Kada razmišljam o svojoj mladosti, sa punim pravom mogu reći da smo bili skromni, nisu krpice i marke odjeće bile presudne…
Piše: Nataša Gaon Grujić
U posljednjoj sceni filma „Sjećaš li se Doli Bel“, sa rečenicom- „Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem“ u daljini se vidi kako niče, tada, novo sarajevsko naselje Alipašino Polje. U toj ranoj fazi izgradnje oko naselja je bio puno voćnjaka i močvara. Močvare su nestale iste godine kada je Tito, mislim posljednji put, došao u Sarajevo. Umjesto močvara i Vrba iva u narodu poznatih kao cica-maca, dobili smo travnate površine.
Ipak, meni su u posebno lijepom sjećanju ostali ljetni raspusti na Alipašinom Polju i kako su sva djece iz ulice išla u kino Kumrovec udaljeno samo dvije tramvajske stanice. Gledali smo dnevne projekcije filmova u kojim je glavnu ulogu imao Bruce Lee. I dok su dječaci bili oduševljeni njegovim borilačkim vještinama i činjenici da je bio u stanju pobijediti brojčano nadmoćnije protivnike, curice su bile zadovoljne što je na kraju dobro pobijedilo zlo.
Moj brat je ispred velikog ogledala u hodniku vježbao ključne Bruce Lee poteze. Pravio je i ručno izrađene nunčake. Mahao je sa njima cijeli dan, a mama je u strahu da ne povrijedi sebe, a i ostale ukućane, tati slala jasne upute rečenicom: „ Igore, uzmi mu ono čudo, ostaće bez oka“.
Danas je na lokaciji starog kina Kumrovec stambeno-poslovna staklena zgrada.
Pored odlaska u kino, dio dana samo provodili u prostorijama kućnog savjeta, koje je za potrebe igre i zabave otključavao predsjednik kućnog savjeta. Prostorije smo uglavnom koristili slušajući muziku, dječaci su obično bili Zdravko Ćolić, ili Vajta, a djevojčice Lokice.
Nismo smjeli šarati po zidovima i sve smo morali ostaviti u najboljem mogućem redu nakon što bi napustili prostorije, a predsjednik kućnog svavjeta ih teatralno zaključao. Sjećam se da se čika Ibro jako nasekirao kada je neko na haustorskom zidu nacrtao znak mira Peace. Za njega su oni koju su ga nacrtali bili neprijatelji društva sa dugom kosom. Počinioc meni niti danas nije poznat.
Sa odrastanjem svako od nas je pronalazio svoj muzički pravac, ali uglavnom smo svi izlazili u CDA, u kojem su, skoro svaki dan, bili koncerti. Nismo slušali Elvisa Presleya, ali jesmo Elvisa J. Kurtovića. Pronalazili smo i svoje omiljene pisce, čitali smo, posuđivali knjige.
Sada kada razmišljam o svojoj mladosti, sa punim pravom mogu reći da smo bili skromni, nisu krpice i marke odjeće bile presudne. Bilo je i tada šminkera, ali oni su najbolje opisani u Elvisovoj pjesmi Surfing at Bentbaša „Šminkeri se izdvajaju od ostale raje“, pa nam nisu bili pretjerano bitni.
Prije par sedmica pozvali su mog muža i mene zajedničli prijatelji da se nađemo poslije posla u jednom kafiću. Nismo se dugo vidjeli pa smo odlučili popiti još jedno piće, ali ne nekoj drugoj lokaciji. Otišli smo u jedan sarajevski klub. Došli smo u vrijeme rezervisano za poslijepodnevnu kafu nakon posla, a zagazili u vrijeme noćnog izlaska. Nismo pri izboru stola za koji smo sjeli niti slutili da je to centralno mjesto, ona sa kojeg možeš sve vidjeti, i ko dolazi i ko odlazi. Ubrzo su počele dolaziti djevojke i mladići.
Pitam se…
Dvije djevojke je bilo nemoguće ne primijetiti, obje su u ujednačenom ritmu hoda i rukom, ja to zovem „labud ruka“, znate ono ruka savijena u laktu, a šaka blago, sa nekom vrstom važnosti, podigunta u zraku, ušle u kafić. Na toj labud ruci oko lakta visi tašna. Pogled oštar, rekla bih ljut. Pogledale su tako ljutito u pravcu našeg stola vidno iznervirane što je centralna pozicija zauzeta. Skidaju kapute, sjedaju za šank. Dekolte ne baš skriven, mislim vidno je otriven. Vade cigarete, povlače prvi dim i jednako ljuto gledaju oko sebe.
Ja sam se odmah sjetila rečenice iz teksta o reality programima Branislava Jelića „Nisu, naime, prostota i siledžijstvo došli iz ovakvih emisija, već su ulaskom u njih stigle do prilike da se, u svojoj deprimirajućoj veličini, prikažu na nacionalnom nivou.“
Grupa mladića gleda u njihovom pravcu, mislim da im se sviđaju.
Pokušala sam ispod šminke i istreniranog pogleda iskustva procijeniti koliko djevojke imaju godina, zaključih makisimalno dvadesetak.
Plaćamo konobaru, one već stoje pored našeg stola, čekaju naš odlazak i sjedaju za stol.
Pitam se da li su one ikada čule za Bruce Lee-a, Elvisa, bilo kojeg, ili Haseta?
Pitam se da li one šalju SMS poruke i javljaju se u okviru rubrike, gledatelji pitaju, bilo kojeg reality show-a?
Pitam se, i razmišljam da li bi se bilo šta promijenilo da nam vrate Elvisa, Haseta, Bruce Lee-a, a eto im silikoni, atomska i CIA, ili je prekasno? Da li zaista polusvijet uživa u svojoj deguntantoj veličini i većini?
Vozimo se prema kući. Muž me pita: „ Zašto šutiš, da li je sve u redu“, ja odgovaram: „ Ma onako, nešto razmišljam“.
Na lokaciji kina Kumrovec danas je stambeno-poslovna zgrada u staklu. Ostalo je sjećanje na dnevne projekcije filmova sa Bruce Lee-jem u glavnoj ulozi i njegovim pobjedama protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI