instant fap
NaslovnicaTech & Gadgets

Zašto kasne 5G mreže?

Zašto kasne 5G mreže?

Pre malo više od dve decenije, u novembru 2000. godine, tadašnji globalni lider na tržištu mobilnih telefona švedska kompanija Ericsson predstavila je pravu tehnološku revoluciju. Uređaj nazvan R380, imao je prvi ekran osetljiv na dodir u nekom mobilnom telefonu. Ekran je bio rezistivnog tipa, što je značilo da se nije mogao koristiti bez specijalne olovke. Sam telefon je pokretao operativni sistem nazvan EPOC, a funkcije su obuhvatale planer, svetsko vreme, naučni kalkulator, podsetnike, snimač glasa, itd. R380 je bio namenjen poslovnim ljudima i bio je nagoveštaj budućnosti sa ‘pametnim’ (smart) uređajima.

I finska Nokia je u to vreme takođe izbacila svoju verziju pametnog telefona, nazvanog 9210. Kasnije nazvan i ‘Communicator’ od strane poslovnih ljudi, uređaj je imao unutrašnji ekran u boji, koji nije bio osetljiv na dodir, ali je sa donje strane postojala puna tastatura. Telefon je radio na verziji operativnog sistema Symbian OS, koji će čitavu deceniju, sve do pojave Androida, biti dominantan na poslovnom tržištu. Nokia 9210 je bila i prvi telefon koji je podržavao oba standarda za email – IMAP i POP3, što je bilo ključno za pristup korporativnim serverima za elektronsku poštu. Uređaj je imao, za to vreme, izuzetno brz procesor, baziran na ARM 9 jezgru, kao i ceo ‘kancelarijski’ spektar aplikacija – obradu dokumenata, PDF čitač, pa čak i mogućnost projektovanja prezentacija bez korišćenja računara.

Iako veoma napredni za svoje vreme, ovi uređaji su imali i veliku manu – veoma spor prenos podataka, preko tadašnjeg WAP internet standarda. Za preuzimanje par email poruka bilo je potrebno i po nekoliko minuta, a za samo jednu pesmu u mp3 formatu i čitavih pola sata. Takođe, WAP pristup internetu je bio izuzetno skup, a pokrivenost mreže je bila polovična, u najboljem slučaju.

Ovakve mreže su se nazivale 2G, nešto kasnije i 2.5G, a bila im je bila zajednička sporost prenosa podataka, te mali broj usluga – glasovni pozivi, SMS poruke i već pomenuti WAP internet.

Multimedijalno iskustvo u pokretu

U isto vreme, početkom 2000-ih, u Južnoj Koreji, Japanu i delu Kine, najviše Hong Kongu, već se masovno koristila nova generacija mreže nazvana ‘CDMA 2000’. Ona je obuhvatala niz novih tehnologija, kojima je cilj bio brz prenos podataka, kako bi se omogućilo multimedijalno iskustvo u pokretu. Ovo je omogućavao širi spektar radio talasa, u tzv. IMT modu (multi carrier), koji je koristio posebne delove frekventnog opsega za glas, te za  sporiji i brzi prenos podataka.

Druga generacija CDMA 2000 će biti nazvana EV-DO (Evolution-Data Optimized), a korisnici je znaju pod tržišnim imenom 3G ili ‘treća generacija’. 3G mreže su omogućile 70 odsto brži prenos podataka, kao i daleko veću pokrivenost na istom geografskom području (data density). U isto vreme, svi korisnici su mogli da koriste maksimalnu brzinu prenosa podataka (time division MA), što je donelo pravu malu revoluciju – mogle su se preuzimati stotine mp3 pesama, hiljade email poruka, pa čak gledati i video uživo, doduše, u niskoj rezoluciji.

Glavni ‘marketinški trik’ su bili video pozivi – mobilni telefoni su po prvi put imali i prednju kameru. Iako u niskoj VGA rezoluciji, mogućnost da vidite sagovornika dok sa njim razgovarate je bila ostvarenje nečega što se do tada moglo videti samo u naučno-fantastilnim filmovima.

Na tržištu SAD-a i u Japanu kratko vreme se koristila i ‘xEV’ (Evolved 3G) mreža koja je, naročito u velikim gradovima i sa dobrom pokrivenošću, omogućavala preuzimanje i po nekoliko gigabajta podataka, ili gledanje video klipova u HD 720 rezoluciji.

Revolucija koju donose mreže

Pre 10 godina američki provajder Verizon je prvi pokrenuo LTE mrežu nove generacije, kasnije nazvanu 4G. Glavni adut je bio ‘asinhroni prenos podataka’, što je bio mobilni pandan internet vezama velike brzine. 4G mreže su omogućile pretragu interneta kao i na kućnom računaru, video pozive u visokoj rezoluciji, IP internetsku telefoniju (aplikacije poput Skypea), video konferencijske pozive, kao i skladištenje podataka u ‘oblaku’ (cloud storage). 4G mreže su bile i ključne za razvoj i široku dostupnost smartfona baziranih na Android i iOS (iPhone) operativnim sistemima, te razvoju velikog broja aplikacija i društvenih mreža, koje gotovo sve zahtevaju i brz pristup internetu.

Iako najavljivan još 2017. i 2018. godine, sa prvim manjim mrežama pre dve godine, 5G mobilni standard još uvek nije zaživeo. U početku je predviđano da će dve milijarde ljudi koristiti 5G mreže do 2025, ali je na kraju 2021. godine jasno da će taj cilj teško biti ostvaren.

Za razliku od prethodnih standarda, 5G deli geografsku lokaciju u manje delove, nazvane ‘ćelije’ (cells). Svi mobilni uređaji ili računari sa bezičnom pristupnom tačkom imaju najveću brzinu prenosa podataka svo vreme, što, u teoriji, treba da omogući gledanje 4K UHD videa, video pozive sa velikim brojem učesnika, te igranje internet igrica bez ikakvog kašnjenja. Teorijski brzine se kreću i do 10 gigabita u sekundi, sa realnim brzinama između pet i osam gigabita. Ako bi ovo zaživelo u praksi, to bi značilo i 50 do 100 puta brži prenos podataka nego što je to sada slučaj.

Dostupnost 5G samo u većim gradovima

Budući da 5G mreže koriste NR (new radio band) tehnologiju, postojeći 4G smartfoni ne mogu koristiti ove nove mreže, već su potrebni i novi uređaji na strani korisnika. U domovima, 5G bi trebalo da bude korišćen za IoT (Internet of Things, internet stvari i uređaja), koji bi omogućio ‘pametne kuće’ – TV uređaje, klima uređaje, razne nadzorne sisteme, bezbednosne kamere, itd.

Južna Koreja je jedina zemlja koja je uvela 5G na većem delu teritorije. U Kini je 5G dostupan u velikim gradovima, sa planovima da se pokrije cela zemlja do 2024. Slično je i u SAD-u, i većem delu Evropske unije – 5G je dostupan u većim gradovima, običnom u biznis centrima, ali brzine prenosa podataka često značajno variraju, a negde su i sporije nego dosadašnje 4G mreže.

Bojan Savić, IT stručnjak, kaže da je cena samih uređaja jedan od glavnih faktora.

“Zbog globalne nestašice čipova i elektronskih komponenti, veliki proizvođači smartfona, poput Samsunga ili Xiaomia i dalje nemaju 5G modeme u svim svojim modelima. Obično je 5G ‘rezervisan’ za najskuplje i najbolje modele. Zbog ovoga, relativno mali broj korisnika ima kompatibilne uređaje, te se provajderi usluga i mobilni operateri ‘ne trude preterano’ sa uvođenjem nove generacije mreža”, objašnjava Savić.

Takođe, nastavlja, “operatere će uvođenje 5G standarda koštati daleko više nego 4G, jer je potrebno zameniti praktično čitav sistem, a to nije moguće uz sadašnju stagnaciju rasta korisnika, te sve skuplje održavanje samih mrežnih uređaja, baznih stanica i visoke cene opreme za njih”.

Politika pete generacije

5G mreže prati i velika kontroverza – desetine miliona ljudi su prošle godine protestovale širom sveta, pod uticajem lažnih vesti da zapravo 5G bazne stanice ‘izazivaju koronavirus’. Do sada je ovo dokazano kao apsolutna besmislica, ali i teoretičari zavere idu dalje, tvrdeći da se u vakcinama protiv COVID-a 19 nalaze nano-čipovi, koji se aktiviraju u ljudskom organizmu, opet navodno zahvaljujući 5G mrežama. Ove teorije imaju zapanjujuće veliki broj poklonika, među kojima su čak i neki naučnici, stručnjaci za tehnologije, javne ličnosti i sportisti.

5G tehnologija nije samo ‘žrtva’ teorija zavere, već i globalne politike. Kineska kompanija Huawei, najveći svetski proizvođač 5G telekomunikacione opreme za mobilne operatere, našao se pod sankcijama SAD i Evropske unije, a isto je prošao i ZTE, takođe provajder tehnologije za bazne stanice iz Kine. Huawei je čak i proglašen za ‘stranog aktera’ (foreign actor) od strane američke obaveštajne zajednice, a od američkih operatera se traži da izbace svu Huawei opremu, čak i onu prethodnih generacija. U Evropi se mobilnim operaterima preporučuje da ne koriste Huawei, niti drugu kinesku opremu, a negde je to, poput Velike Britanije, Belgije i Francuske, zabranjeno i novim zakonskim propisima.IZVOR: AL JAZEERA

KOMENTARI