Zlatan Čekić: Plaža Karići

Zlatan Čekić: Plaža Karići

Ljeta u Sanskom Mostu znaju doista biti vrela. Užarena kugla tokom jula i augusta s neba nemilosrdno rasipa svoje zrake po zemlji,a jara i vreo vazduh iskrivljuju oblike po sanskim ulicama. Za nas djecu ljeto je bilo omiljeno godišnje doba jer smo se tada kupali i uživali u čarima i blagodetima naše ljepotice Sane.

Najčešće se događalo da na Karića plaži provodimo baš cijeli dan, od jutra do ranog sumraka. Sanjani su se kupali na brojnim plažama, ali je nekako ova u Karićima, tokom osamdesetih, bila najpopularnija i najposjećenija. Kupanje je nudilo osvježenje, ali i brojne avanture koje su bile stepenice u našem odrastanju. Tako, hrabrost je bila otplivati na malu sedru, a na veliku, e to je već bio podvig dostojan divljenja. Imao si desetak godina, tek si naučio plivati i do male sedre trebalo je savladati nekoliko metara brzog riječnog toka. Svemu je prethodila prva inicijacija s vodom i vazda je bilo teško pokvasiti tijelo i priviknuti se na temperaturu rijeke.

Majke su nas savjetovale kako ne valja odmah skočiti u vodu, jer može otkazati srce, a savjeti majke su nešto što se ne može tek tako ignorisati. Obično bi zagazili u plićak i hodali dok razina rijeke ne dosegne do pasa, a potom se u pomoć prizivala benigna brojalica koja je otprilike ovako glasila: „Ećula, bećula, ja u vodu nećula, tumbala truć, ja u vodu buć!“  Pravilo je bilo da svi kupači istovremeno urone svoja tijela u vodu, ali se uvijek dešavalo da jedan ili dvojica to ne urade. Kazne koje su dobijali za izdaju bile su obilno prskanje ili „šnjurenje“, što je podrazumjevalo da ti neko izvjesno vrijeme drži glavu ispod površine vode. Razdaljinu do male sedre savladavao si psećim stilom, jer su takvi bili naši prvi plivački koraci i nije bilo sretnijeg trenutka od onoga kada si ponosno, poput španskog konkvistadora, stao na to malo podvodno ostrvce i važno začešljao mokru kosu. Osvajanje velike sedre bila je mnogo opasnija misija, jer je trebalo preplivati duboki zelenac, a sam pogled na njega ulijevao je strah. Govorilo se da je toliko dubok da ni Zijo Gorić, čuveni sanski plivač i ronac, nije mogao dosegnuti njegovo dno.

Taj pothvat je dolazio kasnije, za par godina, i smatrali smo kako nas on uvodi u svijet odraslih. Vremenom si plivačke vještine dobro savladao, ali trebalo je pobjediti i strah od tajnih i misterioznih sila koje se kriju ispod sedara i u dubokim zelencima. Rijeka je svake godine uzimala danak u ljudskim životima i gotovo da nije prošlo niti jedno ljeto, a da se neko nije utopio u Sani. Tada se obično govorilo da je utopljenika „povukla“ sedra i nikako nam nije bilo jasno kako se to može dogoditi. U noćnim polucijama zamišljali smo tajanstvenu i drevnu silu koja prebiva ispod riječne površine i samo čeka priliku da nekoga odvuče u mračne i nepoznate dubine odakle povratka nema.

Našoj generaciji u sjećanju je ostao tragičan događaj od prije mnogo godina, kada su dva brata blizanca izgubila mlade živote kupajući se u Sani. Blizanci su bili iz okolice Donje Ljubije, a u Sanski Most su došli na katoličku svetkovinu Velike Gospe. Vrelina augustovskog dana natjerala ih je da potraže osvježenje u Sani, a jedan od braće zagazio je u plićak plaže Radinovac. Ne zna se kako, ali riječna struja ga je povukla u dubinu, a drugi brat mu je pohitao u pomoć. Obojica su bili loši plivači, a u blizini nije bilo nikoga ko bi im pomogao. Njihova tijela Sana je izbacila na Medenjaku, stotinjak metara nizvodno.

Mnogo godina kasnije, pisac ovih redova se, igrom slučaja, našao na pitomoj planinskoj visoravni iznad Donje Ljubije. Na tom mjestu bila je tokom rata porušena kuća, čije nagorjele zidove je već bilo osvojilo gusto trnje i bujna vegetacija. Zelene šume i oronuli voćnjaci svjedočili su o nekadašnjoj ljepoti življenja na tom bajnom mjestu. U toj kući, na koju sjećaju samo razrušeni i porozni zidovi, rođena su i živjela braća blizanci. Kao da smrt i ogromna tragedija, koja je zadesila njihovu porodicu nije bila dovoljna, već se zla kob potrudila da im potpuno uništi živote i uzme sve što su imali.

Velika sedra se nalazila na drugoj strani rijeke i tek stasalom plivaču trebalo je snage i energije da je se domogne. Sjećaš se tog prvog puta i činilo se da je prošla cijela vječnost prije nego što si stupio na pjeskovito tlo i obznanio vaskolikoj javnosti da si napokon pokorio Sanu. Kupanje na Karića plaži pružalo je i druge adrenalinske izazove, a jedan od njih bilo je spuštanje brzacima do susjedne plaže koju smo zvali Popov brod. Tok Sane na tom putu bio je plahovit i trebalo je dosta vještine i snalažljivosti kako bi se savladali snažni brzaci koji su tekli ispod drvenog mosta kojim je nekada tutnjao „ćiro“. Kroz brzake se moglo plivati jedino uskim kanalima koje je trebalo dobro poznavati. Svi koji su se njima spuštali rizikovali su povrede i one nekada nisu bile bezazlene. Sjetimo se samo razbijenih koljena i ogrebotina po tijelu od oštrog kamenja koje su poslije pekle kao vatra. Kako smo odrastali, tako su i naše fascinacije rijekom bivale veće i maštovitije. Opijali smo se pričama starijih kako rijeka krije tajne pećine i rukavce gdje se nalazi golemo blago i bogatstvo.

Zamišljali smo kako je Sana u stvari Misisipi, a mi Tom Sojer i Haklberi Fin na čelu male dječije družine koja se bori protiv opakih gusara. Crtali smo riječne karte i  na njih unosili kote i mjesta gdje se možda krije ulaz u ogromnu podvodnu spilju u kojoj drevno blago čeka da ga dotakne ruka otkrovenja. Ljeta na Karića plaži su proticala u bezbrižnom kupanju sve dok, nekoliko godina pred rat, nisu došle teške mašine i započele rušenje starog drvenog mosta, te gradnju masivnog betonskog kolosa koji će iznova povezati dvije obale rijeke. Sana je ušančena tonama dovezenog kamenja kako bi se mogli izgraditi betonski stubovi novog mosta, čime je korito rijeke zauvijek izmjenjeno. Nedugo potom, uslijedila je izgradnja kanalizacijske mreže i u neposrednoj blizini plaže, poput krtice, pojavila se velika crna cijev koja je iz sebe rigala smrad i prljavštinu direktno u rijeku.

Neprijatan miris se počeo širiti uokolo i plaža Karići je nakon toga odjednom opustjela, a kupači se premjestili na druge, ekološki prihvatljivije destinacije. I tako, poslije svih ovih godina, često se dogodi kako sanjaš da stojiš u Sani, modrih usana i prstiju smežuranih od hladnoće rijeke. Stojiš i moliš da taj trenutak potraje što duže i da te niko nikad ne otrgne od plaže Karići i kupanja u Sani.

KOMENTARI