Zlatan Čekić: ROBNA KUĆA „SANJANKA“

Zlatan Čekić: ROBNA KUĆA „SANJANKA“

Svaki grad koji je držao do ugleda morao je imati robnu kuću. Tamo negdje, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, počele su nicati kao pečurke poslije kiše u svim većim gradovima i bile su prva inicijacija onoga što danas zovemo potrošački mentalitet.

U duhu socijalističke ravnopravnosti važilo je tada geslo kako komune ne smiju biti zapostavljene u odnosu na republička središta, pa su i drugi gradovi navrat nanos počeli graditi robne kuće. Sanjani su u čudu gledali kako na lijevoj obali Sane, u neposrednoj blizini gradskog mosta, nestaju stare dvokatnice u kojima je bila uprava Trgovačkog preduzeća „Sloboda“ i niče glomazna građevina koja će zauvijek promjeniti arhitekturu ovog dijela grada. Sumnjičavost i sklonost da se sve podvrgava kritici i ogovaranju nisu poštedjeli ni novo zdanje, još dok se gradila govorilo se da je ružna i rogobatna i da ju je trebalo praviti na nekom drugom mjestu.

Tek kada je zasjala u punom sjaju, po idejnom nacrtu čuvenog Guge Marinkovića, sanskog arhitekte sa zagrebačkom adresom boravka, s neobičnom sivom metalnom fasadom, prostranim i lijepo uređenim izlozima, svi su zaboravili šta su mislili i govorili, a skeptičnu fascinaciju zamijenio je osjećaj ponosa. U skladu s običajem da robne kuće ponesu ime po gradu, nazvaše je „Sanjanka“. Povjerovali smo da Sanski Most s njom postaje autentična metropola i da smo dobili čvrst adut u razračunavanju s Prijedorčanima, Banjalučanima i drugima koji su nas vazda podcjenjivali i nazivali kasabom. Rivalstvo s djecom iz drugih gradova s robnim kućama dobilo je na intenzitetu. Sada smo se s njima mogli „klati“ oko toga čija je robna kuća ljepša i bolja, a kako bi ih što više impresionirali, izmišljali bismo kako u „Sanjanki“ postoji lift za mušterije i kako je na krovu  bazen za kupanje odakle se može skočiti baš direktno u Sanu.

Kada je nešto kasnije u Prijedoru izgrađena „Patria“, a u Banjaluci „Boska“, nevoljko smo morali priznati poraz, jer su tamo postojale pokretne stepenice, a brojni Sanjani su maksuz odlazili samo da se provozaju njima. U „Sanjanku“ se ulazilo s nekim osjećajem strahopoštovanja, a Sanjani su dugo glupo vjerovali da se tu prodaje nešto čega nema u drugim trgovinama. Jednostavno, stvar kupljena u robnoj kući je, valjda po principu posvećenog mjesta, vrijedila mnogo više od iste stvari kupljene na nekom drugom mjestu. Koliko si se samo puta pred vršnjacima pohvalio da si hlače, košulju, patike ili loptu kupio u robnoj kući i uživao u izrazima njihovih lica koja su izražavala zavist i ljubomoru.

Nebrojeno puta odlazio si razgledati bogato ukrašene i uređene izloge koji su, tako ti se činilo, sijali sjajem  holivudskih filmova.Godinama je naša robna kuća imala status nekog srednjovjekovnog hrama i tamo se nije išlo tek tako. Otac i majka bi se svečano obukli i uredili, a tebi bi odjenuli novu bijelu košulju i plave hlače. I danas se dobro sjećaš rasporeda svih odjela, a u stvari oni su najčešće nazivani po zaposlenicima koji su radili na njima. Tako, recimo, ako je neko rekao da ide kod Nurke, značilo je da ide pogledati namještaj, ili ako bi se zaputio kod Nevke, otišao bi kupiti neki kozmetički preparat isl. Dobro se sjećaš da se u prizemlju nalazio sportski asortiman gdje si razgledao„adidaske“ i „pume“, trenerke, lopte i ostale sportske artikle. Dugo bi u rukama vrtio patike koje su ti se naročito dopale pokušavajući roditeljima staviti do znanja koliko ih želiš.

Odgovori na tvoj molećivi pogled obično bi bili: „strpi se malo, još nije bila plata“ ili „vidjećemo preko sindikata na rate“ i slično. Stepenice od bijelog mermera vodile su na drugi sprat gdje se nalazila konfekcija i tamo bi obično čekao majku ili oca koji bi beskonačno isprobavali haljine ili odjela i sjećaš se neobične dosade koja te tada obuzimala. Na poslednjem, trećem spratu, nalazio se muzički odjel koji si nešto kasnije, u periodu adoloscentske zaluđenosi rok muzikom, prečesto posjećivao. Koliko smo samo novca potrošili kupujući ploče ili audio kasete, prateći da nam ne promakne novi album „Bijelog dugmeta“ ili „Azre“. Tu su se prodavali muzički instrumenti, a mnogi,  kasnije poznati sanskih muzičari, ovdje su prvi put dodirnuli žicu od gitare ili pritisnuli tipku na harmonici.

Kako su godine tekle, tako je prolazila i fascinacija Sanjana robnom kućom. Vremenom je to postajala dekadentna socijalistička građevina koju smo manje voljeli i u koju niko više nije zalazio s osjećajem posvećene veličine. Poslednje čega se sjećaš u vezi s njom su opustošene rafe i prazni izlozi, te umorna i zabrinuta lica radnika koji strahuju za sudbine u doba privatizacijskih previranja. Na staru robnu kuću sjećaju razglednice i poneka požutjela fotografija, i danas u eri konzumerističke groznice, sjetiš se „Sanjanke“, obuzme te neka sjeta i milina i kažeš sam sebi: „Eh, što je nekad bila robna kuća!“

Zlatan Čekić

KOMENTARI