mTeško da nešto može pobuditi toliko sjete i emocija kao stara požutjela školska fotografija koju slučajno otkrijemo preturajući po zaboravljenim stvarima i pretrpanim ladicama komoda i ormara.
S naličja iskrzanog i od vremena izbledjelog crno bijelog formata posmatraju nas lica koja su nekada bila naša i tek tada shvatimo koliko je toga zauvijek izgubljeno i zaboravljeno i kako smo se nekada sekirali oko stvari kojih se danas ne možemo ni sjetiti. Čudno je gledati lice koje više nije tvoje, a nekada je bilo, uz sva lica dječaka i djevojčica, bivših školskih drugara, a sada odraslih ljudi. Neke od njih ponekad sretneš i čudiš se da su to lica s požutjele fotografije i tada ti se učini da je ona u stvari slika samog svijeta kad je bio mlad. Začudimo se kako su neki od nas u to vrijeme bili debeli ili mršavi, ili su imali velike glave, klempave uši i ružne frizure „na ćasu“. Razred 4a Osnovne škole „Vuk Karadžić“ slikao se u školskom dvorištu s učiteljicom Katicom Čekić i moglo je to biti jednog kasnog jesenjeg dana negdje početkom osamdesetih godina. O tome da je bila jesen svjedoče vitki jablanovi s kojih je opalo lišće. Ni tih jablanova više nema, posječeni su ko zna kad i zbog čega, ali je sjećanje na njih, baš kao i na lica učenika, memorisano na staroj fotografiji. Na poleđini su potpisi ispisani nevještim rukopisima.
Većina imena nije zaboravljena, ali postoji nekoliko kojih ćeš se sjetiti s krajnjim naprezanjem moždanih vijuga, jer su nas napustili još tokom škole. Lijepo bi bilo znati šta je s njima, jesu li živi i kakve su bile njihove sudbine. Postoje vjerovatno ljudi u čijim su se životima ova imena pojavila i igrala značajnu ulogu, ali u ovoj priči i životu o njima se ništa ne zna. Školske fotografije smo odnosili našim mamama i tetkama, a one su ih stavljale iza stakla na kredencima ili regalima, gdje su stajale godinama sve do onog trenutka kada bi se kupovali novi kredenci i regali. Tada bi školska fotografija bila spremana u kutiju od cipela, skupa s porodičnim fotografijama i slikama nekih davnih vjenčanja na kojima više niko ne prepoznaje ni mladoženju ni mladu.
Kutije su bile grobovi za uspomene, a kada bi ih slučajno nekad otvorili iz njih bi uskrsavale uspomene, emocije i prijašnji životi. Nekoliko godina kasnije, sada već sedmi razred iste škole opet se slikao u dvorištu. Fotografija je sada u koloru, lica su već odraslija, a na muškima se već vidi pubertetska melanholija, dok se na ženskim prepoznaje boja i smisao pola. U sredini je ozbiljna i stroga pojava razrednika Tihomira Rudića, koji je generacijama učenika bio strah i trepet. Kada bi te pitali ko ti je razrednik, a ti odgovorio-Tihomir, na licu pitaoca bi se pojavila reakcija koja se ne da prepričati. U očima sagovornika pomiješalo bi se sažaljenje sa užasom, praćeno onom reakcijom kada se rukama hvatamo za glavu da bi što snažnije izrazili emociju.
Tokom godina, shvatili smo da Tihomir i nije toliko strašan čovjek kao reputacija koja ga ja pratila. Još uvijek ga možemo zamisliti kako šeta učionicom i priča o podvizima i pobjedama partizana, te prednostima jugoslovenskog socijalističkog samoupravljanja. Učenici ga tupo gledaju strahujući da iznenada, kao što je imao običaj, ne digne jednog od njih i ne zatraži da pobroji svih sedam neprijateljskih ofanziva. U svako doba noći, kad te neko probudi, to je prvo što treba da znaš, govorio bi Tihomir. I čudno je to da nam u svijetu moderne tehnologije, kada svojim pametnim telefonima i fotoaparatima napravimo milion fotografija u minuti, jedna stara požutjela fotografija može toliko značiti.
Zlatan Čekić
KOMENTARI