Zanimljiv sindrom. Ljudima oko tebe nikad nije po volji.

Zanimljiv sindrom. Ljudima oko tebe nikad nije po volji.

 Kada pričaš o svojim padovima, propustima i lošim danima to ih umara, podsjeća ih na njihove padove i zamjeraju ti da si preotvoren i da to nikoga ne zanima. 
– Kada im ništa ne pričaš i ne komentiraš onda si samozatajan, prevrtljiv, neiskren i neugodan jer kao ne znaju što misliš i izvode proizvoljno svoje zaključke o tebi. 
– Kada im se potpuno otvoriš onda si čudan i preintiman i to ih inkomodira. Neugodno im je. Ni tada ne znaju što bi rekli. 
– Kada im pričaš o bolesti to ih nervira i ne znaju kako bi se postavili. Jer bolest je zapravo strah i neizvjesnost i svi žele živjeti, nitko ne želi umrijeti. 
– Kada im kažeš istinu o nečemu onda si neodgojen jer iskrenost zapravo svi vole samo u teoriji. 
– Kada doživiš uspjeh i želiš ga podijeliti s ljudima oko sebe onda to najteže prihvaćaju. Prave se da se vesele a zapravo ih sve to nervira i misle da si subjektivan i na ego tripu. 
– Ako imaš ljubav, sreću i zadovoljstvo u obitelji i to želiš podijeliti s drugima onda to komentiraju kako ustvari glumiš i prikrivaš nevolje i ono loše a praviš se da je oko tebe sve idealno samo da bi se prikazao boljim od drugih.

Na kraju shvatiš da sve te reakcije drugih ljudi nemaju veze s tobom i tvojim stanjem. Imaju veze isključivo s tim ljudima i njihovim stanjem ili sranjem.

I evo naiđoh na prihvatljivo objašnjenje i utjehu:

“Kad osjećamo da smo posve sami i da nas nitko ne podupire, možemo se sjetiti da je to samo opažanje. Nije točno. Sjetimo se stabla koje u ovom trenutku stoji vani. To nas stablo podupire svojom ljepotom, svježinom i kisikom za disanje. Takva potpora je ujedno vrsta ljubavi. Podupire nas svjež zrak vani, biljke koje nas hrane i voda koja iz slavine teče preko naših ruku.”

KOMENTARI