instant fap

Željko Bebek otkrio zašto je napustio Bijelo dugme

Željko Bebek otkrio zašto je napustio Bijelo dugme

“Tijekom cijele karijere stalno nekamo trčim. Stalno nekamo putujem. Ako nisam u zraku, onda sam u autu, na moru, u autobusu ili u vlaku. Cijeli život nekamo putujem. I uvijek mi je nedostajalo da se probudim u petak ujutro i da nikamo ne putujem”, govori Željko Bebek (75) koji je, kao i mnogo puta u životu, i u teškim okolnostima epidemije koje su ga udaljile od pozornice dugih godinu dana i prisilile da naposljetku baci svoje sidro, pronašao nešto pozitivno.

Usprkos prisilnom odmoru, prije svega, zahvalan je na zbližavanju obitelji koja je trenutačno, silom neprilika, zatočena u četiri zida, no u tome beskrajno svi uživaju. O toj harmoniji bez ijedne izrečene riječi govori već letimičan pogled na zidove njihova doma u istočnom dijelu Zagreba, ukrašene divovskim obiteljskim fotografijama s kojih se smiješi sa suprugom Ružicom i djecom Katarinom i Zvonimirom, i tako u svakoj prostoriji. Za njih suprug i otac, za sve ostale on je legenda jugoslavenskog i hrvatskog rock’n’rolla, pjevač kultnog Bijelog dugmeta, danas samostalni umjetnik, koji ni nakon 50 godina duge i impresivne karijere ne pokazuje znakove posustajanja.

Renata Rašović, kolegica s Večernjeg, radila je s njim intervju, čije dijelove objavljujemo.

Koliko vam često misli lete prema počecima životnog i profesionalnog puta, prebirete li po uspomenama?

Dosadašnji život dijelim na ranu mladost, mladost i početak starije mladosti. I poprilično lagodno, jednostavno i s užitkom prolazim kroz godine bez obzira na brojne uspone i padove, što je imanentno svakome, pogotovo u šoubiznisu. Svaki svoj period života smatram odlično prošlim, u biti sam uvijek bolje prošao nego što sam se nadao, možda sam jedino malo sumnjao i strahovao kakav ću efekt izazvati sljedećim velikim korakom.

Tri puta napustio sam posao da bih bio u Bijelom dugmetu, pa sam napustio Dugme da bih bio solist, pa sam u jednom trenutku mislio sasvim prestati raditi i napravio sam veliku pauzu. U ovom periodu osjećam se tako da ne mogu reći da žalim za ičim što se dogodilo. Najviše se bavim sadašnjošću, s perspektivom prema sutra.

Gledanje unazad je nostalgija prema vremenima kad je čovjek bio mlad. Ali niti žalim niti mogu za tim posebno žaliti zato što sam i kao vrlo mlad i kasnije bio vrlo uspješan. Susreti s prošlošću su ponajviše vezani uz to kako moj Zvonimir istražuje po YouTubeu što mu je ćaća radio ‘74, što je snimao, gdje je pjevao, kako je putovao.

Gledamo fotografije pa mu ja objašnjavam zašto negdje imam pramen, a negdje dugačku kosu kao on danas, koja je to turneja, pa mu ispričam kako mi se na koncertu Bijelog dugmeta dogodio potres koji je zatresao cijelu pozornicu. I onda rado pričam o dijelovima svoje prošlosti, ali ne kao neki primjer kako bi on trebao jer sam se od njihova rođenja držao onoga da djeca moraju sama birati, ali da imaju pravo na najveću moguću roditeljsku pomoć.

Dali ste im imena Katarina i Zvonimir, prema vašim pokojnim roditeljima. Kakva sjećanja nosite na njih?

I danas se sjećam svih lijepih trenutaka i emocija u komunikaciji s roditeljima, ali ja sam rođen u drugim vremenima, užasnim, groznim vremenima nakon Drugog svjetskog rata. Obiteljski smo imali u kući veliku traumu o kojoj nerado govorim pa neću ni ovaj put, ostat ću dosljedan, ali ću reći da sam zahvaljujući roditeljima ipak na određeni način osjećao da imam dobru zaštitu i da sam u prilici da mi se ispune neke želje koje ću ja u životu s ljubavlju osjećati i raditi i uspjeti kada je riječ o glazbi, nekoć i o sportu. Z

ahvaljujući roditeljima nikada me nije povukla ulica, premda sam živio u dijelu grada u kojem su svi moji vršnjaci praktički živjeli na ulici. Vrijeme je prolazilo, godine su curile i na koncu je ostao jedan fini odnos s roditeljima. Oboje su umrli 1996., u proljeće i jesen, ali su djeca, zahvaljujući razumijevanju moje Ružice i na moje veliko zadovoljstvo, dobila njihova imena i mislim da i oni podjednako uživaju u ljepoti svojih imena i više od toga jer baštine tradiciju obitelji Bebek.

“Bilo je nešto privremeno nakon povratka iz one vojske. Ukazala se prilika da se zaposlim u firmi gdje je u knjigovodstvu radila i moja mama, u uredu sam radio neke pravničke poslove jer sam tada već gotovo bio završio pravni fakultet i mogao sam ostati raditi kao pravnik u toj firmi. Usporedo, i mnogo važnije, ipak sam duboko u sebi mislio, premda si to nisam htio priznati, da je glazba moj put. Nakon godinu dana, otišao sam direktoru i rekao: “Dajem otkaz, ali nemojte to reći mojoj mami prije nego što pobjegnem s desetog kata da me ne bi sustigla jer će me jako ružiti.”

Na pitanje, da li je Bregović koketirao s narodnjacima, odgovorio je: “Pa svi su koketirali, Bata Kovač koketirao je u Korni grupi, u konačnici, rock’n’roll je koketirao s countryjem. To mu je izvorište, to koketiranje ne smije imati ružnu konotaciju.”

“Moram reći da mi je uvijek godilo kada bi netko pretpostavio da mi živimo razuzdano i jako volimo, kao Stonesi, razbijati hotelske sobe. Međutim, ja sam toliko dobroćudno i dječački naivno uživao u tome što mi se dogodilo, nakon silnih godina truda koji sam uložio da makar jednu moju pjesmu netko zavoli, da je snimim na neku singl-ploču i da je mogu staviti na zid i reći: Evo, zbog ovoga sam živio. Moji su snovi kroz cijelu moju karijeru ostali upravo takvi, da dođe neka pjesma i da je ljudi vole. I kako sam ja to mogao postati razuzdan kao Stonesi? Pa mi nismo zarađivali tolike pare. Autor je zarađivao.”

Mislite na Bregovića?

“Pa da. Mislim na autore svih bendova, oni su uvijek imali pet puta više nego ostali u bendu. Ako je razuzdano to što sam u nekoj sobi u hotelu Dubrovnik u Zagrebu imao neko društvo, što smo pojeli šampite kupljene kod nekog albanskog slastičara i pritom popili bocu Jack Daniels’a te bili s curama zagrljeni, onda jesam, bio sam razuzdan, ali ipak me kroz život prate ljepši komentari i doživljaji ljudi jer sam zapravo ostao zauvijek dječak u rock’n’rollu.”

Na vrhuncu slave mnogi su glazbenici posegnuli za drogom. Jeste li i vi bili u iskušenju?

“S drogom sam se susreo kada se mojem društvu “dogodila droga”. Dakle, nisam ja sreo drogu, nego je droga bila tu negdje okolo, i to je bilo prvi put da je nešto upropastilo moj dječački san. U trenutku kada sam mislio da uspijevamo, kada smo dobili priliku da cijelo ljeto sviramo u Italiji, u Napulju, na nekom “strašnom” mjestu gdje dolaze američki vojnici, dogodilo se to da ja taj ambijent nisam mogao podnijeti. Jednostavno sam pokupio svoju gitaru i pojačalo, svoj koferić i otišao kući u Sarajevo. To je bio prvi raspad benda koji je otišao u Italiju zajedno, negdje 1969. ili 1970. godine. Sve je bilo dobro dok se to društvo nije toliko osnažilo da način zabave više nije bio popiti votku ili viski, zagrliti curu i nekamo otići u mrak ili u more, nego su se dogodile ružne slike koje ja nisam volio. Koliko god ja sada izgledao prepotentno, možda i povrijedio one koji misle da kod rokera sve to ide, na žalost, ja ne spadam među njih, više sam bio poklonik emocija, ljubavi i toliko alkohola koliko može izazvati suzu ili zagrljaj, koji te može inspirirati da na pozornici činiš nešto što vjeruješ da je lijepo. Na radost onih koji me godinama prate, bio sam i ostao čistunac.”

Je li se Bijelim dugmetom ikada bavila politika? Jeste li bili na meti tajnih službi ili predmetom rasprava u centralnim komitetima zbog utjecaja na omladinu? Je li bilo toga?

“Sigurno jest, raznih istraživanja, raznih procjena. U novinama se znalo raspravljati o Bijelom dugmetu kao o sociološkom fenomenu. Sigurno da smo se na neki način ponašali u suprotnosti s ponašanjem koje su određivala tadašnja pravila. Mi smo publici pružali užitak identičan onome kakav su imali njihovi vršnjaci sa Zapada, bili smo uvoz glazbene kulture. Ponekad sam dobivao poneku informaciju o tome, nešto je saznao Goran, nešto je došlo preko društva, da država i Partija nisu zadovoljni premda ne mogu reći da smo mi loši. Mi smo odlični i krasni, ali ne pokazujemo volju da razumijemo način odgoja omladine do koje je Titu jako stalo. Omladinu je obožavao i onda je to isprobao na nama kad nas je gurnuo u HNK da mu sviramo za Novu godinu i to je bilo jedno ružno i žalosno iskustvo jer su nas natjerali na to kako bi Tito vidio tko mu to zabavlja omladinu.

I onda on nakon prve pjesme pobjegne, a mi nakon druge pjesme dobijemo znak da siđemo s bine i ide Ero s onoga svijeta. A pritom, bio sam svjestan da je naša pojava i pojava tog pokreta vrlo pozitivna pojava u društvu, mijenjali smo iz temelja stare navike.”

A obrnuto, je li se Bijelo dugme bavilo politikom? Prema nekim tumačenjima, kao jedan od razloga zašto ste napustili grupu 1984. spominje se da vam je zasmetala politizacija muzike. Je li istina da su nesuglasice počele zbog pjesme “Kosovska” koju je Bregović napisao na albanskom jeziku?

“Nesuglasice su počele godinu prije, u vrijeme kada je Goran već uvelike odvojen od baze benda, zapravo kada više i nije bio u bendu, već nas je smatrao sastavom koji za njega radi. Kao čovjek koji voli glazbu i svoj bend, strahovao sam da se ne ponovi situacija kada je politika već 1976. ušla da napravi dar-mar Bijelom dugmetu. Počelo mi je smetati što je Goran počeo forsirati to da rock’n’roll mora pljuvati po nečemu i nisam shvatio zašto nam je trebala pjesma na albanskom. Nisam bio ni protiv te pjesme ni protiv albanskog, ali nisam znao zašto Bijelom dugmetu to treba. Živjeli smo u svijetu u kojem je taj potez mogao sličiti na umjetničku slobodu, a istovremeno je mogao značiti i ovo – ako je već ravnopravnost, onda možemo pjevati i na albanskom. To me zapravo učinilo neraspoloženim i tada sam počeo razmišljati što to meni treba, meni koji sam htio pjevati “Selmu”, “Sanjao sam noćas da te nema” ili “Ne spavaj, mala moja”, pa sad odjednom pjevam pjesmu koja ima drukčiju konotaciju.

I osim što je moram naučiti i što mi je bilo jako teško pjevati na albanskom, moram time prenijeti i neku poruku, koja će dobiti odgovor u neko iduće vrijeme. Odgovor je došao već nakon dva mjeseca. Zauzeo sam oštar stav i rekao Goranu: Idemo u novi projekt, O. K., ali ovakve poteze više neću tolerirati. Bude li toga, izići ću iz benda.

I onda je došao projekt s pjesmama koje nisam mogao svariti, poput “Lipe cvatu” sa stihom “Ravna ti je Jugoslavija”, posebno što je u političkom smislu na ovim prostorima došlo do jako ozbiljnih previranja. Nikada se prije u povijesti nije dogodilo da se iz socijalizma ide u kapitalizam. U to vrijeme počeo se polako nazirati i dolazak svojevrsne kataklizme, pri čemu nisam želio određivati stranu, ni jednom riječju, ni jednom pjesmom, a pogotovo nisam želio biti u funkciji nekog sustava kojem nikada nisam pripadao. Taj status nisam želio mijenjati i zato je došlo do narušavanja odnosa u bendu i rasprave koja je završila kako je završila.

Je li vam žao što se iza Dugmeta već 30 godina vuku loši međuljudski odnosi?

Prije nekoliko godina pisalo se i o fizičkom obračunu Tife i Alena u Budvi. Bijelo dugme je za mene prestalo postojati 1984. Sve ostalo što je radila ekipa ljudi koja je nosila ime Bijelo dugme uopće me ne zanima, osim što se tijekom nekih intervjua prisjetim tih deset godina i glavnog čovjeka koji je zajedno sa mnom kreirao Bijelo dugme i ostao jako važan na glazbenoj sceni na ovim prostorima, Gorana.

Međutim, tijekom i nakon rata pucala su dugogodišnja prijateljstva. Neki su utočište potražili u Zagrebu, a neki, poput Nele Karajlića i Gorana Bregovića, u Beogradu. Jeste li im zamjerili?

Posljedica rata uvijek je masovno napuštanje i ono se permanentno odvija u cijelom svijetu. Tako se u tom trenutku kataklizme koja je zadesila Sarajevo dogodilo i to da je posljedica bila i raseljavanje. Ne želim dijeliti lekcije ili savjete ljudima. Ja sam u nekom trenutku shvatio da je došlo vrijeme za moje neko novo drugo mjesto, a s izbjegličkim kartonom na izbor sam imao München, Stuttgart, Stockholm, Göteborg, SAD. No, smatrao sam da je prirodno da dođem u Hrvatsku, gdje ću govoriti materinskim jezikom, gdje će me svi razumjeti kada pjevam.

Kompletan intervju čitajte na ovom LINKU

KOMENTARI