki teleport” na Mars, koje su šanse da ćemo na njegovom tlu pronaći život? Misija NASA-e “Viking” 1976. nije pronašla dokaze da na Marsu ima, ili da je bilo, života, ali neki naučnici osporavaju takve zaključke.
-Tamo će biti životnih oblika – uvjeren je Venter.
Čak i ako je Marsova površina jalova, možda njegova stjenovita unutrašnjost sadrži život. Venter je ubijeđen da je najbolje mjesto za traganje za DNK na Marsu upravo ispod površine planete.
-Otkriće života će morati da sačeka dok ne probušimo površinu – kaže on.
Ovog mjeseca otkriveno je drevno riječno korito na Marsu, koje je presušilo vjerovatno prije nekoliko milijardi godina, što je predugo da bi bilo kakva DNK iz tog vremena preživjela. Međutim, biolozi su takođe utvrdili da DNK ima “polu-život” od 521 godine – čak i ako su uslovi za očuvanje idealni, trebalo bi da se raspadne nakon 1,5 milion godina od smrti organizma.
Moguće je, međutim, da DNK može duže da preživi na Marsu nego na Zemlji, zbog drugačijih uslova. Površinu Marsa pogađa zračenje, koje bi moglo da uzbrza raspadanje DNK u tlu. Međutim, u suvoj i hladnoj okolini, DNK uginolog organzima bi mogla duže da potraje nego na Zemlji. Naučnici su otkrili da se DNK brže raspada u prisustvu vode i kiseonika, pa njihov nedostatak na Marsu, bar u nedavnoj prošlosti, mogao bi se pokazati dobrim po potragu za DNK.
Dalje, pretpostavka je da je život na Marsu – danas ili u prošlosti – mikrobiološki. Pretpostavka je da marsovski DNK ne može da se očuva u čvrstvom tkivu, već u malim ćelijama, ili kao dijelovi slobodne DNK. Bez zaštite koju obezbjeđuju kosti ili zubi, DNK se raspada mnogo brže.
Takođe, sve ovo podrazumijeva da je marsovski život izgrađen na DNK šemi. Ako jeste, to bi moglo da potvrdi teorije da je život na Zemlji potekao na Marsu, ili da je stigao na obje planete na kometama i meteorima. Moguće je, isto tako, da marsovski život ima drugačiju šemu.
KOMENTARI