Rijetki su oni koji su preživjeli strijeljanja i ubistva na kućnim pragovima, ali jedan od njih je i 41-godišnji Zijad Bačić iz Prijedora koji je kao 14-godišnjak preživio strijeljanje.
“Bio sam s majkom, braćom i sestrom i s još 29 članova uže porodice gdje su uglavnom bili žena i djeca. Stariji muškarci su odvedeni 23. jula kada je bilo čišćenje u Zecovima. Tada nismo znali da postoje logori, pa ni ja kao dijete od 14 godina. Vojnici, naše komšije Srbi, 25. jula su došli. Prepoznao sam Iliju Zorića, Željka Grbića, to su ljudi koji su se s nama družili prije rata”, kaže Bačić.
Izveli su ih napolje i po njima sasuli rafal. Ubijeno je 29 žena i 15 djece. Najmlađe dijete koje je ubijeno imalo je 2,5 godine, dok je najstariji bio Bačićev 16-godišnji brat.
“Meni su ubijeni dvojica braće, sestra i majka. Teško je danas živjeti u neizvjesnosti kada nešto čekate. Nema ovdje nekog života, da se čovjek opusti i kaže da je sve uredu. Mi koji tražimo naše najmilije nemamo taj smiraj i svake godine, pa i ove dženaze su teže i teže”, dodao je Bačić.
Od svojih najmilijih nije uspio sačuvati ništa. Kuće su im spaljene do temelja, a tek poneku sliku je uspio prikupiti od drugih članova porodice.
Bačić se 2000. godine vratio u svoju kuću, a posebna sjećanja mu bude mjesta na kojima su svi zajedno nekada šetali i bili sretni,. Samo to mu daje snagu da se nastavi boriti za istinu i njihov pronalazak.
Inače, danas je na stadionu Hambarine kod Prijedora klanjana kolektivna dženaza za 86 Bošnjaka koji su ubijeni na Korićanskim stijenama 1992. godine, nakon čega su uslijedili ukopi na šest šehidskih mezarja.
KOMENTARI