Zlatan Čekić: NASTAVNIK

Zlatan Čekić: NASTAVNIK

Stanovao je u maloj i neuglednoj kući u Banjalučkoj ulici. Ustvari, samo u jednoj njenoj polovini koja je bila dostatna da se u njoj smjesti krevet i možda radni sto.

Te kuće danas nema, srušena je i na njenom mjestu izgrađena moderna višespratnica. Uspomena na kuću je u stvari sjećanje na našeg nastavnika matematike, Jovu Tontića, mršavog i bolešljivog tridesetogodišnjaka kojeg generacije učenika pamte samo po dobru.

Za razliku od većine, mrgodnih i vazda tmurnih nastavnika, Jovina pojava je uvijek nekako oplemenjavala prostor u kojem je bitisao.

Nikada se nije naljutio niti povisio glas na učenike, a djeca kao djeca, uvijek su znala zloupotrijebiti njegovu dobrotu i blag karakter. On se nikada nije ljutio na neslane šale, strpljivo je u naše glavice pokušavao utuviti nerazumljive matematičke i algebarske formule i zakone.

U školi se pričalo da boluje od teške i neizlječive bolesti, ali se to po njegovom ponašanju nikada nije dalo naslutiti. Kao da je smijehom i šalama pokušavao pobijediti sjenku smrti koja je nadvila svoj crni plašt nad njim. Samo ponekad, usred nastave, često bi ga iznenada spopao nezaustavljivi kašalj i on bi izjurio iz učionice kao da ga goni hiljadu vragova. Vraćao bi se za nekoliko minuta praveći se da se ništa nije desilo i nastavljao tamo gdje je stao. Ne zna se kako i zbog čega je Jovo odabrao baš matematiku za svoj životni poziv, jer je njegova najveća ljubav bila poezija. Pisao je izvanredne pjesme i za svoga kratkog života objavio nekoliko zbirki o kojima su značajni kritičari dali izvanredan sud, pa ga čak svrstavali u najdarovitije mlade pjesnike.

Bila je hladna i kišovita jesen 1985. godine, kada je iznenada pao u postelju. Drugi nastavnici bi mu po nama često slali voće ili hranu, a on bi onako sušičav i žut u licu, u starom i izlizanom kaftanu, izlazio na vrata svoje kućice i dočekivao nas. Ni tada osmjeh nije silazio s njegovog lica, trudio se da nam baš takav ostane u sjećanju i lijepim uspomenama. A onda, dogodilo se ono što je bilo suđeno, Jovo Tontić je preminuo u 35. godini života, kako već umiru ljudi za koje nikad ne znaš jesu li otišli pod zemlju ili su se samo odselili iz naših života. Sanduk s njegovim tijelom dovezen je u školski hol, a učenici i nastavnici su se smjenjivali mirno i u tišini stojeći pokraj njegovog odra.

Dobro se sjećaš kako si s krajnjim naprezanjem pokušavao da se ne nasmiješ, jer su školski mangupi prolazili praveći glupe i smiješne face, razvlačili uši i kleberili se. Sahrana je obavljena prohladnog jesenjeg dana na groblju Šušnjar. Žuto lišće stoljetnih bagremova šumilo je i činilo se kao da vjetar recituje stihove Jovinih pjesama. Nekoliko stotina nastavnika i učenika prisustvovalo je tom činu i bila je to jedna od naših najranijih spoznaja o tome šta znači smrt. Dok je grumenje zemlje padalo i tupo udaralo po drvenom sanduku, zamišljao si u njemu nastavnika s prepoznatljivim osmjehom koji osvaja sve, baš kao da ga taj osmjeh oslobađa ovozemaljskih muka i tegoba.

Prošlo je dosta godina i možda smo već zaboravili po čemu je taj nastavnik bio važan i čime je zaslužio da ga se sjećaju ljudi koji su danas raspršeni po svim dijelovima svijeta. I eto, iznenada u ruke ti je nekako dospio stari zbornik pjesama kojih se danas niko više ne sjeća niti ih pominje. Listajući žute i od starosti iskrzane stranice, iznenada se ukazuju stihovi Jove Tontića.

Nekada si bio dijete, te pjesme nisu bile privlačne niti si ih razumio, ali sada ih čitaš sa zanimanjem i znatiželjom. I što više ploviš tom rijekom stihova, počinješ shvatati  kakvi su se životni brodolomi, scile i haridbe krile iza onog zagonetnog i dobrog osmjeha. Jovine pjesme otvaraju prostor iracionalne imaginacije noseći u sebi tajanstvenost, zebnju i ožiljke ponirući u tajne predjele ljudske psihe. Istovremeno u njima prebiva ona njegova prepoznatljiva dobrota, kao istorijska konstanta svijeta koja ga usred nesreće, kataklizme, raspada i podjela na zle i dobre, anđele i vragove još uvijek drži na okupu. Nastavniče, počivaj u miru!

NEK VJETAR GUDI NEKOM DRUGOM

Zanijemi,

Uđi u cvijet i zaspi

Udvoje sanja se ljepše

I brže vene

Nek vjetar gudi nekom drugom

To se bogovi ljute što ne postoje

Nek pljušti, grmi, sijeva

Nek čuješ munju urnebesnu

To neko dolazi na svijet

I popunjava tvoju klupu

U školi smrti

Nek ti iz lobanje nikne

Crveni cvijet

I kaže sve što ti nisi

Umio reći

(Jovo Tontić 1950- 1985.)


KOMENTARI