Krajem 90-tih i početkom devedesetih smatrane su vrhuncem tehnologije u to vrijeme.
Male crne kutije koje emituju sliku i zvuk na masovnim televizorima bile su prava poslastica za sve ljubitelje kvalitetnog filma. Njihovo veličanstvo – VHS kasete!
Za one koji su zaboravili ili one mlađe koji ne znaju, one su se mogle naći u videotekama, specijalizovanim radnjama za izdavanje kaseta i DVD-jeva.
Svaki kvart je svojevremeno imao po jednu ili dvije videoteke, nešto kao današnje kladionice.
Nekada unosan posao vlasnika videoteka, danas se sveo na statističku grešku.
U Bosni i Hercegovini danas ne egzistira niti jedna videoteka, za razliku od Hrvatske gdje postoji njih četiri, dok jedan vlasnik u Novom Sadu drži preostalu videoteku u Srbiji.
Konkretno Sarajevo, kao i drugi bh. gradovi su imali na desetine ovih poslovnica. Razlog tome nije teško naslutiti. Posljednji ekser u mrtvački sanduk zadao im je internet, koji je doslovno sahranio ovaj vid razonode.
“Imamo klijente koji su tu s nama od početka, ima dosta i novih ljudi koji dovode klince da im pokažu što je to videoteka. Ljudi kad dođu ovdje vrate se u prošlost”, kaže Marko Jantol, vlasnik posljenje videoteke u Zagrebu.
Nekada su one držale ulogu esencijalnog okupljalištasvih samoprozvanih filmofila koji su raspravljali o ovoj grani umjetnostil.
Danas je neuporedivo lakše sjesti na kauč i preko Netflixa jednim klikom naći idealan film za subotu večer od biranja idealnog ostvarenja na nepreglednim prašnjavim policama.
Bilo kako bilo, prilično je ovo tužan i tragičan kraj ovog vida zabave.
Prostori nekadašnjih videoteka, barem oni koji nisu pretvoreni u kladionice i kafiće, odišu beživotnom, mračnom vibrom, izvan funkcije i potrebe, što je u suštoj suprotnosti sa njihovom prvodobnom namjeno
KOMENTARI