Vrijeme je penjati se, vrijeme je napredovati stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena niti utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopće.
Sve su to stepenice na putu osobnog napretka i usavršavanja koje u tijeku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, točnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje, možda razumnije i čovječnije.
Ali to nije dovoljno.
Vrijeme je da se pređe na dostizanje višeg stupnja, a to je: unutarnja šutnja. Što vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vrije od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost?
Često se mogu vidjeti takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga.
Bilo je vrijeme da već naučimo u sebi šutjeti. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja živimo zlo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.
KOMENTARI