instant fap
NaslovnicaLokalne temeSanski Most

Zlatan Čekić: Sodara

Zlatan Čekić: Sodara

U trošnoj i devastiranoj kući, neposredno kod zgrade stare željezničke stanice, nekada davno bila je sodara u kojoj su radila braća Vlasta i Bratoljub.

Kada bi stare kuće mogle pričati, tada bismo čuli zanimljive priče o ljudima koji su živjeli među njihovim zidovima. Ovako, one samo šute i ljubomorno čuvaju tajne svojih stanara i uspomene na njihove živote.Nikada niko nije uspio natjerati kuće da progovore i otkriju tajne zapretene u gustim slojevima cigle i betona,  pa ćemo se i mi okanuti uzaludna posla. Priču o sodari pokušaćemo ispričati na osnovu maglovitog sjećanja koje u stvari i nije sjećanje na stvarne događaje, nego bi se moglo definisati kao sjećanje o sjećanju. Prije sodare, u prizemlju kuće se nalazila kafana „Zvijezda“, omiljeno okupljalište lokalnih boema, ljubitelja „dobre kapljice“ i druženja. Neki drugi autori pokušali su ranije opisati atmosferu ovih zadimljenih prostorija koje su vonjale na alkoholna isparenja i oštar nikotinski dim koji je nemilosredno štipao nosnice.

Sanske kafane su odisale atmosferom orijentalnog nihilizma i vrijeme u njima prolazilo je sporo i lijeno, mjereći se ne sekundama ili minutima, već čašicama konjaka ili vinjaka. U kafanama su svi bili jednaki i nije bilo razlika među ljudima, kako se slikovito u „Balkanskom špijunu“ izrazio Ilija Čvorović. Tek nešto kasnije, društvene razlike i socijalna raslojavanja odraziće se i na kafanski život, ali to već nije tema ove kratke pripovjesti.Kada se kafana „Zvijezda“ preselila u montažni objekat, u neposrednu blizinu autobuske stanice, Vlasta i Bogoljub su otvorili sodaru. Ne zna se kako su braća dospjela u Sanski Most, kojim ekonomskim motivima su bili vođeni, nije poznato ni odakle su došli, niti prezime koje su nosili. Govorili su ekavicom i akcentom koji je karakterističan sa podneblje južne Srbije, Šumadije i Kragujevca,  Sanjani su ih jednostavno zvali Srbijanci.

U sodaru se ulazilo kroz stara drvena, u plavo ofarbana vrata sa staklastom rešetkom, a u njenoj unutrašnjosti nalazio se mali drveni šank i četiri-pet stolova sa stolicama. Stolovi su bili prekriveni  kockastim, plavo-bijelom stolnjacima sa žutom limenom pepeljarom na sredini. Iza šanka su bila vrata koja su vodila u stražnju prostoriju gdje su se pravili soda i sokovi. Ovoga puta preskočićemo tehnološki postupak proizvodnje ovih napitaka koji su u ljetnim mjesecima, kao malo šta drugo, istinski osvježavali žedne Sanjane. Ipak, ne možemo da ne pomenemo koktu, koja je izmišljena u pedesetim godinama, u vrijeme pubertetskih dana socijalizma. Kokta je bila simbol vremena kada smo vjerovali  da u svemu možemo parirati Zapadu, pa i to da smo kadri napraviti  piće koje će biti bolje od koka-kole. I junaci ove naše priče pravili su koktu i točili je u male staklene bucmaste boce. Srbo i Bratoljub su u bijelim majicama usluživali mušterije, a sok ili sodu, zbog deficitarne ambalaže, trebalo je popiti na licu mjesta. Poslije cjelodnevne igre  na obližnjem „Partizanu“, odlazak u sodaru, na koktu ili naru bio je obavezan.

Nisu pomagali ni dobronamjerni savjeti naših mama da će nam od pretjeranog konzumiranja takvih napitaka otići jetra. Istina, sokovi iz naše sodare, ko bi ga znao zbog čega, bili su izuzetno žestoki, a to se pripisivalo prevelikoj količini sode s kojom su miješali ekstrakte sokova. „Oči ispadaju, a para izlazi na uši.“, česta je šala koja je pratila njihovo ispijanje. Takmičili smo se ko u kraćem vremenu može popiti koktu na eks, iz jednog cuga, a oni kojima je to uspjevalo kolutali bi očima, pokušavali uhvatiti dah i doći do sebe. Glasovita je bila i soda po koju su dolazili  vlasnici kafana i brojni Sanjani kako bi je kasnije miješali s bijelim vinom ili pili na druge načine. Posao je cvjetao, a braća su vrijedno radila obilazeći društvene manifestacije i narodne zborove. Na stolove bi jednostavno postavili limena korita ispunjena ledom u kojima su se baškarile zamagljene staklenke sa sokom. Ko bi tome odolio u toplom ljetnom danu? Zanimljiv je i način kako su dolazili do leda, jer tada nije bilo velikih ledomata i frižidera, niti je tehnika na bilo koji način mogla pomoći sodadžijama. Iza kuće u kojoj je bila sodara iskopana je ogromna rupa, a Vlasta i Bratoljub bi u hladnim zimskim danima obilazili zaleđene rijeke i potoke. Lomili bi led, prevozili ga i istovarali u rupu. Potom bi sloj leda prekrivali slojem piljavine, na koju bi opet dolazio sloj leda i tako sve do vrha rupe. Kada bi došlo ljeto, imali su leda u izobilju, ne samo za sopstvene potrebe, već i za opskrbu svakog kome je bio potreban.

Za uspjeh u biznisu potrebno je vrijedno i naporno raditi, ali nekada stvari ne zavise samo od tebe. Kako su godine odmicale, sve je lakše bilo u sanskim trgovinama kupiti koktu ili naru, a s ozbiljnim izrazom lica govorilo se kako su to original sokovi. Odnekud se na policama pojavila i nekada omražena koka kola, koja nije više bila tako mrska, nakon što je Tito rekao kako i Zapad ima svoje vrijednosti. Braća su u jednom trenutku zaključila kako opstanak sodare više nije ekonomski isplativ te se odlučili posvetiti posve novom poslu. Otvorili su vlačaru za češljanje vune i bojenje tkanina koja je radila sve tamo do kraja osamdesetih. Misteriozno, kako su i došli u grad na Sani, Srbo i Bratoljub su iščeznuli iz naših života. Kako i gdje su otišli i čime su se nastavili baviti, nije nam poznato.  I danas, kada čuješ reklamu „piće naše i vaše mladosti“ pomisliš na sodaru i sokove od kojih oči ispadaju, a para šiklja na uši i čini ti se da su to bili najbolji sokovi koje si u životu probao.

Zlatan Čekić

KOMENTARI