Zlatan Čekić: Alen Balen

Zlatan Čekić: Alen Balen

Djetinjstvo je možda najvažnije razdoblje u životu čovjeka. Ruka sudbine te tada oblikuje poput gline i izbrusi za iskušenja koja te čekaju na toj vijugavoj stazi koja se životom zove. Veliki latinoamerički pisac Gabrijel Garsija Markes kazao je kako je djetinjstvo najvažniji period u ljudskome životu. „Ono što je važno doživiš do svoje osme godine, a kasnije sve je ponavljanje“, poručio je tvorac „magičnog realizma“ i pisac knjige „Stotinu godina samoće“.

Nedavno je u 47. godini života preminuo Alen Balen, najbolji hrvatski radijski voditelj, čovjek s čarobnim glasom koji je hipnotizirajuće djelovao na sve koji su ga slušali. Na internetskim portalima i  stranicama novina njegovi poznanici, prijatelji i saradnici opisali su tog velikodušnog i neobično talentiranog čovjeka čiji je trag na hrvatskom radiju, televiziji i filmu jednostavno neizbrisiv.

U tim tekstovima nigdje se ne pominje da je Alen prve životne korake i medijsku inicijaciju doživio u jednom malom gradu koji leži na obalama modrozelene rijeke i Sanskim Mostom se zove. Da je kojim slučajem izmišljena vremenska mašina i da nas ona može vratiti, recimo, četrdeset godina unatrag, našli bismo se usred dječije papazjanije na igralištu „Partizan“, tada i sada omiljenom mjestu za igru najmlađih Sanjana. U toj galeriji dječijih likova Alena bi vrlo lako prepoznali. Visinom i stasom izdvajao se u odnosu na vršnjake, bio je viši i krupniji i izgledao kao nečiji dobroćudni stariji brat.

Toliko je vremena prošlo, a kao da ga ovog trenutka gledamo kako dolazi iz pravca „Devetki“, gdje je stanovao s porodicom, onim svojim prepoznatljivim i izduženim korakom od sedam milja kojim hodaju prerano stasala djeca. Možda je nepoznato da je u djetinjstvu imao problema s govorom, mucao je i mučio se s izgovaranjem riječi i rečenica. Djetinjstvo na sanskim ulicama znalo je biti surovo i svaka neobičnost u izgledu ili govoru nemilosrdno se kažnjavala. Uostalom, koliko je samo Sanjana iz djetinjstva naslijedilo ružne ili nezgodne nadimke koji su ih potom pratili kroz cijeli život. Što si im se više opirao, to su se oni jače lijepili za tebe, pa su mnogi tako, htjeli to ili ne, zauvijek ostali Ćelo, Ćoro, Klempo, Šiljo, Šepo ili Muco. Možda se Alenova retorička briljantnost rodila tada, kada je snagom volje pobjedio mucavost, baš kao što je to uradio i čuveni Demosten. Ovaj starogrčki retor i državnik govorničku je vještinu razvio do savršenstva i tako zagospodario atinskim trgovima, a naš Alen radijskim talasima.

O tome kada je i započeo intenzivno slušati radio i kako je zavolio taj medij malo se zna. Tek u maglovitim sjećanjima naziru se trenuci kada Alen, okružen buljukom djece, glasno komentariše nogometnu utakmicu između dvije mahale na „Partizanu“, kiteći igrače i njihove akcije sve nekim neobičnim nazivima i komplimentima koje nikada do tada nismo čuli. Ili bi se nekad desilo da iznenada započne nerazgovjetnu priču na italijanskom jeziku, jer je često kod kuće slušao radio stanice s Apenina, pa potom oponašao retorske vratolomije njihovih radijskih voditelja. I tako to obično biva, kada se ljubav ili sklonost ka nečemu rode u djetinjstvu, često postanu i trajno životno opredjeljenje.

Naravno, slušanje radija neminovno proizvodi empatiju prema muzici, pa je vremenom Alen postao hodajuća enciklopecija rok i pop subkulture. Najčešće ga se moglo susresti na trećem spratu robne kuće „Sanjanka“, na odjelu gdje su se prodavali muzički albumi. Govorilo se kako kod kuće ima brdo ploča i audio kaseta i da je bolje opremljen od Radio „Sane“. I upravo na talasima lokalne radio stanice započeo je graditi svoju impozantnu karijeru, a našoj generaciji u sjećanju će ostati emisija „Ritam srca“ koju je vodio i uređivao. Bila je to uistinu moderno koncipirana emisija koja je potpuno odudarala od tadašnje socijalističke uniformnosti i dosadne jednoličnosti tog medija. Alen je svojim razigranim baritonom donosio najnovije informacije iz svijeta muzike i glamura, komunicirao opušteno i neposredno sa slušaocima, šalio se i birao najpopularniju muziku tog vremena.

Jednostavno, to je bio naš prozor u neki čarobni i uzbudljivi svijet za kojeg smo mislili da postoji i egzistira negdje tamo iza čelične zavjese socijalizma. Druga polovina osamdesetih bila je vrijeme procvata diskoteka i kafića koji su širom grada nicali kao pečurke poslije kiše. Prisjetimo se samo diskaća u holu gradske dvorane, pa zatim diskoteke „Duga“ u prizemlju hotela ili „Tropika“ preko puta džamije. Alen je tamo često gostovao kao DJ, donosio ploče i miksao muziku, a osmislio je i emisiju koja se nešto kasnije direktno emitirala iz kultnog sanskog kafića „Spajder“. Jednom prilikom upitao sam ga, jer nisam znao, ko izvodi pjesmu „Johnny B.“, koja je počinjala renesansnim motivom, a potom prerastala u energični gitarski rok kojim plovi promukli vokal pjevača i savjetuje prijatelja da ne kreće životnom stranputicom. Alen se zamislio i nije se mogao odmah sjetiti, a u to vrijeme nije bilo interneta ili googla koji bi odmah ponudili odgovor.

Poslije nekoliko dana, a bio sam već zaboravio na svoje pitanje, susreo me na ulici. „Čuj stari, ona pjesma za koju si me pitao, bend se zove „Hooters“. Znaš, to ti jedna od onih grupa koje izbace megahit, a poslije za njih niko nikada ne čuje“, kazao mi je tada. Jednostavno, bio je istinski perfekcionista i nije volio da pitanja ostanu bez odgovora. Divno i bezbrižno djetinjstvo i ranu mladost imali smo u gradu u kojem smo odrastali, a sve nas su tek čekali životni izazovi. Kada je Ares tamnom zavjesom rata natkrilio naše prostore, svako je krenuo za svojom sudbinom. Alen je otišao na studij u Zagreb, a tada smo dobijali maglovite i nepotpune informacije jedni o drugima.

Za njega smo čuli da je za kratko vrijeme izgradio zavidnu karijeru na zagrebačkom Radiju 101, postao jedan od najpopularnijih radijskih voditelja i punim jedrima uplovio u hrvatske medijske vode. Bilo nam je drago, jer uvijek smo se radovali kada uspije neko blizak, neko iz našeg grada s kim smo drugovali i dobro ga poznavali. Alen je poslije rata rijetko dolazio u Sanski Most i obično je to bivalo na dan ili dva. Jednostavno, priroda posla kojim se bavio je takva da zbog njega trpe svi, porodica, prijatelji, pa i rodni zavičaj. Sve nas je zatekla vijest da nas je iznenada i prerano napustio. Sjećanja su neizbrisivi dio naših života, pa će tako i uspomena na njega živjeti koliko i mi sami.

Njegovo djelo će, međutim, živjeti mnogo duže, sve te silne radio emisije, junaci animiranih ili igranih filmova kojima je posuđivao svoj čarobni glas, Yammat radio čiji je jedan od tvoraca….”Bio je vanserijski, jedinstven i neponovljiv. Bio je unikatan i ne može ga se zamijeniti”, moglo se čuti na njegovom sprovodu. Mi bismo samo dodali i to da je bio dobar i velikodušan drug. Druže, počivaj u miru!

KOMENTARI