Zlatan Čekić: Kako su ljetovali stari Sanjani

Zlatan Čekić: Kako su ljetovali stari Sanjani

Otići na more, birvaktile, nije predstavljalo luksuz, nego se samo po sebi podrazumjevalo da ćeš bar jednom tokom ljeta pokvasiti noge u plavom Jadranu. Nekada se znalo desiti da to bude dva ili čak tri puta godišnje, prvo bi na more otišao s roditeljima, pa s tetkom i na kraju, negdje tamo krajem augusta i pred početak školske godine, s didom i nanom. Kući bi se vraćao ofarban toplim suncem i preplanulog tena, pa se svima hvalio kako se radi o pravoj morskoj boji.

Na pitanje jesi li bio na moru, kočoperio bi se i ponosno odgovarao- ne jednom, nego tri puta! Sanjani su ljetovali širom Jadrana, ali su sanska preduzeća i sindikati najčešće zakupljivali objekte u jednim te istim primorskim gradovima i dobro se sjećaš da su to obično bili Makarska, Tučepi i Kaštel Stari. Ovo poslednje mjestašce, nadomak Splita, ko zna zbog čega, osamdesetih godina bilo je naša omiljena destinacija. Nije bilo naročito uređeno niti se moglo pohvaliti pretjeranom čistoćom. Naprotiv, ogromne količine smeća s prostora golemog splitskog akvatorijuma, nošene tajnovitim morskim vjetrovima i strujama, završavale bi baš tu, u kaštelanskom zalivu, pa bi priobalje gradića često podsjećalo na apokaliptične slike haosa koje si mogao vidjeti u filmovima. Sjećaš se da si u predvečerje često šetao pored obale i čudio se tolikom ljudskom nemaru i nebrizi pitajući se kakva sila nagoni čovjeka da tako onečišćuje more u kojem se kupa. Potom bi i sam ambalažu slatkiša, kojeg si upravo u slast pojeo, hitnuo pravo u taj morski galimatijas, umjesto da ga pospremiš u obližnju kantu za smeće.

Na more se išlo tako što bi otac uplatio rezervaciju u sindikatu ili firmi u kojoj je radio, a ljetovati se moglo i preko nekog drugog preduzeća ili kolektiva koji su nudili takve aranžmane. Nestrpljenje je bivalo veće što se bližio taj famozni „dan D“ i tvojoj radosti nije bilo kraja. Uostalom, vrijeme nas uči kako je djecu prije nekoliko decenija bilo mnogo lakše usrećiti, a danas za to treba, pa recimo, novi „ajfon“ ili „samsung“ u najmanju ruku. Otac bi u cik zore, s mukom i naprezanjem, nekako zaklopio pretrpani prtljažnik fiće u kojeg bi potom svi posjedali i krenuli u avanturu, tako ti se činilo, dostojnu Indijane Džonsa. Tvoje misli su već bile u rajskom plavetnilu, a cijelim putem brinuo si o tome jesi li spakovao sve potrebne rekvizite i nisi li omaškom zaboravio masku za ronjenje, dušek ili peraje. Fićo bi brektao po zavojitim usponima Oštrelja i Strmice kao da će svakog časa ispustiti svoju automobilsku dušu. Negdje tamo poslije Bosanskog Grahova, otac bi zaustavio vozilo i zadnji poklopac podbočio nekakvom drvenom letvom. Bio je to stari trik kojeg su vlasnici fića uvijek primjenjivali kako bi vazduh hladio zagrijani motor. Otac bi čeprkao po kablovima i hladnjaku, a majka ga zabrinuto gledala. Potom bi, othuknuvši, obrisao znoj s čela i pojavio bi se osmjeh olakšanja na njegovom licu. Nakon toga i fićo je bio bolje raspoložen, zvuk njegovog motora činio se kao najljepša muzika dok su Jadranskom magistralom promicale morske uvale i zatoni. Po dolasku na cilj, smještali su nas po kućama domaćina, starih Dalmatinaca koji se nikada nisu kupali, već su vazda sjedili po svojim verandama i u hladu smokvi. Uvijek ti je bilo čudno zbog čega oni ne vole kupanje i sav taj rajski užitak koji im je tu, nadohvat ruke. Tek kasnije, bilo ti je jasno da se Dalmatinci kupaju mimo sezone, kada minu vreva i gužva, a u međuvremenu zbrajaju novac koji im ostavljaju turisti.

Poslije doručka kretalo se na plažu, a ti bi se natovario ručnikom, dušekom, maskom za ronjenje i perajima, dok bi majka u cekeru nosila hranu, sokove i ostale potrebne stvari. Jedino otac ništa nije nosio, koračao je uzdignute glave posmatrajući s visine svijet oko sebe, baš kao da je želio poručiti da socijalistički trudbenik na odmoru mora biti pošteđen i najmanjih naprezanja. More je bilo toplo i slano, ne jednom si se nagutao morske vode i i dan danas pamtiš taj osjećaj koji izazova gađenje i tjera na povraćanje. Plaža je vazda bila okupana suncem koje je nemilosrdno pržilo i uzaludno si pokušavao da se namjestiš i prepustiš njegovim zrakama jer su te vazda bockali i žuljali kamenčići ispod peškira. U stvari, kada govorimo o ljetovanju na moru uvijek nam je u glavi neka idealizirana slika kupanja, sunčanja i uživanja.

Sjetimo se koliko nam je samo puta koža izgorjela, pa su nas leđa danima boljela i pekla, a tada nam nije pomagalo ni mazanje maslinovim uljima i kremama, pa čak ni jogurtom. Trenuci kada nas je, a to je često bivalo, bolio stomak ili glava, kada smo se otrovali hranom ili uboli na morskog ježa zalutali su u dubokim katakombama pamćenja i ostalo je samo ono što je lijepo. U stvari kada bolje razmislimo, ljetovanje u vlastitom gradu i kupanje na Sani imalo je brojne prednosti u odnosu na more, ali tada ti se činilo da to nije tako. U ono vrijeme, ako nisi otišao na more, kao da nisi ni okusio ljeto. Godine su prolazile, bio si u pubertetu i bilo ti je već iz poniženja ići na more s roditeljima. Obično bi se skupila ekipica, trojica ili četvorica prijatelja, pa pravac na plavi Jadran. U to vrijeme pričale su se urbane legende o Sanjanima koji su na more kretali s cenerom u džepu, iako se za te pare nije mogla kupiti ni karta do Drvara. Ne zna se kako su oni stizali do primorskih gradova, ali se zna da su se u Sanu vraćali poslije nekoliko sedmica s osam ili devet hiljada i uvijek je bila misterija kako i gdje su ih zaradili. Želio si da budeš poput njih, pa si na more odlazio s malo novca u džepu, nadajući se kako će ti se tamo otkriti tajnovita alhemija umnožavanja cenera. Na moru bi proveo nekoliko dana rastežući ono malo crkavice koju su ti roditelji dali i spavajući pod šatorom u borovoj šumici na periferiji nekakvog kampa. Konzerve „karneks“ paštete koje si ponio ili kupio uz put rastezale bi se danima, a tu i tamo obrok bi uveličao i pokoji komad paradajza. Kasnije si hvalio tu minimalističku filozofiju ljetovanja, a bilo je i onih koji su tvrdili kako obroci mogu biti još skromniji.

Tako je među Sanjanima dugo kružila navodna priča o nekakvim hašišarima koji su kupili suh kruh i onako, umakali ga u more i takvog jeli. I svaki put bi se desilo da upoznaš neke ljude i društvo iz drugih republika Jugoslavije, pa bi se zametnulo lijepo prijateljstvo i druženje, a ponekad, bogami i pokoja simpatija. I danas se rado sjetiš razdraganog društvanceta u toploj ljetnoj noći na morskom žalu dok miris vina i zvuk gitare opijaju sva čula i čini ti se da se nikada i nigdje više neće moći tako uživati. Kako se sve u svijetu mijenja, tako se promjenio i naš odnos prema moru. Odlazak na plavi Jadran s našim bosanskim platama danas je baš pravi luksuz, pa se često uhvatimo u laži dok vlastitu djecu uvjeravamo kako more i nije baš nešto i da se od ljetnih vrućina sasvim dobro možemo rashladiti u Sani ili bazenu.

KOMENTARI