instant fap
NaslovnicaVijestiBiH

Vršnjačko nasilje se dešava i u vrtićima, a najčešći nasilnici su učenici sedmog i osmog razreda

Vršnjačko nasilje se dešava i u vrtićima, a najčešći nasilnici su učenici sedmog i osmog razreda

Odjel za praćenje prava djece pri Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH godišnje ima blizu 150 predmeta koji se tiču prava djece, a mnogi od njih su slučajevi vršnjačkog nasilja. Ipak, tačne statistike nema, ali vjeruje se da je vršnjačko nasilje zastupljeno u velikoj mjeri.

“Tačnu statistiku nemamo jer se vrlo često ispostavi da to nije bilo vršnjačko nasilje. Kada je riječ o vršnjačkom nasilju, mora postojati kontinuitet i namjera. Dakle, da bi bilo okarakterisano kao takvo, mora postojati namjera djeteta da drugom djetetu nanese zlo i da se to ponavlja”, kazala je za Klix.ba Aleksandra Marin-Diklić, šefica Odjela za praćenje prava djece.

Vršnjačko nasilje najčešće prijavljuju roditelji koji osnovni problem vide u neadekvatnom reagovanju škole, a škola u nesaradnji roditelja.

“Čak 85 posto djece samo posmatra nasilje i mnoga djeca su pasivna, ne poduzimaju ništa. Škola je obavezna da otkrije nasilje i reaguje, ali ne treba se sama nositi s problemom. Škola treba obavijestiti roditelje, policiju, centar za socijalni rad i centar za mentalno zdravlje ako u školi nema psihologa”, kaže Marin-Diklić.

Ipak, naša sagovornica ističe da se nerijetko dešava da škole pokušavaju sakriti vršnjačko nasilje kako to ne bi utjecalo na njihovu reputaciju. Međutim, ukoliko razredni starješina ili direktor škole odbijaju reagovati, roditelji se mogu obratiti školskom odboru, resornom ministarstvu, inspekciji, pedagoškom zavodu ili ombudsmenu.

“Poseban problem danas je što imamo internet i što svako dijete ima mobitel. Ta vrsta komunikacije nosi veliki rizik upravo zbog zloupotrebe djece. Nasilja je bilo i bit će, ali mi nismo jedni druge snimali”, ističe šefica Odjela za praćenje prava djeteta.

Žrtve vršnjačkog nasilja su i dječaci i djevojčice

Istraživanja kažu da dječaci najčešće jasno ispoljavaju posljedice tako što postaju agresivni i neposlušni, dok kod djevojčica to uglavnom bivaju strah, depresija i nizak stepen samopouzdanja. Osnovni problem je, ističe ombudsmen za djecu RS, što se nasilje među djecom ne prepoznaje na vrijeme.

“Uvijek se očekuje da to neko drugi riješi, da se problem sam riješi ili da vremenom takvo ponašanje prestane. Samo izricanje vaspitno-disciplinske mjere bez adekvatne psihološke, pedagoške ili druge stručne pomoći i podrške djetetu, ne rješava problem nasilja među djecom, što potvrđuju i podaci o djeci koja su evidentirana kao višestruki počinioci vršnjačkog nasilja”, kazala je za Klix.ba Nada Grahovac, ombudsmen za djecu RS.

U Republici Srpskoj postoji Protokol na nivou entiteta koji obavezuje škole da formiraju timove za vršnjačko nasilje i da Ministarstvu prosvjete i kulture RS dostavljaju godišnje podatke.

“Jedan broj škola zbog nerazumijevanja problema ili politike nezamjeranja ne vidi problem, navode da su djeca uvijek to radila i da je to sastavni dio njihovog odrastanja te da svaki prijavljeni slučaj negativno utječe na ugled škole. Odnos prema prisutnom problemu vršnjačkog nasilja mora se mijenjati na način da je dobra ona škola koja problem prepozna na vrijeme i koja traži adekvatna rješenja za njegovo rješavanje zajedno sa roditeljima i djecom”, ističe Grahovac.

Sve češće prijave vršnjačkog nasilja u predškolskim ustanovama

Više od jedne trećine od ukupnog broja prijava koje Institucija ombudsmena za djecu Republike Srpske primi u godini dana ukazuje na povredu prava djeteta u zaštiti od različitih oblika nasilja.

“Počinioci nasilja najčešće su učenici VII i VIII razreda u osnovnoj školi i II razreda u srednjoj školi, ono što posebno zabrinjava su prijave vršnjačkog nasilja u predškolskim ustanovama”, navodi Grahovac.

Jedan 19-godišnji mladić iz Sarajeva prije deset godina je bio žrtva vršnjačkog nasilja koje je okončano nakon što je odlučio ispričati majci kroz šta prolazi. Majka tvrdi da u školi nije naišla na razumijevanje i pomoć pa je odlučila uzeti stvar u svoje ruke.

“Stalno su ga gurkali, bacali mu stvari i udarali ga. Prvo sam upozorila nasilnike, a na kraju sam otišla roditeljima na vrata i zaprijetila da ću zvati policiju ako se to nastavi. No, njihova majka je bila veoma drska pa sam joj uzvratila istom mjerom rekavši da ću je fizički napasti ukoliko njena djeca još jednom istuku mog sina. Nakon toga više nije bilo problema”, kazala nam je majka mladića, identitet poznat redakciji.

Zineta Kasumović nam je ispričala da je njenog 13-godišnjeg sina grupa nasilnika u nekoliko navrata presretala i tražila mu novac, zbog čega je dolazilo do tučnjave.

“Iz škole su rekli da nisu nadležni iako se sve dešavalo u krugu škole. Saznala sam da je jedan od nasilnika sin školskog domara, nakon toga sam otišla pedagogu i nikad se više nije ponovilo. Smatram da je najbolje da roditelji to riješe između sebe. Meni se jednom desilo da mi je žena došla na vrata s djetetom tvrdeći da ga je moj sin udario. Pozvala sam je da uđe, razgovarali smo svi zajedno i riješili problem”, kaže Zineta Kasumović.

O nasilju koje trpe, djeca najčešće šute, boje se posljedica, boje se da će dodatno iskomplikovati problem, da im se neće vjerovati, da neće dobiti potrebnu podršku i pomoć. Jedni se povlače u sebe i čekaju da se problem sam riješi, drugi problem rješavaju na isti način i na nasilje odgovaraju nasiljem. Poseban problem je što je među učenicima sve prisutnije i psihičko nasilje koje se teže prepoznaje i prijavljuje, a posljedice za razvoj djeteta mogu biti i mnogo teže. Stalno ponižavanje, omalovažavanje, korištenje pogrdnih imena, ismijavanje djetetovog izgleda ili osobina i zastrašivanje djeteta ostavlja dugotrajne posljedice na mentalni i emocionalni razvoj djeteta.

Koliko posljedice mogu biti ozbiljne dokaz je Mahir Rakovac, dječak koji je u decembru prošle godine izvršio samoubistvo jer je, kako tvrde njegovi roditelji, bio žrtva vršnjačkog nasilja.

KOMENTARI