Posljednje sunčeve zrake su pod kosim uglom padale na utihnulu sansku dolinu, zlatni disk se kotrljao i postepeno potonuo iza brda Đedovača. Bilo je kasno poslijepodne i zrak je još uvijek bio prožet sparinom, ali je prvo opalo lišće po ulicama nagovještavalo skori dolazak jeseni.
Ispod žalosne vrbe koja se tugaljivo nadvila nad obalom Sane stajala su dvojica srednjoškolaca, nestrpljivo se meškoljila i premještala s noge na nogu. Bilo je očigledno da su nekoga čekali i da taj neko, kao uvijek kada čekate, nikako da se pojavi. Ljetni raspust je upravo završio i počeli su teći prvi školski dani. Edo i Iva (tako su se zvali srednjoškolci) oformili su vlastiti rok bend, marljivo su vježbali tokom ljeta, ali je u njihovoj slagalici nedostajala jedna važna kockica. „Šta ti vrijedi da imaš bend ako nemaš dobrog pjevača.
Znaš Iva, on ti je pola benda, vidiš koliko je danas grupa prepoznatljivo po pjevaču“, govorio je Edo drugaru češkajući se po glavi. Njih dvojica su se odlično nadopunjavala, kako se već slažu ljudi različitog karaktera i temperamenta. Edo je bio energičan i brz, baš kao stvoren za bubnjara i volio je stvari rješavati naprečac i u trenutku, a Iva je bio njegova sušta suprotnost-tih i blag, baš kao i melodija njegove gitare. U našem narodu bi rekli -na ranu se mogao priviti.
Taj neko, koga su čekali, bio je Cera, stidljivi dječak koji je stanovao odmah iza gradskog kina. Cera je bio godinu mlađi od njih dvojice, ali već afirmisan kao neko ko ima anđeoski glas. Uostalom, to je dokazao mnogo puta do sada nastupajući na školskim priredbama ili manifestacijama kakve su bile, recimo, proslava Prvog maja ili doček Titove štafete. Edo je bio siguran da je Cera savršen pjevač za njih. Čekanje se odužilo, baš kao i sjenke kuća načičkanih uz gradsku ulicu, kada se iz daljine pojavila prilika dječaka sa školskom torbom na leđima.
Imao je dužu kosu, do ramena, a čuperak mu je nestašno pokrivao lice klateći se lijevo desno u ritmu hoda. Edo je energično krenuo prema njemu, na što je ovaj uplašeno ustuknuo. „Slušaj mali, napravili smo bend i tražimo pjevača. Hoćeš li pjevati s nama?“, upitao je Edo nimalo ne okolišajući. Cera je zbunjeno na stranu zabacio nestašni čuperak i nehajno se osmjehnuo. „Pa, zašto baš ja da vam pjevam“, pitao je zbunjeno.
Iva je prišao i slegnuvši ramenima tiho se ubacio u razgovor. „Pa znaš, ti fino pjevaš, pa smo mislili…“, zastao je Iva ne artikulišući do kraja vlastitu misao. Eto, možda je baš na ovakav način ili barem slično, nastala grupa „Kratki spoj“, jedan od najznačajnijih rock fenomena potkraj sedamdesetih godina prošlog vijeka u našem malom mistu. Bilo je to vrijeme popuštanja gvozdenih stega komunizma i rađanja jedne nove generacije koja je nadahnuće i afirmaciju tražila i pronalazila u rock and roll filozofiji, takvom načinu i poimanju života. Posjedovati gitaru ili bubanj u to vrijeme bila je stvar prestiža, ali i afirmacije u raji, a imati vlastiti bend i svirati koncerte- san koji su sanjali mnogi.
Doći do instrumenata nije bila nimalo jednostavna misija, mnogi su bezupješno uvjeravali roditelje da im kupe gitaru ili bubanj, a mnoge tate su na takve molbe odlučno odmahivale glavama strahujući od dekadetne filozofije koja je zahvatila i prijetila do pokvari socijalističku mladež. Vježbalo se u podrumima kuća drugara čiji su roditelji bili liberalni i snishodljivi prema željama vlastite djece, ali i na drugim mjestima kao što je, recimo, sportsko igralište „Partizan“. Upravo na tom mjestu odrastale su i stasale generacije sanskih rock muzičara, na improvizovanim binama koje su bile satkane od buradi i dasaka koje bi se donosile iz obližnje Ćamilove stolarske radnje.
Za Ćamila se znalo da je ćudljive naravi, često je mjenjao raspoloženja, pa je od toga na koju je nogu ustao zavisila njegova dozvola da se iz skladišta iznesu debele „desetke“ i poredaju po buradima. Ako bi bio loše volje, alternativa je bila Bećin „šprajc“, kako su se nazivala konjska kola bez skrajnica. Sa Bećom nikada nije bilo problema, ali je masivni i teški šprajc trebalo dogurati iz Alagića polja, što je često bila avantura dostojna Sinbada i njegovih moreplovaca.
Koliko se samo puta desilo da šprajc na nizbrdici, kakva je recimo ona na centralnom gradskom trgu, izmakne kontroli zbog toga što neko na vrijeme nije upotrijebio „vintu“ i tako zakočio ili usporio kretanje drvene skalamerije. Na šprajc bi se obično namontirali bubnjevi, a još i danas živi urbana legenda kako su jednog bubnjara, usred svirke, dok je u ekstazi „derao“ doboše i činele, mangupi neprimjetno odvukli izvan „Partizana“ a da on to u svome zanosu uopće nije primjetio.
Rock bendovi su nicali kao pečurke poslije kiše, bilo je raznih transfera i prelazaka iz grupe u grupu, a sve one nosile su neobične i egzotične nazive. Imaginarne hronike naše zlatne doline kažu kako je grupa „Kratki spoj“ postojala vrlo kratko vrijeme, da je održala više koncerata pred nabrijanim sanskim rockerima i ustreptalim tinejdžerkama koje su sanjale svoga princa s gitarom. Svoj sanskoj djeci suđeno je da u jednom trenutku okrenu leđa rodnom gradu, pa su se i junaci ove kratke pripovjesti otisnuli morem sudbine u neke druge i nepoznate gradove. Prošlo je dugih četrdeset godina i Edo je došao na ideju da ponovo okupi bend. Susreli su se ispod iste one iste tužne vrbe koja ih se sjetila i pozdravila laganim njihanjem grana.
Činilo se da je Kronos zaustavio svoj vremenski točak i samo su ogrubjela lica starih drugova, izbrazdana borama i ožiljcima života, svjedočila o njegovom protoku.
Edo, Iva i Cera podarili su nam nezaboravan koncert i to je bila jedna od onih noći nabijenih čistom emocijom koja se pamti cijeli život. Nešto je jednostavno „kliknulo“ i vrijeme je prestalo da bude fizička veličina koja obilježava razmak između događaja. Dogodio se „Kratki spoj“ i Sanjani izgubljeni u bespuću povijesti bili su opet jedno, sjedinjeni u ljubavi i nostalgičnom zanosu koji sjeća na neka lijepa i bezbrižna vremena kada se odrastalo s muzikom na usnama.
KOMENTARI