Tim fizičara odlučio je provjeriti tezu prema kojoj smo svi i sve što nas okružuje ustvari dio vrlo složene računarske simulacije, nalik onoj iz filma ‘Matrix’. Do kakvog su zaključka došli?
Još je 2003. godine švedski filozof Nick Bostrom u časopisu Philosophical Quarterly analizirao vjerovatnost da svi živimo u računarskoj simulaciji koju su napravili naši napredni preci, tvrdeći da postoje i empirički razlozi zašto bi ta hipoteza mogla biti valjana.
Iako se na prvi pogled čini da je ta ideja pomalo nategnuta i da zapravo spada u naučnu fantastiku, tim fizičara sa univerziteta u Washingtonu, predvođen profesorom Martinom Savageom, izgleda da je našao način na koji bi se ona mogla provjeriti, piše Tech The Future.
Bostrom, naime, u svom radu sugeriše da, ukoliko je moguće simulirati naseljene planete ili čak cijele svemire na računaru, tako da njihovi simulirani stanovnici mogu biti u potpunosti svjesni, tada postoji velik broj takvih simulacija koje su proizvele napredne civilizacije, uz ogromnu vjerovatnost da i sami živimo u jednoj od njih.
U svojem radu Bostrom tvrdi da je barem jedna od sljedećih mogućnosti istinita:
1) Ljudska će vrsta vrlo vjerovatno izumrijeti prije dosezanja ‘posthumane’ faze
Ljudska je vrsta evoluirala i preživjela padove meteora, ledena doba, poplave, epidemije, razdoblja gladi, ratove, a i pred nama stoje izazovi izbjegavanja nuklearnog ili hemijsko-biološkog rata koji bi mogao zbrisati cijelu populaciju. Tu su i vanjski uticaji na koje je (za sada) nemoguće uticati, poput pada velikog meteora ili eksplozije supernove u blizini Sunčevog sistema.
Ipak, dogurali smo dosta daleko i samo je pitanje hoćemo li poživjeti dovoljno dugo da dočekamo i posthumani stadij. Neki misle da će posthumano doba nastupiti kada ljudska vrsta uđe u simbiozu sa strojevima, jer će zbroj organskih i vještačkih dijelova daleko nadmašiti mogućnosti samo jedne ‘vrste’.
Ključni faktor će vjerovatno biti dosizanje tehnološke singularnosti, tačke u kojoj će vještačka inteligencija nadmašiti mogućnosti ljudskog mozga i početi vlastitu ubrzanu evoluciju.
Prema nekim predviđanjima, koja uzimaju u obzir ubrzani tehnološki napredak, to bi se moglo dogoditi već negdje iza 2045. godine.
Upravo zbog toga Bostrom u svojim jednačinama vjerovatnosti isključuje mogućnost iščeznuća ljudske vrste prije dosizanja posthumanog doba, naročito zato jer smo mu tako blizu.
2) Nije vjerovatno da će se posthumano društvo odlučiti za pokretanje značajnijeg broja svoje evolucijske istorije (ili njenih varijacija)
Iako bi ljudi budućnosti mogli napraviti simulaciju svoje evolucijske istorije, možda iz etičkih razloga to ipak neće htjeti učiniti. Možda će im se računarska simulacija hiljada generacija ljudskih bića koja će potpuno vjerovati u svoju ‘stvarnost’ činiti odbojnom, naročito jer bi time doveli u pitanje postojanje i oblik vlastite stvarnosti.
Ipak, ni sada nemamo problem s uživljavanjem u ulogu boga u igrama poput The Sims, a programeri se itekako trude da likovi u igrama budu što inteligentniji.
Pitanje je što ćemo učiniti i hoćemo li imati moralnih dvojbi kada uspijemo napraviti inteligentna i samosvjesna računarsko generirana bića.
Bostrom vjeruje da ćemo pojavom tehnologije za simulaciju svjesnih entiteta tu tehnologiju i iskoristiti. Uvijek možemo reći da su to samo bitovi, računarski kod, a ne fizička, stvarna bića.
3) Gotovo je sigurno da živimo u računarskoj simulaciji
Ako prihvatimo ideju da će ljudska rasa preživjeti dovoljno dugo da izmisli ovu tehnologiju i da se neće bojati i imati moralnih dvojbi oko njenog korišćenja, onda bi Bostromova treća izjava – da živimo unutar računarske simulacije – morala biti istinitom.
Bostrom je izračunao da bi jedna računarska simulacija naše evolucijske istorije stvorila trilijune organizama, uključujući sva ‘živa’ bića na toj virtualnoj zemlji.
To bi dovelo do pojave i evolucije virtualnih postljudi koji stvaraju svoje vlastite računarske simulacije. Svaki tako stvoren virtualni svijet evoluirao bi i stvorio svoje vlastite potomke, simulacije koje bi opet stvorile svoje simulacije i tako unedogled.
Matematička vjerovatnost da postojimo u tom izvornom svijetu je beskonačno mala, a veća je vjerovatnost da smo zapravo samo konstrukti u nekoj vrsti vrlo napredne računarske ‘igre’.
Bostrom procjenjuje da je za realnu simulaciju ljudske istorije potrebno od 1033 do 1036 operacija u sekundi, što bi računarski kapacitet posthumane civilizacije vrlo lako mogao obaviti.
Hans Moravec, stručnjak za vještačku inteligenciju, predviđa da bi računalo veličine velikog planeta moglo obavljati 1042 operacije u sekundi. Dakle ako čovječanstvo dosegne posthumanu fazu, bit će u mogućnosti pokrenuti vlastiti program simulacije svoje evolucijske istorije.
Profesor Savage i njegovi saradnici smatraju Bostromove argumente ‘logički uvjerljivima’. Takođe, stanje savremene fizike pokazuje da će jednog dana čovječanstvo moći napraviti simulacije velikih razmjera.
Što nam govore femto-svemiri?
Naučnici već danas pokreću računarske simulacije svemira, doduše vrlo minijaturne, veličine tek nekoliko femto-metara (1 m). Te su simulacije toliko malene zbog nedostatka računarske snage, ali rastom te snage rast će i veličina simulacija.
Proučavajući simulirane femto-svemire, naučnici su došli do spoznaje da simulacije imaju određene karakteristike različite od onih koje bi trebao imati pravi svemir i koje otkrivaju njihovu pravu prirodu. Ako te karakteristike otkrijemo u našem svemiru, i to će biti pokazatelj da živimo u računarskoj simulaciji.
Jedan od fenomena koji bi mogao pomoći u određivanju toga živimo li u stvarnom ili simuliranom svemiru ponašanje je visokoenergetskih kosmičkih zraka.
U potrazi za blizancem
U računarskom modelu svemira naučnici su prostorno-vremenski kontinuum simulirali četverodimenzionalnom hiperkubnom mrežom.
Simulacija im je omogućila istraživanje jake sile, jedne od četiriju temeljnih prirodnih sila, zaslužne za vezanje subatomskih čestica kvarkova i gluona u neutrone i protone u jezgri atoma.
‘Ako napravite dovoljno veliku simulaciju, trebalo bi se pojaviti nešto poput našeg svemira’, rekao je Savage. Tada se cijela stvar svodi na potragu za ‘znakom’ u našem svemiru koji ima brata blizanca u računarskoj simulaciji. Savage i njegovi saradnici su u svom radu objavili da bi se taj znak trebao pojaviti u vidu ograničenja u energiji kosmičkih zraka.
U simulaciji se, uz rubove rešetke, visokoenergetske kosmičke zrake ponašaju drugačije nego u stvarnom svemiru. Umjesto da putuju ravno, one će putovati dijagonalno, a neće ni međusobno djelovati na isti način u svim smjerovima kao što bi se moglo očekivati.
Tu ideju je moguće testirati opažanjima u našem svemiru i tako potvrditi ili opovrgnuti mogućnost da smo samo gomila virtualnih likova u nekim Super Simsima.
KOMENTARI