instant fap

Zagrljaj malog Muhameda…

Zagrljaj malog Muhameda…

Znate li da je broj djece bez roditeljskog staranja u BiH negdje oko 2000? 

U domovima u BiH ih je trenutno nešto ispod 400. Domovi su u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Banjaluci i Tuzli. Ona djeca koja nisu smještena u jednom od ovih domova, borave u prostorijama nevladinih organizacija koje se bave smještajem nezbrinute djece ili u hraniteljskim porodicama. 
Za smještaj djece u gore navedene ustanove ili porodice nadležni su centri za socijalni rad. 

E sad…
Mogla sam još guglati pa napisati (čitaj prepisati) jedan onako kvalitetan tekst, pun zvaničnih podataka i prepisanih izjava tamo nekih bitnih ljudi. Neću.

Moj prvi susret sa jednim od domova za nezbrinutu djecu se desio prije nekih četrnaestak godina. Neću ja vama pisati o okolnostima i razlozima mog boravka tamo. Nisu tema priče. 

Tema priče su djeca. Njih dvadesetak koji borave tamo do svoje šeste godine. U slučaju da ne budu usvojeni idu dalje. Nazad u svoje uglavnom disfunkcionalne porodice ili u neki od domova… 

Ispred doma ima igralište. Pjesak. Ljuljaške, mali tobogan i, ako se ne varam, klackalica. Nisam zapamtila. Stvari nisu bitne. Dječije oči jesu. I ruke. Dječak na plastičnom kamionu koji je pogledom pratio Onog Mog kud god se kretao. Tete koje su savjetovale da to ignorišemo jer su djeca previse željna ljubavi i lako se vežu. Samo će im biti teže kad odemo. Zavjerenički pogledi njih dvojice čim teta zamakne iza čoška. Dječak trči u zagrljaj. Onaj Moj ga diže u zrak. Smijeh. Vriska. Sreća. Onda te krupne smeđe okice pogledaju mene. Mali, debeli prstići me zovnu. Jednom rukom grli njega, drugom mene. I stišće. Kao da život o tome zavisi. Jedva dišemo i pitamo se otkud toliko snage u jednom tako malom biću. 

Nismo često pričali o tome. Razmišljali jesmo. Neka djeca, odlukom svojih bioloških roditelja, nikad neće biti usvojena. Odrasti će u lijepim ili nekim manje lijepim domovima, zauvijek osuđeni na život bez zagrljaja. Da bi se to promjenilo, potrebna je promjena kompletnog sistema i mnogih zakona. Za nas, obične smrtnike, teška misija i skoro nemoguć proces.

Ima nešto što možemo. Raspitajte se za domove u vašoj blizini. Vidite kako možete pomoći. Odnesite pomoć. Ma koliko vam se smješna činila vreća krompira i karton mlijeka, nimalo nije. Uopšte nije. Čak štaviše. Volontirajte. Nesebično djelite ono čega svi u sebi imamo napretek. Ljubav. Neće ostati neuzvraćeno. 

Među svim zagrljajima i poljupcima koji krase moj vrat, jedan od meni dražih je taj od prije četrnaest godina. 
Zagrljaj debelih prstića. 
Zagrljaj jednog dječaka krupnih, tamnih očiju i kuštrave kosice. Onaj koji ni nakon toliko godina ne blijedi. 
Zagrljaj neprocjenjive vrijednosti.
Zagrljaj malog Muhameda…

Alma Ćirkić

KOMENTARI