instant fap

Zlatan Čekić: Razrednik

Zlatan Čekić: Razrednik

Iz naše memorije iščezli su brojni događaji iz prošlosti, ali postoje i takvi koji su se, poput užarenog žiga, utisnuli u pamćenje. 

Njih je teško, pa gotovo i nemoguće zaboraviti ili potisnuti, jer poput ponornice nekako uvijek izbiju na površinu i preplave naša čula. 

Jedna od takvih uspomena je onaj dan od kojeg je proteklo skoro tri i pol decenije, kada je četrdeset učenika petog jedan razreda Osnovne škole „Vuk Karadžić“ upoznalo sve strahote života pod nastavnicima. 

Do tada je bilo lako.  Imali smo jednu učiteljicu, a ona nam je bila kao majka, mila i blaga, uvijek spremna da sasluša naše djetinje probleme, da nas posavjetuje ili pomogne. 

Ali avaj, nevina učiteljska era nepovratno je prošla i nastupilo je drugo doba, vrijeme u kojem je stradalnike čekalo deset nastavnika, deset kerbera od kojih je svaki vjerovao da je njegov predmet, eto, najvažniji na svijetu i da je u onome što oni predaju sadržan sav smisao i svrha školovanja. 

Na času odjeljenske zajednice upoznali smo našeg razrednika.
Ušao je tiho u učionicu kosmat čovjek u srednjim godinama, u čudnom kariranom sakou za čijim reverom je svjetlucala značka s amblemom FK Crvene zvezde. Skočili smo na noge lagane i ukočili se u stavu mirno, a Tihomir Rudić (tako se zvao naš razrednik) prošetao je kroz utihnule redove.

Tišina je bila takva da se mogla sjeći nožem i pomislio si da su se upravo tako osjećali đaci iz one čuvene poeme koje su kasnije odveli na strijeljanje. 
Počela je prozivka i svako od nas morao je jasno i glasno reći svoje ime i prezime. Preplavio te je neki neobjašnjivi strah, grlo se stegnulo, a noge na kojima stojiš klecale su i gotovo da ih nisi osjećao. 

Tihomir je lagano došetao, unio ti se u facu i s onim svojim prepoznatljivm crnogorskim akcentom zapitao kako se zoveš. Otvorio si usta, ali ona su bila suha kao pustinja Gobi i umjesto artkulisanih riječi, proizvodila su zvukove koji su više ličili na samrtnički hropac. Tihomir se namrštio i još više približio svoje lice te glasno uskliknuo: 

„Kako, ne čujem dobro? 
Niko Neznanović!?“ 

Ti se naravno nisi zvao Niko Neznanović, ali istoga časa rođena je provala s kojom ćeš se morat nositi narednih mjeseci sve dok deranima iz razreda ne dosadi da te zavitlavaju. 

Tihomirov šou straha i užasa trajao je nekoliko mjeseci sve dok nisi skontao da on u stvari i nije toliko strašan kao reputacija koja ga je pratila. 

Vrijeme je prolazilo, odrastali smo i sve više se vezivali za Tihomira, a i on za nas.

Volio nas je nekom čudnom gorštačkom ljubavi, a to je takva ljubav koja se na sve načine trudi da sakrije bilo kakav osjećaj ili empatiju. 
Predavao je istoriju, ali smo u biti taj predmet kod njega najmanje učili. 

Tihomir se vodio devizom da je istorija važna, ali da je društvena praksa mnogo važnija, pa smo nastavne sate umjesto u učionici, najčešće provodili u čišćenju i uređenju školskog kruga, unošenju drveta i ćumura za ogrijev, farbanju ograde i sličnim aktivnostima.

Svima su nam u sjećanju ostala nezaboravna pošumljavanja ili branje kukuruza, kada su nas lokalni domaćini častili neukusnim bućkurišima iz golemih lonaca. 

Nakon što su prohujale četiri godine pod nastavnicima, jedan razred je zauvijek zbrisan s lica zemlje. Posljednji put vidjeli smo se 29. maja 1984. godine, kada smo u školskoj fiskulturnoj sali slavili malu maturu.

Dobro se sjećaš da je bio taj datum, jer je se u holu škole nalazio portabl televizor u boji, a školski majstori su nestrpljivo iščekivali početak finala Kupa evropskih šampiona između Liverpula i Juventusa. 

Utakmica je kasnila nekoliko sati, a tragični snimci izmrcvarenih i mrtvih navijača čija tijela leže na tribinama briselskog Hejsela, emitovani su u živom prenosu. 

Tada nismo mogli slutiti kako bi ova fudbalska tragedija možda mogla biti najava jedne mnogo veće, koja će pokucati na naša vrata samo nekoliko godina poslije. 

U tom trenutku bilo nam je samo stalo da istrčimo iz škole sa svjedodžbama u rukama i s frenetičnim oduševljenjem krenemo u, kako smo tada mislili, bolji i ljepši život. 

Zgrada škole postala je tako za nas neka vrsta spomenika, a prema spomenicima ljudi se odnose na različite načine, ali nikako ne možeš biti ravnodušan spram njih. 

I šta reći na kraju nego da je čovjek čudno biće koje često ni samo ne zna šta osjeća i želi. Poslije toliko prohujalih i izgubljenih godina, tokom kojih smo se rasuli širom svijeta, sve bi dali da bar na trenutak možemo vratiti ovu divnu školsku sliku.

Stojimo strpljivo u redu po dvoje i čekamo da uđemo u školsku zgradu s čijih vrata na sve nas motri Tihomirov brižni i očinski pogled.

Zlatan Čekić

KOMENTARI