U Rosengårdu je porastao i od kada je malo bolje prohodao loptu šutao Ibra, svjetska fudbalska zvijezda, uzor i san milionima dječaka i mladića koji sanjaju Zlatanov san.
“Grgolje jezici,
klepeću koraci,
promiču godišnja doba,
snijeg bijelim prahom latice behara zasipa.”
Stihovima iz moje pjesme “Useljenici” počinjem priču o planetarnoj sportskoj zvijezdi Zlatanu Ibrahimoviću.
U prelijepom i šarolikom gradu Malmöu nalazi se dio grada koji se zove Rosengord (Rosengård). To je doseljenička četvrt i prva stanica od koje puno toga počinje. Za mnoge je Rosengord negativna asocijacija jer vlada velika nezaposlenost, ne govori se onaj pravi švedski već je sveprisutan rosengordski dijalekat u kojem guguću raznorazni jezici, a švedski kad se mora. Za useljenike je to nekako sigurna zona jer ih vežu sudbinski putevi preko mora i planina, često i okeana, putevi trnja, krvi i ruža. Tu se rađaju i stasaju zdrava, jedra i na sve boljke otporna djeca, jer su od jutra do mraka na suncu, kiši, snijegu i vjetru. Nigdje se ne šuta toliko lopta kao na travnjaku i betonu između rosengordskih monotoni zgrada. Tu se šuta, vrišti, jauče, smije, dere i doziva i nema tu kućnog reda i pravila. Živi se bučno i dinamično naški i južnjački. Uprkos svemu, uprkos lijepoj perfekciji Sjevera, uprkos životu u kojem rad i pare određuju sve i svašta. U toj četvrti je porastao i od kada je malo bolje prohodao loptu šutao Zlatan Ibrahimović Ibra, svjetska fudbalska zvijezda, uzor milionima dječaka i mladića koji sanjaju Zlatanov san. I kao da nema boljeg mjesta da pečeš zanat u tom minijaturnom svijetu raznovrsnih kultura, jezika i naroda, koji su došli tu i usidrli se na tom mjestu u potrazi za boljim životom.
Odnos planetarne zvijezde i Zlatana i Rosengorda je sam Zlatan izrekao u jednom od svojih briljantnih citata: “Možeš uzeti jednog mladića iz Rosengorda, ali nikada ne možeš od tog mladića uzeti Rosengord!”
Zlatan Ibrahimović je planetarna zvijezda i o njemu bi se mogli pisati romani. On je briljantan fudbaler ali briljantan i u onom svom “Ja sam Zlatan”, ja sam to što jesam. Taj jaki i originalni identitet, odrastanje u multikulturalnom i dinamičnom Rosengordu, balkansko porijeklo, temparament i ona vikinška snaga u kojoj nema odstupanja ni za milimetar napravili su od Zlatana to što jeste i učinili ga punokrvnim igračem i ličnošću čija originalnost je kompleksna i osebujna jer pokazuje koliki je Zlatan borac u areni života. Per aspera ad astra. Trnovit je put do zvijezda, i jeste trnovit iako smo najčešće zaslijepljeni sjajem uspjeha i glamuroznog života, od čije ljepote i sjaja ne vidimo onu milijardu koraka koji su prokrčili put do cilja.
Nije lako biti to što jesi na svjetskim pozornicama na kojima se očekuju snobovski i sofisticirani maniri uvijeni u dobro upakovani paket očekivanog glamura. Treba biti “Ja sam Zlatan” i na svjetlima pozornice slavnog Sanrema izaći sa starim jugoslovenskim hitom “Jutro je” Nade Topčagić, koju je upravo ta pjesma i proslavila. Planetarna zvijezda Ibrahimović, Balkan, region i Jutro pod svjetlima pozornica Sanrema. Kao najbolji dokaz da smo najbolji kada smo to što jesmo. Kada živimo i oživljavamo svoje korijene, kada spajamo i uvezujemo narode i države na fudbalskim terenima u koncertnim dvoranama, na književnim večerima. Kada u Malmöu, Sarajevu, Zagrebu, Splitu, Novom Sadu, Beču pjevamo Balaševićeve najljepše pjesme, kada navijamo za Đokovića, Ivaniševića, kada čitamo i slušamo Abdulaha Sidrana, obilazimo piramide i šetamo obroncima Visokog i istorije sa Semirom Osmanagićem i još puno toga što donosi dah novog života koji može biti bolji i drugačiji upravo zahvaljujući sportistima, umjetnicima, književnicima, novinarima i svim običnim ljudima otvorenim za budućnost i susrete.
Još neke davne godine, u gradu Malmöu, su se sreli Nada Topčagić i porodica Ibrahimović, kada je Zlatanov otac Šefik ugostio pjevačicu u svom domu i ponosno predstavio svog Zlatana rekavši da je to buduća fudbalska zvijezda.
Život je čudo i putevi sudbine nam uvijek donese nova iznenađenja. Šefikove riječi i prognoze su se ostvarile, a on je pokazao da je najvatreniji Zlatanov navijač, podrška i hronolog.
Svi ovi događaji koji su se desili u posljednje vrijeme potvrđuju da je ogromna snaga u umjetnosti, sportu i sportskim ličnostima. To su oni najbolji segmenti života koji nas oplemenjuju, povezuju i čine boljim ljudima. Pravi umjetnici i sportisti su najbolji promotori naroda i kultura. Zlatan Ibrahimović nije samo sportski uzor mladima širom naše lijepe planete, on je i uzor da budemo to što jesmo, da ponosno uzdignute glave kažemo svoje ime i prezime i da možemo reći: “brate” i “sestro” Šveđanima Italijanima, Francuzima i svim ljudima koji nemaju barijera i predrasuda prema drugima jer na kraju svi smo mi Adamova (Ademova) i Evina (Havina) djeca!
A priču o Zlatanu završavam mojom pjesmom “Useljenici”, mjestu Rosengord sa kojeg je mnogo toga i počelo.
USELJENICI
Balkoni ukrašeni antenama,
domovi uljepšani suvenirima
i dragim uspomenama,
oblaci iz kuhinja mirišu raznovrsnim začinima.
U stambenim blokovima žive useljenici
iz cijelog svijeta.
Grgolje jezici,
klepeću koraci,
promiču godišnja doba
snijeg bijelim prahom latice behara zasipa.
Nebo je drugačije,
jezik se spotiče i bocka na trnju ruža,
zvijezde titraju blijedo
i kao da su se umorile od predugog puta.
Sve ispred čini se veliko kao planina,
a koračati moraš.
Kao vrabac kljucaš mrvice utjehe
o boljem sutra
i koračaš,
ali horizont iz sna čini sve važno nevažnim,
prostor oko tebe pun je duhova prošlosti.
Neuviđavni su
i ne biraju mjesto ni vrijeme
za posjete i priču
o nekoj ljetnjoj noći punoj zvjezdanih grozdova,
davno zaboravljenom plesu, haljini,
tetkinom kolaču s vanilijom i grožđicama,
prodavačici ruža
i majskom danu u kojem je padala kiša
i grijalo sunce
i rodilo se Ciganče,
a onda je rat sve otpuhao
i ostavio puno grobova
još gore nego kad si u kinu gledao
Vjetrove rata i jeo kokice i špice
i ne sluteći
da vjetrovi začas promijene pravac
a posebno vjetrovi rata.
Prošlost neumorno ukrštava mačeve
sa sadašnjošću.
U stambenim blokovima
se danonoćno igraju djeca,
potomci Sinbada moreplovca
i vragolana Aladina
i velikog Kulina ban
Če Gevare
i nekog maharadže
i još puno toga,
kao otkinuti komadići globusa na jednom mjestu.
Vriska zaigrane djece diše vedrinu,
roditelji lijepe komadiće razbijenog porcelana –
nije kao nov ali dobro je,
ipak je nešto ostalo
treba samo malo uglačati ožiljke
da se ne vide pod jakom svjetlošću,
u pauzi naučiti pokoju novu riječ
i otvoriti prozore i pustiti zalutalog svjetlaca
da umilostivi sudbinu.
Vasvija Dedić Bačevac rođena je u Banjoj Luci 16. juna 1962. godine. Završila je studij južnoslovenske književnosti i jezika na Pedagoškoj akademiji u Banjoj Luci i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Još od mladalačkih dana, djeluje na afirmaciji književne riječi. Osamdesetih godina aktivno učestvuje u radu Književne omladine grada Banje Luke, i u jednom periodu bila je i predsjednik te organizacije, kao i voditelj Književnog kluba ‘82, koji je okupljao i predstavljao književne stvaraoce i umjetnike iz različitih oblasti. Za roman “Koferaši” nagrađena je kao najbolji i najčitaniji pisac u Skandinaviji. Knjiga priča: “U predvorju raja” i roman “Vesna, bogumilska kći” dobili su nagradu Savjeta za kulturu u Švedskoj (Kulturrådet). Uvrštena je u u dvije antologije: Svjetionici (2016.), antologija i monografija umjetnika Bosne i Hercegovine iz dijaspore i dvojezična antologija Banjalučki rukopisi, 2018. Živi i radi u gradu Malmöu.
KOMENTARI