„Nikada više!“, poručuju gdje god stignu, od foruma i društvenih mreža, preko kafana i grafita, razočarani, prevareni i ljuti glasači, članovi i simpatizeri Socijaldemokratske partije: stranke koja čak nije uspjela vladati jednako loše kao njeni prethodnici. Zlatko Lagumdžija, međutim, ne trza. Kao da hoće reći: drugarice i drugovi, sve ste znali i čemu sada nagla upala mišljenja?
Nemojte ponovo razmišljati
„Građani su znali za nesreću kada su glasali i nema potrebe da ih netko ponovo poziva da razmišljaju“, rekao je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Radimir Čačić, komentirajući reakcije na presudu Županijskog suda u Kaposvaru, kojom je uslovno osuđen na tri godine, zbog saobraćajne nesreće sa smrtonosnim posljedicama za dvoje mađarskih građana. U nedavno okončanom procesu, sud je utvrdio kako je Čačić vozio prebrzo i neprilagođeno uslovima na cesti, što je dovelo do sudara iz kojeg je on izašao sa uvjetnom kaznom, dok je dvoje nesretnika iz Mađarske stiglo na groblje.
Nakon presude, veliki broj hrvatskih dužnosnika, novinara, intelektualaca je, neki indirektno, a neki jasno da jasnije ne može biti, zatražio odlazak Radimira Čačića iz Vlade i sa mjesta prvog potpredsjednika, kako inače traži da ga se naziva, potcrtavajući i na taj način da je nakon premijera Zorana Milanovića upravo on najvažnija osoba iz vlasti.
“Presuda je tu, ona je takva kakva jest. Vidjet ćemo još, naravno, dok završi žalbeni postupak. U svakom slučaju mislim da i Čačić i njegova stranka i Vlada moraju ozbiljno razmisliti nakon presude u kojoj mjeri Čačić kao potpredsjednik Vlade može nastaviti svoj posao“, izjavio je predsjednik Hrvatske Ivo Josipović. Dakle, prvo njemu, pa ostalima je Čačić odgovorio strašnom, ali važnom rečenicom: „Građani su znali za nesreću kada su glasali i nema potrebe da ih netko ponovo poziva da razmišljaju“.
Drukčiji su uzroci grešaka
Obzirom da su, a prema našem Ustavu, hrvatski i bosanski jezik različiti, valja prevesti Čačićeve riječi, jer se upravo u prijevodu krije razlog zbog kojeg je ono što je rekao prokleto bitno i za Bosnu i Hercegovinu, tačniju u Bosni i Hercegovini. „Građani su dovoljno znali kada su glasali i ko ih jebe što su sada šokirani“, glasi taj famozni prijevod.
„Nikad Zlatko Lagumdžija nije imao ovako loš imidž kao danas. I ta konstatacija može se iznova napisati svakog mjeseca. Odavno se nije desilo da jedan političar na tako skandalozan i autodestruktivan način okrene gotovo cjelokupnu javnost protiv sebe“, piše Ozren Kebo u tekstu Ko igra za Fahru i zanemaruje taktiku…, objavljenom na portalu žurnal.info. Kao iskusan urednik i autor, Ozren zna prepoznati kada cyber prostor prestaje biti digitalna verzija zida javnog WC-a i postaje, nazovimo ga tako, glas ojađene javnosti : „Facebook, kao poprište općeg izrugivanja, na lokalnom nivou ne pamti takvu koncentraciju provala, rugalica, viceva, fotomontaža i dosjetki, kao što ih je proizvedeno i napisano povodom Zlatka Lagumdžije i Fahrudina Radončića, najnovijeg političkog dvojca koji Bosni i Hercegovini, ili bar njenom bošnjačkom dijelu, obećava zlatne kašike i sav pripadajući escajg koji uz njih ide“.
Zbilja, društvene mreže su, od Facebooka do onih što pružaju ugodnu anonimnost, pune, prepune gnjeva, razočarenja, šokiranosti, ljutnje… SDP-ovih glasača i simpatizera, donedavnih čuvara lika i djela druga Zlatka i svih tekovina onoga što se, ispostavilo se lažno, predstavljalo kao alternativa nacionalističkoj i kleptomanskoj vlasti. No, kao što bi rekao Čačić: građani su znali za nesreću kada su glasali…
Balkanski narodi, u ovom slučaju Hrvati i Bošnjaci – potonji su, ne pravimo se budale, SDP učinile strankom koja ima i člana Predsjedništva BiH i premijera Vlade FBiH i ministra vanjskih poslova – jedni na druge liče puno više nego bi htjeli. Ono što ih razlikuje su, međutim, uzroci grešaka. Sudar u Mađarskoj jeste najgori, ali nije ni prvi, niti jedini Čačićev prekršaj saobraćajnih pravila. No, ono po čemu su glasači u Hrvatskoj pamtili poprilično bahatog prvog potpredsjednika, nisu niti kriva parkiranja, niti udesi nakon kojih medicinske ekipe nisu imale posla, već autoput od Zagreba do Splita, popularna Dalmatina, cesta koja je putovanje od hrvatske prijestolnice do centra Dalmacije učinila ugodnim i vožnju skratila za četiri, pet sati! Ta je cesta napravljena dok je premijer Hrvatske bio pokojni Ivica Račan, a njegov najangažiraniji i najuspješniji ministar: Radimir Čačić.
Klub potrošnih poslušnika
Račan je u Hrvatskoj na vlast došao iste one godine kada i Alijansa za promjene u BiH. Ako se neko ne sjeća, Alijansu su činili: SDP, Stranka za BiH, Nova hrvatska inicijativa i još sedam nekakvih partija od kojih, lako je moguće, polovina možda više i ne postoji. Nakon Martina Raguža, predsjedavajući Vijeća ministara je bio doktor Zlatko Lagumdžija, pokazavši čim je stigao kako Ustav Bosne i Hercegovine poštuje proizvoljno. „Samo pet dana prije toliko očekivanog prijema Bosne i Hercegovine u Vijeće Evrope, u ovoj su zemlji na najeklatantniji način – deportacijom tzv.'alžirske grupe’ – prekršeni Evropska konvencija o ljudskim pravima i Dejtonski ustav BiH, ignorirana Odluka Doma za ljudska prava u BiH i, što je valjda i najcrnje u ovom svemu, demonstrirana poznata praksa iz doba HDZ-SDA vladavine“, pisala je današnja glavna i odgovorna urednica OslobođenjaVildana Selimbegović, komentirajući protupravno izručenje šestorice naturaliziranih građana BiH Sjedinjenim Državama, te njihovo odvođenje u Guantanamo zbog, ispostavit će se nekoliko godina kasnije, neutemeljenih optužbi za terorizam.
Bio je to, ne jedini, ali najdrastičniji primjer sukoba djela sa riječima Zlatka Lagumdžije. U godinama poslije, vođa političke alternative je od SDP-a napravio klub potrošnih poslušnika, kao prvi među socijalistima uvećevao je broj ekskluzivnih nekretnina u posjedu, da bi kao zagovornik onoga što sam naziva pomirenjem građanskog i nacionalnog, zloupotrijebio brojčanu nadmoć jednog naroda kako bi drugom reducirao politička prava. I sve su to građani, ukoliko se baš nisu pravili gluhi, nijemi i slijepo, znali kada su glasali. Kako bi rekao Radimir Čačić.
Njegovi glasači međutim, danas, nakon mađarske presude, mogu komotno navesti dva razloga zbog kojih su ipak birali i Radimira Čačića – i oba su, u najmanju ruku, prihvatljiva. Prvi je već pomenut: riječ je, dakle, o Dalmatini, najboljem, najvećem i najuspješnijem projektu bilo koje hrvatske vlade od neovisnosti te države. Drugi je – moranje. Kako su u SDP-u Hrvatske procijenili da se HDZ-u pametnije suprotstaviti takozvanom Kukuriku koalicijom, tako su i svi oni što su povjerenje odlučili dati Milanoviću, u paketu dobili i predsjednika male, ali izuzetno utjecajne i kadrovski respektabilne Hrvatske narodne stranke, dakle Čačića.
Sa druge strane, razočarani SDP-ovi birači u BiH se ne mogu pozvati na učinke te stranke i njenog lidera, niti mogu kukati kako su Zlatka dobili u paketu, obzirom da je Socijaldemokratska partija na izbore izašla samostalno. Mogu, istina, reći kako proklete mogućnosti izbora i nije bilo: nasuprot SDP-a bili su SDA sa svim svojim neuspjesima, pa odavno obesmišljeni savez neefikasnih funkcionera vođen potrošenim Harisom Silajdžićem znan i kao Stranka za BiH, zatim Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića lično… I nije da su skroz u krivu. Moglo bi ih se, dakle, još i razumjeti dok pizde jer ih je nakon saveza sa prirodnim političkim (SDA) i ideološkim (HSP) protivnicima, dotukao pakt sa dva HDZ-a i Dodikovim SNSD-om, samo da nije jednog pitanja: na osnovu čega, kojih djela, učinaka, su vjerovali da će dobiti nešto drugo od ovoga što sada vlada Bosnom i Hercegovinom i to gore, bahatije i bezobraznije nego iko ikada? Jedini tačan odgovor je onaj čačićevski: građani su znali za nesreću kada su glasali…
Piše: Emir Imamović
KOMENTARI