Sjećati se prošlosti često izgleda kao sastavljanje komadića razbijenog ogledala. Koliko li je samo stvari, lijepih i ružnih, koje su kao gumicom izbrisane iz naših sjećanja, pa oživiti uspomene na njih često predstavlja pravi emocionalni poduhvat.
Recimo, ko još može pamtiti sve događaje iz djetinjstva, kada je briga i problema bilo neuporedivo manje, ako ih je uopšte i bilo, i kada smo mislili da je sva težina ovozemaljskog bivstvovanja u tome da se napiše domaća zadaća iz mrske algebre i matematike kod nastavnika Pere Đurića. Uspomene na djetinjstvo su uvijek tople i mile, a svako misleće živo biće tada ispuni neka unutrašnja toplina i milina, dok se slatke emocije šire krvotokom poput droge.
Jedno od takvih dragih sjećanja vezano je za nedjelju, taj poslednji dan u sedmici, jer je tamo početkom i sredinom osamdesetih godina nedjelja imala posebno značenje i mjesto u životu svake porodice. Na neki način, taj dan je imao svoj osobeni ritual i u nedjeljno poslijepodne cijela porodica bila je u kući i na okupu.
Nedjelja je bila i nogometni dan, pa je otac preko tranzistora slušao žive prenose jugoslovenske nogometne lige. Iz te male Markonijeve kutijice, pomiješani s krčanjem, dopirali su usplahireni glasovi nogometnih komentatora koji su se javljali i prenosili najzanimljivije trenutke utakmica sa stadiona na Topčideru, Koševu, Grbavici, Tušnju, Maksimiru, a ti si sve ove toponime naučio upravo zahvaljujući najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.
Naizmjenično, smjenjivali su se glasovi Ede Pecija, Mirka Kamenjaševića, Vladanka Stojakovića i drugih komentatora, a Ivo Tomić je u rimovanim stihovima nasmijavao oca koji se čudio da sportski reporter može biti takav pjesnik ne primjećujući da mu, u svoj toj zbrci Tomićevih deseteraca, stalno promiču najvažnije informacije, pa i ona o tome kakav je rezultat. I dok je otac zabavljen nogometom, majka pegla tek osušeni veš prateći jednim okom emisiju Nedjeljno popodne sa Sašom Zalepuginom, Rinkom Golubovićem, Dunjom Lango ili Mićom Orlovićem, zavisno od toga koji televizijski centar tog dana pravi i uređuje emisiju.
I ne dao ti Bog da nečim odvratiš majčinu pažnju jer je Nedjeljno popodne za naše majke u tom trenutku bilo najvažnija stvar na svijetu. Jednim peglajućim okom majka je pratila emisiju, a drugim ravnala nabore na našim košuljama, majicama i hlačama, pa ih potom majstorski slagala nepogrešivom rutinom, baš poput vještog majstora na proizvodnoj traci. Kada bi ispeglala odjeću i veš, na red su dolazile platnene maramice ili rupci. I evo, ukoliko se zamisliš, možeš li se sjetiti kada si poslednji put vidio čovjeka koji je ispuhao nos u rubac?
Danas se koriste papirne maramice koje jednostavno baciš kada ih upotrijebiš. U ono vrijeme svako je imao svoj rubac koji se mogao više puta upotrijebiti tako da ga obrneš, prevrneš, izokreneš na drugu stranu, sve dok ne bi postao sav prljav i umašćen. Potom bi ga bacio u korpu s drugim prljavim vešom, da bi se naposlijetku, opran i ispeglan, ponovo vraćaou u tvoj džep. Čovjek se uvijek vezuje za stvari, pa je tvoj rubac, onaj s crvenim štraftama, bio nezaobilazno oruđe za ispuhavanje nosa i brisanje slina i činilo ti se da niti jedan drugi ne bi tako efikasno ispunio svoju svrhu.
Nedjelja popodne bilo je i vrijeme kada se užurbano pisala domaća zadaća koju si, istina, planirao odraditi još u petak poslije škole, pa u subotu, a onda, vrag bi ga znao zbog čega, pisao je u zadnji čas i baš tog nedjeljnog popodneva. Nedjelju smo mrzili zbog ponedjeljka, jer je trebalo rano ustajati i spremati se za školu, a dolazak tog mrskog prvenca u sedmici najavljivale bi sirene i uzbune u stomaku uz konstantan osjećaj nelagode i lagane neuroze.
Nakon što bi se utakmice završile i sve bilo ispeglano, nakon što bi se odjavilo Nedjeljno popodne, valjalo se okupati i dotjerati, a poslije toga obući pidžamu. U sedam sati na televiziji je emitiran crtani film, a za razliku od ostalih dana, crtaći su nedjeljom trajali pola sata, pa je to možda i jedan od rijetkih razloga zbog kojih bi nedjelja mogla dobiti prolaznu ocjenu.
Poslije Tarzana, Štrumfova ili Letećih medvjedića slijedio je dnevnik kojeg bi otac s pažnjom i dubokom kontemplacijom odgledao, a potom bi se obično prikazivala neka domaća serija. U „Velom mistu“ bi Boris Dvornik stalno ponavljao kako neće politiku u svoju butigu, dok se Miralemu Zupčeviću u snovima stalno pojavljivao otac i govorio mu „Sine Tale, magare moje malo!“ Eto, tako nekako su izgledale nedjelje našeg djetinjstva i kada smo bili djeca smatrali smo ih dosadnim i melanholičnim.
Vremenska klepsidra se obrnula i došla su neka druga vremena kada svaki dan, maltene, liči na ponedjeljak i kada smo svoje majke i očeve zamjenili u jednom beskrajnom i besmislenom poslu koji se životom zove. Sjećanje na naše nedjelje je milo i drago i čini naš inventar jedne sasvim intimne prošlosti koja uvijek oživi na mali podsticaj.
Eto, zbog toga i ova priča.
KOMENTARI