Miris pečenog kestenja drsko se širio Prijedorskom ulicom i štipao nosnice, a od same pomisli na te ukusno pripremljene šumske plodove, polazila nam je voda na usta.
Bio je prohladan jesenji dan i u žuto obojeno drveće ogledalo je svoje frizure u bistroj i plahovitoj ljepotici Zdeni. Crnomanjasti čovjek je na obodu malog parka bacao cjepanice u vatru pokušavajući razigrati Hefestovu djecu. Iskre su osvjetljavale okolni prostor, a na plamenu se nalazilo staro i zahrđalo željezno bure presječeno napola.
U njega je bilo umetnuto šupljikasto metalno sito, a čovjek bi ga povremeno skidao, protresao njegov sadržaj, pa ga ponovo vraćao na vatru. U tom poslu pomagala mu je sušičava plava ženica. Strpljivo je izvršavala naredbe čovjeka i dodavala mu sve što je tražio. Čovjek je bio zadubljen u ono što radi i činilo se kako je u tom trenutku to najvažniji posao na svijetu bez kojeg bi i zemaljska kugla stala, a nebo sa zvijezdama se prosulo po njoj. Žena je stajala sa strane i pratila kretnje čovjeka, a u njenim nebesko plavim očima oslikavali su se bistri potoci i vjetrovi s plavetnih visoravni Grmeč planine.
Nedaleko od njih, u parku je travu paslo mršavo i žilavo magare upregnuto u malu crnu dvokolicu s rešetkastom ogradom. Bili su to Reuf i Zora, neobični bračni par koji i danas živi u sjećanjima i pričama starijih. Magarica se zvala Marizela, a nama djeci je to bila neobična životinja, jer su magarci na ovim prostorima, priznaćete, ipak rijetki. Reufu je jedna noga bila kraća i hodao je podbačajući se drvenom štulom. Za vrijeme ljeta uvijek je na sebi imao bijelu potkošulju koja je kontrastirala njegovu tamnu put. Govorio je dubokim i promuklim baritonom koji je nekako bio u nesrazmjeru s njegovim fizičkim gabaritima.
Čovjek bi se začudio da iz takvog slabašnog tijela može izaći tako moćan glas. Da je sudbina bila pravednija, rodio bi se s onu stranu „velike bare“, recimo negdje na Menhentnu i zasigurno bi se bavio pjevanjem, jer je grijeh da se takav glas ne uglazbi. Zamislimo američki džez klub u nekom zadimljenom njujorškom podrumu i orkestar crnaca koji sviraju trube i druge instrumente. Svi su u bijelim odijelima, a na čelima im se zrcale graške znoja koje povremeno brišu bijelim rupcima. I dok truba solira veliku sekstu, otegnuto je prati duboki promukli bariton: „Yeah, my darling, I still love you“. I gle, umjesto da taj bariton pjeva po Armstrongovim notama, evo ga u sasvim drugom ambijentu gdje uzvikuje: „Pečeni kesten, prste da odgrizete, navali narode!“
Sanjani prilaze malom improvizovanom štandu, a Zora im papirnate fišeke, načinjene od starih novina, puni mirisnim, prženim oblucima. „Mali fišek pet, a veliki deset dinara!“, uzvikuje svojim tankim glasom. Kupci uzimaju fišeke i odlaze niz Prijedorsku strpljivo odvajajući prepečenu hrskavu koru od ukusnog mesnatog ploda.
I tako, nije se mogla zamisliti jesenja šetnja, a da se ne proba ukusno kestenje i ne uprljaju ruke od njega. Poput većine starih Sanjana, i Reuf je bio ljubitelj dobre kapljice, a poslije uspješnog poslovnog dana često bi znao „zalomiti“ u nekoj od poznatih sanskih kafana. Po izlasku, teturajući i spotičući se, došao bi nekako do prikolice, legao u nju i momentalno zaspao. Marizela bi nepogrešivo, strpljivim korakom i bez imalo žurbe, uspavanog Reufa kroz cijeli grad dovezla pravo kući.
Za sansku djecu bio je to uvijek neobičan prizor i pitali smo se kako neko poslije toga magarce može smatrati glupim životinjama. Za vrijeme ljeta Reuf i Zora, naravno, nisu pekli i prodavali kestenje, nego sokove. Na utakmicama „Podgrmeča“, turnirima na „Partizanu“, narodnim zborovima ili proslavama, napunili bi dugačko limeno korito hladnom vodom, a u njemu su se baškarile staklene boce s „narom“, „koktom“, „jupijem“ i drugim osvježavajućim pićima.
Dešavalo se ponekad da između njih izbije i svađa, a Zora bi se tada pretvarala u pravu goropad koja je bujicom brzih i žestokih riječi utišavala Reufov promukli bariton i on se uvijek povlačio pred napadom njenog bijesa.
I tako je ovaj neobični par godinama uljepšavao kolorit našeg malog grada, sve do onog trenutka kada si otišao na odsluženje vojnog roka, a potom na studije ili u inostranstvo. Kako i kada su oni iščezli iz naših života ne može se sa sigurnošću reći.
Danas je sjećanje na njih blisko i drago, jer je to i uspomena na naše djetinjstvo i mladost, na vrijeme kada je, kako nam se sada čini, bilo mnogo manje životnih muka i problema, ako ih je uopšte i bilo. Uspomena je to i na doba kada se niko ni u mislima nije zapitao zašto se Reuf i Zora baš tako zovu i koje su nacionalnosti, niti je nekome bilo neobično da ljudi s takvim imenima mogu živjeti u istoj bračnoj zajednici.
I uvijek nekako s jeseni, kada dozriju šumski plodovi i osjeti se miris pečenog kestena, pomisliš da možda baš u ovom trenutku, negdje tamo gore u rajskim parkovima, njih dvoje s Hefestom lože vatru i kestenjem goste nebeske hurije i serafime.
KOMENTARI