instant fap

Zlatan Čekić: PJESNIK

Zlatan Čekić: PJESNIK

(in memoriam ŠERIF TIHIĆ)

Zvuk sirene zlokobno je zaparao tišinu hladnog januarskog jutra nagovjestivši da se dogodila užasna tragedija. Gradom je, brzinom munje, prostrujala vijest da je u saobraćajnoj nesreći poginuo pjesnik Šerif Tihić.

Na ulazu ispred zgrade u kojoj je živio, ostala je krvava mrlja na snježno bijelom pokrivaču. Policajac je zapisivao nešto u bilježnicu i razgovarao s crnomanjastim čovjekom na čijem su se licu oslikavali strah i užas. Bio je to vozač dostavnog kombija, koji je nehotice, krećući se unatrag, pregazio nesretnog pjesnika.

Sanjani su se zaustavljali ispred mjesta tragedije, zabrinuto klimali glavama i othukivali. „Nesretan čovjek, nek mu je rahmet i laka crna zemlja“, šaputali su prolaznici i potom mirno odlazili za svojim poslom. Život se nastavljao svojim uobičajenim tokom, a čak ni tragična smrt nije mogla da poremeti algoritam svakodnevnice. Pjesnik je bio od onih mirnih i tihih ljudi koji se na ulici ili bilo kom drugom mjestu ne mogu baš ni po čemu zapaziti. Od njega nikada nikoga nije zaboljela glava, a neki bi rekli da mu je prezime savršeno oslikavalo karakter. Ruka teška muhadžerske sudbine spustila ga je u grad na Sani i on ga je ubrzo zavolio cijelim svojim bićem, a Sanjani se navikli na njega kao na prisnog i bliskog komšiju. Ništa nije moglo pjesnika izbaciti iz životne kolotečine, ustajao bi rano izjutra, išao u kupovinu te potom pio kafu i listao dnevne novine u restoranu VF. Živio je od skromne penzije, samotničkim životom, bez ikoga svoga.

Oko podneva bi se laganim korakom uputio na ručak u „Feniksovu“ javnu kuhinju, gdje se, kako je volio kazati, okupljaju njegovi „garibi“. Pisao je pjesme koje su odisale tugom, čežnjom i nostalgijom za prošlim životom. Pjevao je o rodnoj Kostajnici, smaragdnoj Uni koja zmijoliko vijuga između zelenih brda i šuma, majci, rodnoj kući, avliji i baglamama koje škripe. Pjesme su se porađale iz njegove napaćene duše, obojene mirisom vatre i paleži u kojoj je izgorio rodni dom i sve što je srcu drago. Zar postoje ljudi kojima nije svet ljudski život, zar ima katila koji mogu dignuti ruku na ženu ili dijete, zapaliti nečiju kuću i ubiti tuđeg psa? Teško se pjesniku bilo pomiriti sa zlom koje pritajeno čuči u čovjeku i čeka pogodan trenutak da pokaže zube. Bilo je i onih koji su kudili njegove pjesme, nalazili kako tu nema ritmike i kompozicije, ukazivali na pravopisne i gramatičke greške, ali pjesnik nije mnogo mario za tim. Sanjani su voljeli njegove pjesme, nalazili u njima nešto blisko, toplo i prijateljski doživljeno, neku vrstu duhovnog zajedništva. U danima kada je sunce kupalo sansku kotlinu, često se mogao vidjeti kako sjedi na omiljenoj klupi ispred malog parka u Prijedorskoj ulici.

Satima bi mirno sjedio na istom mjestu i posmatrao ulični život kroz zatamnjena stakla svojih „rejban“ naočala. Svima nama poznat je osjećaj kad u prostoru nestane nečeg što je često bilo tu, a da te ubiju, ne možeš se sjetiti šta je to. Tako je i klupa bez pjesnika nekako tužna i čamotna, a uvijek kada prođeš tim putem osjetiš neku prazninu. Zagrepčani su se Antunu Gustavu Matošu odužili tako što su skulpturu pjesnika postavili na njegovu omiljenu klupu na Štrosmajerovom šetalištu. Šerif je imao izražajno, filmsko lice izbrazdano bezbrojnim borama, baš kao da ih je neki strpljivi klesar dlijetom godinama urezivao. Da je imao priliku susresti Serđa Leonea, zasigurno bi glumio u njegovim čuvenim vesternima. Zamislimo samo scenu na ulici prašnjavog grada, dok sunce nemilosrdno prži horizontom, jedan nasuprot drugome stoje pjesnik i Klint Istvud ili recimo Čarls Bronson. Ruke su im na drškama revolvera, obodi šešira prave sjenke na njihovim licima, dok kamera krupno snima ekspresiju očiju koje govore više od hiljadu riječi. Kakav bi to spektakularan dvoboj bio! Šerif je bio čovjek tananih osjećaja i meke duše koja je bila zarobljena u tijelu povelikih gabarita.

Njegov hod je podsjećao na njihanje klatna, koračao je ravnomjerno pazeći da niti jedan korak ne poremeti svemirsku ravnotežu. To nije mogao znati vozač dostavnog kombija niti naslutiti da nesretni pjesnik ne može ubrzati hod kako bi izbjegao njegove točkove, jer bi se time zauvijek narušio vaseljenski sklad. Živio je skromno, a tako je i otišao s ovog svijeta. Na malom mjesnom mezarju u Bosanskoj Kostajnici snijeg je zameo sve i svemu oduzeo stvarni oblik. Kroz snijeg i nišane ostala je vijugati uska staza a na njenom kraju pruga prtine rašisirila se u nepravilan krug boje raskvašene ilovače. Iznad zemljane humke izrastao je zeleni nišan sa bijelim slovima i imenom pjesnika.

Podsjetnik da je čovjek na ovom svijetu konačan i prolazan, a poezija vječna. Ostale su pjesme koje sjećaju na jednog pjesnika koji je sanjario i pjevao o rodnoj grudi, majci, vječnom plamenu ljubavi i duh koji lebdi iznad klupe u malom parku.

KOMENTARI