Ponekad me djeca pitaju znam li voziti bicikl. ”Daj jedan krug!”, kažem, pa uzjašem na žičanu životinju i zujim iz ulice u ulicu. Bjesomučno okrećem pedale i zamišljam da to ispod mene nije njemački “terenac” nego stari dobri “poni”, utegnut i lijepo nagizdan “mačijim očima” i ostalim drangulijama.
Poslije lude vožnje čitav dan odmaram u krevetu jer me bole upaljeni listovi i razmišljam o svom prvom biciklu. Bio je to minijaturni gvozdeni trotočkaš zelene boje. Otac mi ga je donio iz Bratislave, gdje je na višednevnu ekskurziju putovao s radnim kolegama iz općinskog organa uprave. Pričao mi je kako su ih po povratku, zaustavili carinici na čehoslovačkoj granici i autobus kojim su putovali temeljito pretresli.
Strogi češki kamarati konfiskovali su “socijalističkoj braći” šubare, krznene bunde i mnoštvo drugih kupljenih stvari, a biciklo, dobro kamuflirano u prtljažniku, nekako nisu otkrili. Mojoj sreći nije bilo kraja, danima sam zujao na novom ljubimcu izazivajući ljubomoru i zavist kod vršnjaka iz ulice. Ispostavilo se kako “čehoslovak” nije bio tako čvrst kako je izgledalo, točak mu je stalno otpadao, a uskoro se isto dogodilo s pedalom i governalom.
Osuđen je na skupljanje paučine na tavanu, a kasnije je skupa sa starim gvožđem život okončao na nekoj deponiji. Moj slijedeći dječiji bicikl bio je marke “Standar”, jarko crvene boje. Prelazak sa tri na dva točka nije bio nimalo jednostavan, da ne bih stalno padao i razbijao koljena, ugradili su mi dva pomoćna točka. Održavanje ravnoteže na dvotočkašu nije lako, potrebno je znanje koje se stiče dugotrajnom praksom, a bogami i velika doza hrabrosti. Malo pomalo skinuo sam jedan pomoćni točkić, a zatim i drugi, straha je nestalo, napokon sam jezdio na dva točka i niko nije bio sretniji od mene. Ne znam kada se pojavio bicikl “poni”, ali je vrlo brzo postao fetiš moje generacije. Društveni status u raji mjerio se time da li ga imaš ili nemaš.
Njegova građa je bila graciozna, imao je znatno manje točkove u odnosu na standardnu veličinu, a neki su govorili kako je, zapravo, riječ o ženskom biciklu. Bilo kako bilo, “poni” je osvojio naša srca, ali i praznio novčanike naših roditelja. U početku, proizvodila ih je slovenačka fabrika “Rog” i njihovi “poniji” su smatrani najkvalitetnijima. Nešto kasnije sarajevski “Unis” je na tržište izbacio svoj model koji se od drugih razlikovao po tome što je na sredini imao sklopku koja je omogućavala da se bicikl rastavi na dva dijela.
Vrlo brzo se pokazala slabost “unisovaca” jer se često događalo da bicikl pukne po sredini, baš na mjestu gdje se nalazila sklopka. Nekima se to događalo nasred ulice, pri vožnji, a možete zamisliti kakva je sramota bila vraćati se kući s prednjim i zadnjim dijelom bicikla u rukama. Problem bi se riješio na vrlo jednostavan način, tako što bi majstor zavario “poni” po sredini, na mjestu njegovog napuknuća. Ukrašavali smo svoje ljubimce “mačijim očima”, okruglim ili četvrtastim predmetima od plastike koji su sijali u mraku.
Mačije oči su se kupovale ili krale s registracija tadašnjih automobila, uz stalni rizik da te vlasnik primjeti i dobro ti izvuče uši. Najčešće su bile crvene ili narandžaste boje. Stavljale su se na žice točkova, pa bi kretanje bicikla u mraku ličilo na ulični “lajt šou”. Dobar “poni” je bio nezamisliv bez dinamo mašine i lampe koja najčešće nije radila, ali je bilo važno da stoji na svom mjestu. Slično je bilo i sa zvoncem, koje se nakon nekoliko upotreba kvarilo zbog pucanja opruge. Slaba tačka su im bile i pedale, stalno su otpadale pa se noga naslanjala na metalnu osovinu koja se presijavala na suncu.
Standardne gumene ručke smatrane su nedovoljno atraktivnim pa bi se u prodavnici kupovale one s plastičnim bodljama, da se ruke ne kližu pri vožnji. Nekolicina vršnjaka posjedovala je “ponije” sa “banana sicovima”. Bilo ih je teško nabaviti, a njihovi vlasnici su često isticali udobnost svojih ljubimaca. I kao što ljudi danas hvale svoja kola, mi smo tapšali rukom guvernal, govoreći kako naš bicikl ima “odličan prenos”. Zavodnici danas šetaju zveckajući ključevima sportskog automobila, a ženska srca su se onomad osvajala atraktivnim “ponijem”. Bože, šta sve nismo radili samo da nas zapaze: vozili bicikle naopačke, pa sa jednom rukom, na jednom točku, podizali noge na guvernal i tako pravili krugove oko djevojčica boreći se protiv zemljine teže, rizikujući padove i sramotu. A kada bi djevojka najzad pristala da sjedne na guvernal ispred vas da je malo provozate, uvijek bi se našla neka budala da dovikne: Hej, je l to ženski bicikl? “Poni” je često znao poslužiti i za prevoz nekoliko osoba.
Sem vozača i putnika na guvernalu, na “paksic” bi mogla stati jedna ili čak dvije osobe, pa bi se gomila od dječijih tijela na dva točka kotrljala asvaltom. Zujali smo ponijima sanskim ulicama, a policija je naše saobraćajne prekršaje kažnjavala surovo-vađenjem ventila iz točkova i ispirivanjem zraka iz guma. Jednom prilikom, neoprezno sam na raskrsnici “kod Vehaba” skrenuo na suprotnu stranu ulice, nakon čega se začula škripa točkova. Iz crvene lade izašao je vozač, gromada od čovjeka.
Odmah sam prepoznao tu ljudeskaru, bio je to strašni policajac Štikavac, istina u civilnom odijelu. Od straha su mi se odsjekle noge, a Štikavac mi se roditeljski obratio, pomilovavši me ručerdom po glavi. Iznenada, ton njegovog glasa se promjenio i začula se odsječna naredba: ”Vadi ventile iz točkova!”. Imao sam puno muke da kasnije slažem roditeljima kako su mi neki mangupi kod bolnice ukrali ventile dok sam bio kod zubara. Vidjeti “poni” danas na ulici je prava rijetkost, njihova epoha je nepovratno prošla. Današnji bicikli su se degenerisali. Točkovi im se povećali, a guvernal smanjio. Ni na šta ne liče. Prave nakaze. Eh, što je nekad bilo poni biciklo!
Zlatan Čekić
KOMENTARI