Zvjezdan Misimović, proslavljeni reprezentativac Bosne i Hercegovine i nekadašnji igrač Bayerna, Wolfsburga, Nürnberga i kineskog Guizhou Renhea, aktuelni je tehnički direktor i koordinator nacionalnih selekcija Bosne i Hercegovine.
Za reprezentaciju se igra srcem
Popularni Miske je više od deceniju bio jedan od najomiljenijih reprezentativaca, a svojom igrom oduševljavao je sve ljubitelje fudbala u BiH, ali i Evropi.
U dresu reprezentacije BiH Miske je debitovao 2004. godine u prijateljskoj utakmici protiv Makedonije, a kruna njegove reprezentativne karijere, bio je nastup na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Misimović je za reprezentaciju BiH odigrao ukupno 84 utakmice i postigao 25 golova. Nakon završetka profesionalne karijere, Misimović sa suprugom i troje djece živi u Minhenu, gradu u kome je rođen i u kome je naučio svoje prve fudbalske korake, u akademiji slavnog FC Bayern Münchena. U glavnom gradu Bavarske upriličen je i ovaj intervju.
Stefanija i Zvjezdan Misimović, sa našim dopisnikom/ Haris Halilović
Njemačka je prva zemlja u kojoj je nastavljeno fudbalsko prvenstvo prekinuto pojavom Covida-19. Utakmice se zasad igraju bez publike?
– Njemačka je morala nastaviti prvenstvo iz financijskih razloga. Naravno, nije isto. Jednostavno nedostaju publika i emocije. Svi mi živimo tu strast i emocije s publikom, tako da, definitivno, nije isto s publikom i bez publike.
Jeste li se odmorili od aktivnog igranja profesionalnog fudbala?
– Iskreno, na kraju sam se bio i umorio. Postajao sam veoma nervozan, a s druge strane, bio sam odvojen i od porodice. Tri i po godine u Kini nije bilo lako. Rođen sam u Njemačkoj, u Minhenu, i bio sam poželio vratiti se ovdje i živjeti opet s porodicom.
Kada smo već kod Kine, otkud u toj dalekoj zemlji?
– Dogodilo se spontano. S porodicom sam bio na odmoru u Parizu, u Disneylandu, kada je stigla ponuda da karijeru nastavim u Kini. Razgovarao sam sa suprugom i odlučio da odem, jer je ponuda bila izuzetno dobra.
Jeste li zadovoljni svojim trenutnim statusom u Fudbalskom savezu Bosne i Hercegovine i koji Vam je bio motiv angažmana?
– Htio sam ostati vezan za fudbal na nekoj funkciji. Bila je opcija da budem savjetnik predsjednika Izvršnog odbora. Htio sam da vidim i neke druge stvari fudbala, jer, kada si na terenu, uopće ne vidiš šta sve u pozadini stoji. Kada je Duško Bajević preuzeo selektorsku poziciju, imenovan sam za v. d. tehničkog direktora, iz razloga da mogu biti bliži sa ekipom i da mu pomognem.
Jeste li imali prilike ranije upoznati Duška Bajevića? Kakav je kao čovjek i stručnjak i da li je pravi izbor za selektora BiH?
– Mislim da jeste pravi izbor. Duško je gospodin. Bio je na svim sastancima Izvršnog odbora, najtrofejniji je naš trener. Tražili smo interno rješenje i zamolili smo Duška da preuzme reprezentaciju u ovoj teškoj situaciji i smatram da smo dobro odlučili što smo jednog takvog fenomenalnog čovjeka izabrali na čelo reprezentacije.
Za reprezentaciju se igra srcem
U danima kada odmarate od aktivnog igranja, siguran sam da Vam u misli dolaze slike i sjećanja iz bogate profesionalne karijere. Jeste li zadovoljni postignutim?
– Moglo je biti bolje, a moglo je biti i gore. Nikad se ne zna. Uglavnom, u karijeri nisam imao težih povreda. Osvojio sam dva puta prvenstvo u Njemačkoj, KUP u Njemačkoj, KUP u Kini, sa reprezentacijom BiH bio sam na Svjetskom prvenstvu. Ne sjećam se sad nekog cilja koji nisam uspio ostvariti. Mogu reći – jesam, zadovoljan sam i sretan čovjek sa svojom porodicom. Svi smo zdravi što je najvažnije, pogotovo u ovo vrijeme u kome trenutno živimo.
U kom timu Vam je bilo najljepše igrati i s kojim igračem?
– Najuspješniji sam bio u Wolfsburgu. Bio sam s porodicom, oni su se isto lijepo osjećali. U Moskvi mi je isto tako bilo lijepo. To bih izdvojio. Od igrača sa kojima sam igrao, izdvojio bih Edina Džeku. Jako dobro smo se slagali. I danas je tako. I danas smo u kontaktu i jako dobri prijatelji.
Ponikli ste u minhenskom Bajernu. Da li Vam je žao što malo duže niste igrali za poznati minhenski klub?
– To je i bio neki moj san. Ovdje sam rođen, odrastao, ponikao u akademiji Bajerna, u dresu Bajerna odigrao prvu bundesligašku utakmicu. Dok sam bio u Wolfsburgu, bila je ponuda od Bajerna, ali nisu se poklopile sve kockice i nije došlo do transfera.
Njemačka je zemlja u kojoj se voli i živi za fudbal. Milioni dječaka treniraju i nadaju se uspješnoj karijeri, a dođe „tamo neki“ dječak, momak iz Bosne, i napravi fantastičnu karijeru. Kako objasniti taj fenomen, u čemu je tajna?
– Dobro pitanje. Smatram da smo veoma talentovani. Uslovi su neuporedivi. Ali, imamo mi u sebi tu glad za dokazivanjem i uspjehom. Nemaš sve, nisi sit, a gladan si uspjeha. Ovdje dječaci sve imaju, vozače, dobijaju opremu, ako je teren malo neravan, ne trenira im se i slično. Ali, ako situaciju uporedimo s Brazilom, oni možda imaju i gore uslove nego mi, a imaju najbolje fudbalere na svijetu.
Desila se i dešava se smjena generacija. Kakva je trenutna situacija u reprezentaciji i ima li na vidiku novih Džeka, Misimovića, Ibiševića?
– Pa smjena se desila već poslije Brazila. Ja sam se oprostio, Ibišević, Spaha, Medunjanin. Došli su novi igrači i mislim da će u toku sljedeće godine doći još novih interesantnih igrača koji su naučili fudbal u inostranstvu. Nismo top sigurno, ali smo OK reprezentacija. Fali reprezentaciji atmosfera kao ranije, navijačima, također, fale tipovi s kojima se mogu identifikovati, kao što je bio Vedo i slični. Edin je još tu, Pjana isto. Ali poslije moraju neki novi da iskoče i preuzmu tu ulogu i odgovornost. Nema više euforije i atmosfere kao što je bila ranije, ali mislim da imamo dobru budućnost. Među mladim igračima ima nekoliko njih koji na sebe skreću posebnu pažnju. Među njima je i Muamer Gojak koji bi mogao preuzeti ulogu lidera u bliskoj budućnosti. Svima koji dolaze kažem, za reprezentaciju se igra i srcem.
Miske, sa suprugom i sinovima
Sa suprugom Stefanijom imate tri sina. Vole li oni fudbal?
– Vole. Dvojica su još mali, a stariji Luka igra za U-16, za Minhen. Odigrao je i dvije-tri utakmice za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. U odnosu na mene, Luka je drugi tip igrača. Igra špica lijevom nogom, jak je i veoma brz. Do njega je, neka gura, neka trči dok ima volju i angažman. Ja mu, svakako, mogu pomoći savjetima i u meni će uvijek imati podršku.
Šta biste preporučili djeci i mladima koji žele da jednog dana postanu novi Miske, novi Džeko?
– Da nikad ne odustaju, da vjeruju u sebe i da svaki dan uporno rade. Upornost i rad na sebi se na kraju isplate. Ali, treba i sanjati. To daje nadu, snagu i energiju. Mislim da je i to bitno. Samo onima koji sanjaju, može se desiti da se njihovi snovi i ispune.
KOMENTARI