Otići u goste bez bombonijere pod rukom, u najmanju ruku, smatralo se nepristojnim. Ona je predstavljala znak najveće pažnje koju su naši roditelji pokazivali prema rođacima, prijateljima, ljekarima, medicinskim sestrama i svima drugima koji su im nekada učinili neku uslugu.
U znak pažnje i naši roditelji su je dobijali i donosili kućama.Mama bi za rođendan ili osmi mart donijela kući nekoliko bombonijera, a ti bi odmah, iz radoznalosti, raspakovao bijeli papir da vidiš o kakvoj se radi. Naime, bilo ih je više vrsta i veličina, a one bi se potom, po automatizmu, odmah sklanjale u špajze i ostave gdje su čekale da u vidu poklona, ponovo zamotane u bijeli papir, krenu nekamo dalje, u ruke neke druge mame i djeteta. Čeznutljivim pogledom pratio bi njihovu evakuaciju na sigurno mjesto i zamišljao kako negdje u svijetu postoji neki grad gdje se bombonijere direktno daju u ruke djecu da ih onako, u slast, pojedu. Nekada bi se i to desilo, ali se sjećaš da bi na takvim bombonijerama rok trajanja uvijek bio „knap“ ili čak istekao, a nerijetko bi se na čokoladnim bombonama uhvatila plijesan. Ništa nije bilo slađe od uživanja u bombonijeri i sjećaš se kako je postojala neka vrsta hijerarhije u odabiru i jedenju čokoladica i bombona koji su činili njenu sadržinu.
Obično bi pojeo one koji su bili zamotani u celofanski papir, jer su bili najukusniji, potom bi na red došle čokoladice sa žutom kremom na vrhu, potom one sa želeom, a tek na kraju, dan ili dva kasnije, pojeo bi čokoladne bombice ispunjene rumom. Bombonijerom bi nekad ponudio strica i strinu, uvijek bi se čudio zašto je striko uvijek prvo birao čokoladice s rumom i sjećaš se prijekornog i negodujućeg strininog pogleda. Kasnije, sve ti je bilo jasno kad si saznao da se striko godinama liječio zbog ovisnosti o alkoholu. Uvijek si se divio kutijama u kojima su se nalazile bombonijere, one su bile ukrašene lijepim i raznobojnim ružama i prirodnim pejsažima, na nekima bi se kočoperili prekrasni vranci ili lijepe žene.
Često se dešavalo da takva slika dobije estetsku dimenziju, naše mame i tetke stavljale su ih iza stakla na kredencima ili regalima, a ponekad bi slika s bombonijere bila uramljena i okačena kao ukras na zidu sobe. Sem bombonijere u vidu poklona često bi se donosile i kutije s keksom i dobro se sjećaš „domaćice“, „zlatke“ ili „linđa“ kojeg je krasila slika starih Dubrovčana koji se drže za ruke i igraju kolo. Nekada se takve kutije nisu zamotavale u celofan, pa se često, u trenucima nepažnje roditelja, pružala mogućnost da se neprimjetno izvuče i pojede pokoji komad keksa. Iskušenje je bilo veliko, nekad bi se zaboravio i malo po malo stamanio cijelu kutiju. Kada bi je majka uzela u ruke ustanovila bi kako u je u njoj preostalo svega nekoliko komada keksa. Istinita je priča o sanskoj braći koji su nezasito pojeli cijelu kutiju „linđa“, a potom, da bi izbjegli marisanu, napunili je komadićima drveta. Majka je krenula komšinici na kafu ponijevši keks, a kada su ga otvorili da „zaslade“, unutra sve samo drveni obluci.
„Komšinice, nešto ti se se stvrdnuo ovaj keks“, konstatovala je domaćica. Majka je pocrvenila do ušiju, a šta je poslije bilo s braćom ne zna se. Uglavnom, u školi su se pojavili poslije nekoliko dana i nekako su čudno hodali. Kako sve na ovome svijetu ima rok trajanja, tako je minuo i običaj darivanja bombonijerom ili keksom. Uostalom, zašto nekome ići u goste i nositi bila što kad sa svima možemo komunicirati preko telefona ili društvenih mreža, pa čak i slati virtuelne poklone, a da nas to ništa ne košta. I kad te u rijetkim trenucima neko iznenadi bombonijerom, čim gost zamakne iza ćoška, zaključaš se sam u sobu i natenane, onako po hijerarhiji, potamaniš sve čokoladice i bombone. Tek onako, da nadoknadiš propušteno.
KOMENTARI