“Ali, otkud Zilhad Ključanin, namćor i, kako Vi rekoste, đavolji sluga, u svim pjesničkim antologijama”, pitala sam jednom njegovog zakletog neprijatelja. “Čuj otkud? Zato što je dobar pjesnik”, odgovorio mi je s velikom žestinom. Zilhad Ključanin bio je pjesnik. Samo pjesnik. I ništa više, bez obzira na to koliko se trudio da bude sve drugo
Zilhad Ključanin umro je u svom ne tako dugom životu nekoliko puta za mene. Eto tako, poslao bi mi poruku: “Umro sam za tebe, da znaš. Doviđenja.” U početku sam se danima grizla pitanjima zašto, kako, odakle, da bih s vremenom naučila živjeti uz njegove “smrti”. Kad na početku svog života provodiš vrijeme s osobom čiji život polahko ide ka svom kraju, vrijeme ima drugačiju dimenziju jer vaš odnos ne zavisi od vanjskih činilaca. Vrijeme nam omogućuje da stvaramo slike o svijetu i, stoga što ga provodimo s drugima, onda se na njih oslanjamo, ugledamo, svijet ne sagledavamo samo iz jedne perspektive nego u susretu s drugima prolazimo kroz različita iskustva i usput se mijenjamo.
Smrt brža od želja
Zilhad Ključanin je, između drugih, bio osoba uz koju sam odrasla, budući da sam bila njegova studentica, a kasnije i asistentica na Filozofskom fakultetu u Zenici. “Vi trebate kupiti dva bedža: mrguda i smajlića, i da ih ujutro kad ustanete zakačite na odijelo kako bi drugi ljudi znali kako da Vam se obraćaju, ustvari, da li uopće da Vas, neuzubillah, smiju pogledati”, rekla sam mu jednom na pauzi, a on je, potpuno očekivano, i taj put umro za mene. Zato sam vijest o njegovoj smrti 6. juna 2016. primila kao što je on u svoje dlanove primio trešnje od seljaka iz Hercegovine, i prvo što sam pomislila bilo je: “Kako će umrijeti kad još nije dobio dozvolu od Općine da bude sahranjen kod svoje vikendice?!” Ali, često je smrt brža od naših želja.
Zilhad Ključanin, porijeklom iz Krajine, jedini je pjesnik u Bosni i Hercegovini koji je dva puta dobio prvu nagradu Maka Dizdara mladom pjesniku na kulturno-književnoj manifestaciji “Slovo Gorčina”. Prvi put jer je kao mlad student napisao dobru zbirku pjesama, drugi put zbog toga što je opet napisao dobru knjigu pjesama, a konkurirao je zato što su mu trebale pare. Isto kao što i danas mnoge moje kolegice i kolege, koji prekasno shvate da se od studija književnosti ne samo da ne može živjeti nego nema nikakve fajde, svoje radove nad kojima provode mučne sate i sate šalju na najmizernije (i često “namještene”) konkurs(čić)e nadajući se kojoj kinti. Doduše, ne samo studij književnosti, ali on nekako najizrazitije u svijet šalje nesretne ljude.
Zilhad Ključanin nije bio nesretan čovjek, ali tuga nakaza čitav život premjeravala je nešto ispred njegovih vrata. I vazda joj bilo malo. Zato bih rekla da se tako i njegova početnička, rijetkim pjesnicima svojstvena naivnost usput i nažalost pretvorila u bahatost. Ili, da kažem, u neku morbidnu polifantazmatsku igru koju, iako sam ga poznavala duže od deset godina, nikako nisam uspjela prozrijeti. Tako je on, kojem je najbolji prijatelj bio Srbin, nazivan nacionalistom jer je sastavio knjigu Da, ja prezirem Srbe, koju se, da budem do kraja iskrena, nikad nisam potrudila pronaći, a kamoli u cijelosti pročitati, pa bih o njoj mogla suditi samo iz naslova. Tom je zbirkom eseja i drugih novinskih članaka koji su izlazili u Ljiljanu pjesnik na sebe navukao bijes kritike, akademske zajednice i javnosti koja, pseto k'o i ja, knjizi voli suditi po njenim koricama. “Moj narod da je uradio ono što je tvoj narod uradio mom – ja bih se odrekao svog naroda”, rekao je pjesnik svom prijatelju Srbinu u jednom malom kafeu u Zenici. “Pa, to je bar lako. Pređi u moj narod pa se odreci”, odgovorio je ovaj. Hoću da kažem kako se pjesnik i nije baš proslavio u većini metafora na koje sam naišla u citatima iz te knjige, naprotiv, ali to je, kako neko reče, tek (užasna) knjiga jednog vremena i jednog prostora. I ja, zaista, kolikogod to moje pjesničko srce ne bi htjelo, donekle mogu razumjeti i to vrijeme, i to mjesto, jer je u tom istom vremenu i u tom istom prostoru neko s planine Ozren raspalio granatu i na moju kuću samo zato što sam se našla na drugoj strani univerzuma.
“Ključ” za kraj
Zilhad Ključanin je ovom knjigom, koju meni nikada nije spomenuo da postoji, moguće želio nekoga ili nešto isprovocirati – da se taj neko zamisli, razmisli, umisli etc. Kao što je jednom isprovocirao i svog efendiju tražeći da mu ovaj odobri štampanje zbirke erotskih priča, što je efendija poslije nekoliko mjeseci odupiranja na kraju (vjerovatno da ga otrese s leđa) i uradio. “Ali, otkud Zilhad Ključanin, namćor i, kako Vi rekoste, đavolji sluga, u svim pjesničkim antologijama”, pitala sam jednom njegovog zakletog neprijatelja. “Čuj otkud? Zato što je dobar pjesnik”, odgovorio mi je s velikom žestinom. Jeste, Zilhad Ključanin bio je pjesnik. Samo pjesnik. I ništa više, bez obzira na to koliko se trudio da bude sve drugo. Ali, ne bilo kakav pjesnik, nego od one vrste koji se tako, kao treptaj mušice, u povijesti književnosti jave, pa ova ostane bez daha, možda zanijemi ispred suštine koju je pred nju razastro.
U ediciji “Buybooka” Suvremena bh. književnost izašla je i pretposljednja zbirka pjesma Zilhada Ključanina Lažne trudnice. U intervjuu za jedne dnevne novine istakao je kako je naslov zbirke u vezi s izjavom jednog pisca koji je nekada rekao da su sve njegove pjesme lažne trudnice, da su uvijek trudne, a nikad ne rađaju. Naslov aludira na postmodernističku intertekstualnu igru, na kompleksan odnos značenja, smisaonih pozicija i ideologija, kao ontologijsko i semiotičko načelo koje odlikuje mišljenje i izražavanje čitavih tekstova, opusa, stilova, kultura i razdoblja, pri čemu je autor, između ostalog, pokazao jedva primjetnu tendenciju ka pomjeranju s utvrđenog idejno-poetičkog sklopa, a što je vidljivo i u njegovoj posljednjoj zbirci Ključ, koja je izašla u Zagrebu netom prije njegove smrti.
Zbirka Lažne trudnice ima impresivnih 150 pjesama, podijeljenih u osam ciklusa vezanih humorističnom crtom nazire, jednog od brojnih pjesničkih oblika što ih je sadržavao Diwan. Nazira je u osnovnom značenju pjesma spjevana po uzoru na pjesmu nekog drugog pjesnika, ali s vlastitim sadržajem. Tako je u zbirci uspostavljen i oblikovan osobit dijalog forme jedne orijentalne pjesme i postmodernistički osmišljenog interteksta, odnosno lirski subjekt insistira na postmodernističkoj metafori biblioteke (svijet kao tekst). Univerzum Biblioteke osnova je na kojoj Ključanin gradi svoj imaginarni svijet u kojem ni lično iskustvo ni svijet kakav poznajemo ne postoje izvan poezije. Inspirativni centrum ove zbirke koketira s više različitih spisateljskih profila, lokaliziranih u fluksus i lirskog i autorovog intimnog bića. Zbirka Lažne trudnice uvlači tuđe poetike, ključne momente u životima ili u stvaranju spisatelja i spisateljica širom svjetske književnosti kao osnovu pjesme. Kroz te tuđe poetike u funkciji lirskog subjekta u ovoj zbirci ostvaren je širok raspon emocija i ideja, a samim tim i poetskog smisla i dovitljivosti, ali i humora. Pažljivijim čitanjima Ključaninove poezije primijetila sam izrazitu koherentnost među pjesmama, i ne samo u ovoj zbirci. Zbirke se međusobno došaptavaju, asocijativno prizivaju, s težnjom da se pretoče u dugu poemu, sve dok se ne susretnu s Bogom, lice u lice. Od toga ko će prvi trepnuti, zavisit će kraj ili početak svijeta.
KOMENTARI