Godine su plovile na krilima vjetra i osamdesete su neprimjetno došle u našu malu smaragdnu dolinu. Poslije Titove smrti sve smo manje čuvali bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga, a točak istorije lijeno se pokrenuo prema nekim novim i nesretnijim vremenima.
O tome kako je i kada kod nas zaživjela kultura kafića ne postoje precizni podaci, ali se zna da su u jednom trenutku počeli nicati po gradu poput bubuljica na licu poodraslog adoloscenta. U početku nije bilo dovoljno jasno po čemu se, recimo, kafići razlikuju od kafana, koje su Sanjani rado i često posjećivali.
Samo po sebi se podrazumjevalo da očevi poslije napornog radnog dana ili utakmice, navrate u neku od mnogobrojnih sanskih kafana. To je bila i neka vrsta društvenog rituala za koji su svi imali razumjevanja, pa čak i naše majke. Istina, one nisu voljele kada taj ritual postane suviše česta pojava, jer bi se očevi mrtvi pijani kasno vraćali kućama krivudajući sanskim sokacima, opirući se sili zemljine teže. Bilo je i očeva koje bi majke popodne poslale po kruh, a oni bi se kući vraćali tek slijedećeg jutra s blesavim smješkom na licu, ljuljajući se poput klatna na zidnom časovniku. U ruci bi držali najlonsku kesu, a u njoj već poprilično obajatio kruh.
Majke nikada nisu spavale, iako su glumile san, dok je otac pokušavao ključem pogoditi bravu koja mu je stalno izmicala, te žmirkajući u mraku, napipati prekidač za svjetlo. On bi se uvijek trudio da bude tih, ali je poput slona u staklarskoj radnji rušio sve čega bi se dotakao i stvarao neopisivu buku. Majke su molile da ti trenuci što brže prođu, da otac zaspe i osvane jutro, pa da istresu sav nakupljeni bijes i gorčinu. Otac bi poslije teške noći i grozomornog sna, strpljivo i skrušeno slušao bujicu pridika i kritika, te pokušavao s puno muke i truda na ramenima održati od mamurluka otežalu glavu.
Djeca su, vireći ispod jorgana, slušala majčin oštri glas i skrušena očeva opravdanja, čekajući da nastupi primirje. Potom bi svi posjedali za sto i doručkovali, baš kao da se ništa nije dogodilo. Očevi su išli u kafane, ali nikada u kafiće. Iako se tamo alkohol konzumirao u mnogo manjim količinama, kafići su poput svih novotarija došli na hrđav glas. Po čaršijskim kuloarima govorilo se kako su to mračna mjesta na kojima se okuplja sumnjiva i opasna raja.
U majčinim strahovima i najgorim košmarima djeca bi ulazila u kafiće i potom iz njih izlazila potpuno izmjenjena, omađijana nekom čudnom i tajnovitom silom koja prkosi roditeljskim savjetima i naredbama. Sjetimo se dobronamjernih pridika naših mama, nana i baki kako u kafićima treba biti maksimalno oprezan, jer ti u svakom času neko može ubaciti nešto u piće. To „nešto“, objašnjavale bi, je u vidu tablete ili praška i kada popiješ takvo piće postaješ rob mračnih i nečasnih sila.
Zbog toga, savjetovale su brižno, uvijek kada se poželiš okrenuti na drugu stranu, čašu za svaki slučaj pokrij nadlanicom. Kronosova drobilica mrvila je vrijeme poput zrnevlja i kako smo odrastali, kafići su postala omiljena mjesta za izlazak i gubljenje vremena. Shvatio si da su svi strahovi majki bili bezrazložni i da te mračne sile mogu omađijati na bilo kom mjestu i u bilo koje vrijeme ukoliko im se sopstvenom voljom prepustiš. U kafiće su išao da vidiš i da budeš viđen, skrivao se poslije bježanja sa školskih časova ili uhodio simpatiju kojoj, zbog velike sramežljivosti, nisi smio priznati da ti se sviđa.
Jedan od prvih kafića u samom centru grada zvao se „Kami“ i nalazio se u srcu Prijedorske ulice, u prizemlju jedne spratnice. Njegova spoljašnjost bila je velika zatamnjena staklena ploha, a ulazilo se direktno s trotoara u neveliki prostor gdje se dim od cigareta mogao nožem sjeći kao sir.
Namještaj je bio minimalistički, tu se smjestio šank i dva-tri stola, dok su se duž zidova i izloga poredale police s visokim barskim stolicama.
„Kami“ je bio omiljeno okupljalište lokalnih boema i Sanjana željnih društvene afirmacije koja se sastojala u tome da se što više vremena provede na takvim mjestima.
Strateška pozicija u „Kamiju“ bio je prostor ispred izloga, jer se odatle moglo pratiti sve što se zbiva na ulici, a da te niko ne primjeti. Tamo se pila najbolja kafa u gradu, a dijelom zbog skučenosti, ali i želje da budeš viđen, gosti su u jednom trenutku započeli praksu da izlaze i vani piju kafu. Tako je postignut istorijski kompromis, svi bi bili viđeni i ne bi im promakao onaj nepoznati kojeg svakodnevno čekaju, a da mu pri tom ne znaju ime ni prezime, pa čak ni to kako izgleda.
Ispijanje kafe na trotoaru postalo je normom koja je imala samo jedan nedostatak-nije se moglo sjesti, a obje ruke su istovremeno bile uposlene, u jednoj je bila cigareta, a u drugoj šoljica s kafom. Zbog toga su jednog dana ispred ulaza u „Kami“ osvanule police. Na njima se mogla smjestiti šoljica i pepeljara i ljudski oćejfiti. Stajači pred „Kamijem“ bili su preteča modernih sanskih frajera koji će svoje kreativne vrhunce dosegnuti u ljeto 1991. godine.
Tih godina oni su bili manekeni jedne specijalne mode koja je podrazumjevala pognuto i opušteno držanje čitavog tijela, te specifične kretnje rukama i glavom tokom razgovora koje je teško opisati riječima. Jezik kojim se govorilo trebao je biti što mekši i vući na sarajevski, sve dok se kvačice na č,š i ž ne bi iznivelisale do neprepoznatljivosti. Svaki odjevni predmet morao se jasno zapaziti, počevši od „petstokeca“ , jakne „džokerice“ i „starki“ na nogama do „rejbanki“ ili „lenonki“ na licu.
Već početkom devedesetih na sanskim ulicama zavladala je nova moda, a nju su promovisali bradati i namršteni likovi s pijanim pogledom u očima, odjeveni u prljave i neuredne sivomaslinaste uniforme, s oružjem u rukama. Tako je zauvijek prohujalo pubertetsko doba kafića, a Sanjane je ratni vihor razasuo širom svijeta.
Mnoge danas možemo susresti u raznim štokholmima, kopenhagenima, minhenima, sidnejima, londonima ili njujorcima. Tamo bezuspješno pokušavaju pronaći svoj „Kami“ i vratiti se u nevino i bezbrižno sansko predstanje beskonačnog ispijanja kafa i kreativnog traćenja vremena.
P.S. Ova kratka priča nije ništa drugo do subjektivno sjećanje autora i možda ne korenspondira sa stvarnim činjenicama, zbog čega se on unaprijed izvinjava
KOMENTARI