instant fap
NaslovnicaSanski Most

Životna priča Enesa Alibegovića iz Sanskog Mosta: Vidjeti bez očiju

Životna priča Enesa Alibegovića iz Sanskog Mosta: Vidjeti bez očiju

enes-alibegovic

Život piše romane, ali ih, nažalost, ne objavljuje. Svakodnevno bombardirani lošim vijestima i sumornim prognozama, polahko postajemo bezosjećajni za impulse koji dolaze iz pozitivnih primjera koji nas, vjerovali ili ne, i dalje okružuju. Priča Enesa Alibegovića jedan je od takvih primjera čije bismo pozitivne vibracije morali osjetiti, usvojiti i prenijeti dalje…

Enes Alibegović iz Sanskog Mosta po mnogočemu je zanimljiva osoba. Rođen je 2. novembra, 1960. u naselju Kijevo u siromašnoj porodici i život ga nije štedio. U trećoj godini života, usljed nesretnih okolnosti, ostaje bez vida, što će kasnije biti presudno za njegovo opredjeljenje i način života. Kad je stasao za školu, poslat je na školovanje u Zavod za slijepe i slabovidne osobe u Nedžarićima u Sarajevu, gdje je tokom osnovnoškolskog obrazovanja, uz sav hendikep koji ga je pratio, pokazao fascinantne rezultate koji su potvrdili da se radi o izvanrednim postignućima tokom cijelog školovanja.

Nakon osnovnog školovanja i talenta koji je pokazao u osnovnoj školi, upisuje gimnaziju. Tu se prvi put susreće s učenicima koji nisu imali poteškoće slične njegovim. Ponovo pokazuje izvanredne rezultate, te na kraju školovanja biva proglašen učenikom generacije, što mu kasnije omogućuje upis na Fakultet političkih nauka u Sarajevu i usmjerava njegov budući životni put u novom pravcu. “Završio sam gimnaziju kao učenik generacije, a u to vrijeme u Sarajevu se održavala manifestacija pod nazivom “Crveni karanfil” na kojoj su se od svih učenika generacije birali oni najbolji, među kojima sam bio i ja kao učenik koji je ispunio sve kriterije. Nakon toga sam se upisao na Fakultet političkih nauka u Sarajevu gdje sam paralelno studirao na Odsjeku za politologiju i na Odsjeku za sociologiju”, priča Alibegović, prisjećajući se s radošću studentskih dana i života.

Učenik generacije

Enes je danima živio u neizvjesnosti hoće li biti primljen na studij s obzirom na to da tada u Jugoslaviji nije bio razvijen sistem inkluzivnog obrazovanja, te su učenici i studenti s određenim poteškoćama u razvoju bili smještani u posebne ustanove za osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, dok o visokom obrazovanju takvih osoba nije bilo govora. Alibegović je ipak primljen na Fakultet političkih nauka, gdje se vrlo brzo asimilirao. Mnoge osobe s hendikepom često su demotivirane i depresivne jer nose stigmu okoline, odnosno, na njih se gleda s posebnog aspekta, što im uveliko otežava uspjeh. Bilo je tako i u vremenu kad je Alibegović studirao. Međutim, on ističe da, iako je izgubio vid, neka druga čula su mu se izoštrila i dobio je veću intelektualnu mogućnost u odnosu na ostale kolege sa studija. “Sjećam se tih prvih dana na fakultetu kada sam došao s brajevom mašinom da bih bilježio predavanja, a ona je ogromna i bučna kada se s njome radi. Profesor Joco Marjanović, koji je predavao marksizam, zagalamio je: ‘Halo, kolega, šta je to? Nije ovo daktilov biro!’ Ostali su ga presjekli pogledima, nakon čega je on shvatio da se radi o slijepom studentu. Nakon predavanja mi je prišao i uz izvinjenje me potapšao po ramenu, koje sam prihvatio uz opasku da mi je jasno da buduća predavanja neću moći bilježiti s tom mašinom i da ću za to morati pronaći drugi način”, uz osmijeh se prisjeća Alibegović.

Prvi posao: telefonska centrala

Nakon uspješno završenog studija Alibegović se vraća u Sanski Most s nadom da će po povratku dobiti posao u Općini, s obzirom na to da je od 200 uposlenika u to vrijeme samo jedan bio visokoobrazovan. Međutim, iznenađen je negativnim prijemom u sredini u kojoj je odrastao i činjenicom da dvije godine nije mogao pronaći posao. Svakodnevno je prelazio desetak kilometara pješice od rodnog Kijeva do Sanskog Mosta i posjećivao općinsku administraciju raspitujući se za posao. Prisjećajući se tog vremena Alibegović ističe da mu je to bio jedan od najtežih životnih perioda iz razloga što je njegova porodica bila veoma siromašna, s mnogo članova od kojih su, osim oca i majke, s njim živjele još tri sestre i brat. Bez struje i normalnih uvjeta za život, Alibegović se nosio s činjenicom da je nezaposlena osoba s težim invaliditetom koja u vlastitoj sredini ne nailazi na razumijevanje. To ga nije bacilo u očaj i beznađe, već se desilo upravo suprotno. Vođen načelom pravednosti i motivacijom za postizanje uspjeha, on se na kraju uspio izboriti za mjesto u društvu i dobiti prvi posao u Općini. “Iako sam imao sve reference da u to vrijeme dobijem neku funkciju pravnika, ipak su mi ponudili mjesto nekvalificiranog radnika, smjestivši me u telefonsku centralu koja se nalazila u okvirima portirnice. Kako god sam ja to teško doživio, tako je bilo teško i mojim roditeljima, jer su mislili da ću dobiti adekvatan posao s obzirom na to da tada nije bilo puno visokoobrazovanih osoba u Sanskom Mostu. Nakon izvjesnog perioda posjećuje me predsjednik Izvršnog odbora Općine Slavko Rajlić i obavlja sa mnom razgovor na inicijativu mojih kolega sudija i pravnika, koji su negodovali mjesecima govoreći da se radi o blamaži kada je riječ o mom slučaju. Krajem 1987. godine prelazim na poziciju direktora humanitarnih organizacija za područje nevladinog sektora pri Općini, na kojoj ostajem do izbijanja rata 1992. godine.

Boravak u logoru

Po izbijanju rata i racija koje su se provodile na području Sanskog Mosta Alibegović biva uhapšen pod isprikom da ga vode na informativni razgovor u “Živjeti u iluziji da će neko novi ko dođe na vlast promijeniti stvari nabolje preko noći je apsurd. Građani se konačno moraju nametnuti kao korigirajući mehanizam za popravljanje vlasti koja, realno gledajući, ako ju se ne natjera, sama neće mnogo učiniti. I prije rata u bivšoj Jugoslaviji nije se živjelo lahko kako se nama čini, samo se nije kukalo i o tome pričalo na način na koji se to danas radi”zloglasni logor Krings. Alibegović priznaje da prije toga nije bio religiozan. “Nisam se mogao pomiriti s činjenicom da sam priveden na pravdi Boga. Odlazim do čuvara i pitam da me puste, našto se oni sa mnom ismijavaju. Tu sam proveo nekoliko dana stalno propitujući vlastitu savjest o svemu što mi se dešavalo. Naime, ja sam uvijek bio lojalan i kooperativan građanin svojoj zemlji, ne sluteći da mi se nešto takvo može desiti. Kad sam uz optužbu da sam ‘ekstremist’ završio u logoru, počeo sam shvatati stvarne namjere agresora i paravojnih formacija koje su u to vrijeme provodile torturu nad nedužnim bošnjačkim narodom, posebno nad intelektualcima iz reda tog naroda. Pribojavao sam se mučenja, te sam počeo smišljati način da se izvučem. Kad su nakon nekoliko dana počeli razdvajati žene i djecu od ‘ekstrema’, ja sam se ‘ubacio’ među njih. Kad sam došao do izlaza, zaustavio me jedan vojnik, stavivši ruku na moje rame i pitavši me kuda ću. Odgovorio sam protupitanjem: ‘Zar niste pozvali žene, djecu i osobe sa invaliditetom?’ – našto je on konstatirao da sam upravu. Potom su nas kamionima odvezli u Tuzlu, gdje je napravljena razmjena, i ja sam iz Tuzle otišao za Sloveniju u kojoj sam proveo ratni period”, priča Alibegović i dodaje da mu se poslije toga učvrstila vjera u srcu, jer je spoznao da ga je Božija volja spasila od dušmanske ruke.

Pokretanje privatnog biznisa

U toku boravka u Sloveniji upoznaje sadašnju suprugu koju je ubrzo oženio. S njom je dobio prvu kćerku, a nakon rata još dvije. Aktivirao se i na polju humanitarnog rada, otvaranju bošnjačkih škola i mesdžida, te ostvario mnoga poznanstva. Nuđeno mu je da imigrira u Kanadu, ali je odbio, donijevši čvrstu odluku da se vrati u voljenu zemlju.

Krajem 1995. godine, nakon oslobađanja Sanskog Mosta, vraća se u rodno Kijevo u kojem nailazi na pustoš u selu i zgarišta od nekadašnje porodične kuće. To ga tjera da se preseli u Sanski Most, gdje počinje svoju poslovnu karijeru otvorivši fitnes-centar i prodajući sladoled. “S točenim sladoledom sam radio sve do pojave ovih novih i kvalitetnijih sladoleda, kada sam shvatio da je konkurencija postala jaka, pa sam prestao s tom vrstom posla. Zatim sam aplicirao na jedan projekt u iznosu od oko 51.000 KM. Radilo se o projektu male farme koka nosilica, pri čemu sam morao ispoštovati uvjete koje su postavile tadašnje međunarodne nevladine organizacije, s kojima sam ostvario poznanstvo još u vrijeme moga boravka u Sloveniji. Nakon što sam ispunio sve uvjete i zaposlio određen broj radnika, što je bio uvjet da dobijem ta sredstva, započeo sam s proizvodnjom jaja i radio godinu dana, nakon čega mi je ostala sva oprema, a uvjeti koje sam nekad morao ispoštovati istekli. Zatim sam se odlučio na gradnju jednog objekta da više ne bih morao plaćati kiriju za prostor koji sam do tada koristio, te započeo porodični biznis s manjim kapacitetima, čime se i danas uspješno bavim”, ističe Alibegović uz konstataciju da se u Bosni može biti uspješan biznismen i čovjek, što njegov primjer zorno pokazuje.

U Bosni se može ostvariti sreća

Na pitanje šta bi poručio mladim ljudima, s obzirom na trenutno političko, ekonomsko i privredno stanje u Bosni i Hercegovini, Alibegović kaže da se samo optimizmom, trudom i vjerom u vlastite kapacitete i sposobnosti mogu ostvariti željeni rezultati. “Ne treba biti opterećen dnevnom politikom i stranačkim prepucavanjima. Omladina ne mora biti član i simpatizer bilo koje stranke da bi postigla uspjeh i ostvarila sreću. Dovoljno je da se trude, obrazuju i da su uporni u traženju svojih prava. Moraju shvatiti da nije važno ko obnaša vlast, već da li ta vlast radi svoj posao.

A samo obrazovan i uporan građanin, koji poznaje mehanizme vladajućih struktura i zakone ove zemlje, može natjerati vlast da radi svoj posao. Živjeti u iluziji da će neko novi ko dođe na vlast promijeniti stvari nabolje preko noći je apsurd. Građani se konačno moraju nametnuti kao korigirajući mehanizam za popravljanje vlasti koja, realno gledajući, ako ju se ne natjera, sama neće mnogo učiniti. I prije rata u bivšoj Jugoslaviji nije se živjelo lahko kako se nama čini, ali se nije kukalo i o tome pričalo na način na koji se to danas radi. Mislim da su naši ljudi tokom rata i nakon rata navikli da žive od donacija, što ih je učinilo inertnim i u njima ubilo kreativnost. Moraju se pokrenuti i preuzeti stvar u svoje ruke, te shvatiti da su svugdje drugo oni stranci koji čak nisu ni manjina, jedino su u ovoj državi ravnopravni građani čije su diplome priznate i koji imaju prava kao i svi ostali. Vođeni upravo tom činjenicom, oni mogu postići daleko veći uspjeh nego u ostalim zemljama regiona i Evropske unije”, poručuje na kraju Alibegović čija životna priča može biti primjer kako se postiže uspjeh i u najtežim okolnostima.

 

Fahrudin Vojić / novovrijeme.ba

KOMENTARI