instant fap

“Živimo u dobu usamljenosti”

“Živimo u dobu usamljenosti”

Pisac i filozof Džordž Monbajot napisao je kolumnu za britanski Gardijan u kojoj konstatuje da živimo u dobu usamljenosti, koje će skupo koštati čovječanstvo. Mi vam je u cijelosti prenosimo

usamljenost6

Antropocen, kako su naučnici nazvali epohu u kojoj živimo, doba je čovjekovog ogromnog uticaja na biosferu, ali se po malo čemu razlikuje od ranijih doba.

Ipak, jedna razlika je očigledna: ovo je doba usamljenosti.

Kada je Tomas Hobs tvrdio da je u prirodnom stanju, prije nego što je čovječanstvo iznjedrilo autoritete, koji će ga kontrolisati, vlada “rat svih protiv svih”, nije mogao više pogriješiti.

Od starta smo društvena bića koja u potpunosti zavise jedna od drugih. Naši preci sa istoka Afrike nijednu noć nisu mogli da prežive jedni bez drugih. Mi smo oblikovani i to u većoj mjeri od bilo koje druge vrste, kontaktom s drugima.

Doba u koje ulazimo, u kom postojimo potpuno nezavisno jedni od drugih, drugačije je od svih ostalih.

Pre tri mjeseca objavljena je vijest da je usamljenost postala epidemija među mladim ljudima. Nedavno je isto rečeno za starije.

Ebola nikad neće ubiti toliko ljudi kao ova opaka “bolest”. Društvena izolacija može dovesti do prerane smrti, koliko i pušenje 15 cigareta dnevno, a istraživanja pokazuju da je usamljenost dva puta smrtonosnija od gojaznosti.

Demencija, visok krvni pritisak, alkoholizam i nesreće postaju učestaliji kada se prekine komunikacija među ljudima. Sami ne možemo.

Tačno je da su se fabrike zatvorile, da ljudi češće putuju automobilima nego autobusima, da više gledaju Jutjub nego što odlaze u bioskope, ali te promjene ne uspijevaju da objasne brzinu urušavanja modernog društva.

Ove strukturne promjene prati ideologija koja se protivi životu i koja podstiče i slavi našu izolovanost od društva. Rat svih protiv svih – kompetitivnost i individualizam – postao je religija modernog doba, koju opravdava mitologija o usamljenim rendžerima, samoizgrađenim ljudima, samostalnim preduzetnicima… Za najdruštvenija od svih stvorenja, koja ne mogu preživjeti bez ljubavi, društvo više ne igra nikakvu ulogu – samo herojski individualizam. Važno je samo pobijediti, a ostalo je kolateralna šteta.

Djeca u Britaniji više ne žele da budu vozači autobusa ili medicinske sestre – više od petine reklo je da samo “žele da budu bogati”. Bogatstvo i slava su jedine ambicije za čak 40 odsto ispitanih.

I jezik se menja u skladu s tim. Najuvredljvija riječ postala je “gubitnik”. Više ne govorimo o ljudima, nego o individuama.

Jedan od tragičnih ishoda usamljenosti jeste to što se ljudi okreću televiziji, kao utjesi. Čak dvije petine starijih ljudi smatra TV svojim najčešćim društvom.

Ovo samoliječenje pogoršava simptome bolesti.

Istraživanje ekonomista Univerziteta u Milanu pokazalo je da televizija podstiče takmičarski duh i paradoks visokog dohotka: naime, to što nacionalni dohodak raste ne znači da raste i sreća stanovništva.

Naučnici su otkrli da su osobe koje često gledaju TV manje zadovoljne svojim prihodima, od onih koje ga gledaju rijetko. TV ubrzava pokretnu traku hedonizma i primorava nas da još više radimo, kako bismo imali identičan nivo zadovoljstva.

Šta je poenta? Šta dobijamo iz tog rata svih protiv svih? Konkurencija podstiče rast, ali rast nas više ne čini bogatijim. Čak i da je to istina, ne bi nas učinila srećnijim.

Čak ni jedan procenat svjetskog stanovništva, u čijem je vlasništvu 48 odsto svjetskog bogatstva, nije srećan. Istraživanje Koledža u Bostonu pokazalo je da osobe sa prosječnim godišnjim primanjima od 78 miliona dolara sebe ne smatraju zadovoljnim, nego paralisanim anksioznošću, nezadovoljstvom i usamljenošću.

Mnogi su rekli da se osjećaju finansijski nesigurnim: da bi stali na čvrsto tle, vjeruju oni, potrebno im je, u prosjeku, oko 25 odsto više novca. Da ga kojim slučajem dobiju, vjerovatno bi im bilo potrebno još 25 procenata. Jedan ispitanik je rekao da se neće smiriti dok ne bude imao milijardu dolara na bankovnom računu.

Za ta osjećanja rastrgli smo prirodu koja nas okružuje, degradirali uslove življenja, predali svoju slobodu i zadovoljstvo kompulsivnom hedonizmu bez zadovoljstva u kom, pošto smo progutali sve ostalo, počinjemo da vrebamo sebe same. Zbog toga smo uništili samu suštinu čovječanstva – našu povezanost.

Ako želimo da prekinemo taj ciklus i ponovo se udružimo, moramo se suočiti sa sistemom koji nas žive jede, a koji smo sami napravili.

KOMENTARI