Zlatan Čekić : ŠKOLSKA KECELJA

Zlatan Čekić : ŠKOLSKA KECELJA

Teget plave učeničke kecelje bile su neizostavni dio školskog mizanscena. U filozofiji socijalističke utopije trebalo je izbrisati društvene razlike, pa je kecelja bila simbol jednakosti i ravnopravnosti.

Kecelje su nosili i naši predavači, a ako pamćenje ne vara pisca ovih redova, učitelji i učiteljice imali su braon i crvene, a naši nastavnici mantile bež boje.U prvom razredu osnovne bili smo ponosni na njih, jer smo se zbog kecelja razlikovali od naših drugova koji još nisu krenuli u školu. Niko nije bio sretniji i ponosniji od nas kada bi jutrom u čistoj i ispeglanoj kecelji krenuli put škole noseći na leđima pretešku torbu s knjigama i školskim priborom.

U dvorištu škole, dok bi se dizali poslednji pramenovi magle, trčkaralo bi na stotine razigranih štrumfova, sve dok zvono ne označi vrijeme kada smo se svrstavali u redove po dvoje. Potom bi u nekoj dostojanstvenoj tišini, pod strogim i budnim okom nastavnika Tihomira, mirno i tiho ulazili u školu. Bez kecelje se nije moglo ući u školsku zgradu i Tihomir bi s vrata vraćao civile, a nisu pomagala ni uvjeravanja kako se, eto, kecelja nije osušila jer ju je majka oprala tek prošle noći ili se poderala pa je na šivanju. Kecelje su bile jednostavnog kroja i govorili su nam kako one štite od prljanja. Nije bilo dovoljno samo imati je, nego je morala biti čista i ispeglana, a također, trebala je odgovarati veličini i gabaritima učenika. Kada bi učitelj ustanovio da ti je kecelja prekratka, morao si nabaviti novu, opet, ukoliko je bila predugačka valjalo ju je skratiti i prilagoditi.

Kupovale su se uvijek pred početak školske godine, u vrijeme grozničave nabavke udžbenika i drugih stvari za školu, a mogle su se kupiti u sanskoj knjižari kod Mirse Pepsija, robnoj kući i još nekim mjestima. Bilo je dozvoljeno da pored kupovnih đaci mogu nositi i ručno šivane kecelje, pa je njihov izgled najšće zavisio od šnajderske vještine naših mama, nana ili baka.  Modeli su mogli biti različiti, dječaci su nosili kecelje s džepovima i kragnicama jednostavnog kroja, koje su se dugmićima zakopčavale na sredini. Djevojčicama je bilo dozvoljeno da nose kecelje koje su zapravo bile radne haljine i oblačile su se preko odijela.

Često su ukrašavane bijelim čipkastim kragnama ili drugim modnim detaljima, a neke učenice su imale kecelje u obliku tunike koje su se navlačile preko glave. Kako su osamdesete prolazile, mnoge stvari u tadašnjem socijalističkom društvu su se mjenjale, a konzervativni svjetonazori popuštali. Tako smo u višim razredima osnovne škole kecelje počeli ukrašavati slikama i simbolima koji bi se jednostavno iscrtali hemijskom olovkom. Neko bi nacrtao srce probodeno kupidovom strelom, neko lava, konja ili grb kluba za koji navija. Često bi se na kecelju potpisao najbolji drug ili čitav razred pa bi tako, sve sa spiskom imena svih školskih drugova i drugarica na leđima, hodao uokolo. U doba adoloscentske zaluđenosti hejvi metalom, učenici su na kecelju prišivali ambleme omiljene grupe.

U srednjoj školi ova dosadna uniforma već je svima smetala i željeli smo je se nekako otarasiti. Bilo je tada popularno u školu ići s minimalnim brojem knjiga ili teka, a pojedinci su čak gradivo iz svih predmeta zapisivali u jednu jedinu svesku. Kecelja je tada imala baš praktičnu svrhu, jer  bi u nju zamotali udžbenike i teke i praktično je zamjenila školsku torbu. Također, njena upotrebna strana se ogledala i u tome što je bila savršena prostirka za sjedenje na poljanama i livadama pored škole ili na nasipu pored Sane, gdje bi se provodilo vrijeme nakon bježanja s časova. Profesori su mrgodno i ispod oka gledali na te devijacije, ali nisu bili strogi kao prema nekim drugim generacijama u prošlosti. Već tada se mogao namirisati vjetar promjena koji je nešto kasnije otpuhao Berlinski zid i kojeg su u svojoj legendarnoj pjesmi opjevali „Škorpionsi“.

Buntovnički gard oni hrabriji su iskazivali nošenjem izbledjelih, prljavih i umašćenih kecelja, pa često i poderanih, a na taj način izgrađivao se i alfa položaj među vršnjacima. Još i danas u sjećanjima nekadašnjih srednjoškolaca živi uspomena na učenika koji je skrojio neobičnu kecelju u obliku fraka i u njoj došao u školu. Bilo je to vrijeme kada je kino dvorane punio američki igrani film „Amadeus“, oskarovca Miloša Formana, u kojem je na skaredan i humorističan način opisan život legendarnog kompozitora. Srednjovjekovni kostimi viđeni u tom filmu, koji se danima prikazivao i u sanskom kinu, poslužili su kretaivnom učeniku kao inspiracija za kecelju neobičnog kroja s raskošnom i kitnjastom kragnom te rukavima koji su se završavali u obliku trube.

Čak ni popustljivi profesorski establišment nije mogao zažmiriti na tako drsku „buržoasku provokaciju“, pa je inovativni učenik podvrgnut nizu razgovora s razrednikom, pedagogom i direktorom. Strpljivo je morao slušati i odgovarati na pitanja kakva se u stvari ideološka poruka želi poslati tom neobičnom kreacijom i šta se krije iza svega. Niko nije došao niti rekao da se kecelje više ne trebaju nositi, već su nekako one same od sebe nestale iz školskih učionica.

U četvrtom srednje još su samo rijetki, kao što je profesor Štrbi, koji nam je predavao marksizamn, insistirali na njima. Tako je krajem ere osamdesetih učenička kecelja jednostavno iščezla na radost generacija koje su dolazile. I eto, poslije toliko godina zaživjele su vrijednosti liberalnog društva, gdje se učenici mogu oblačiti i nositi kako žele i kako im padne na pamet. Ipak, u poslednje vrijeme sve su glasniji zahtjevi da kecelja ili neka druga vrsta školske uniforme ponovo uđe u obrazovanje kako bi se u društvu velikih socijalnih diferencijacija stvorila neka prividna uravnilovka.

A kažu i da kecelje štite od prljanja, zar ne!?

KOMENTARI