ZAVNOBIH…
” Teško je naći zemlju u Evropi koja je samo u jednom stoljeću promijenila šest državnopravnih okvira, a da pri tome, usprkos tim promjenama, nije došlo do unutarnjeg razaranja tkiva te države. Bosna i Hercegovina je, od osmanskog, preko austrougarskog, jugoslavističkog, endehazijskog i socijalističkog do neovisnog državnopravnog statusa, prošla kroz “kratko dvadeseto stoljeće”, kako ga naziva slavni britanski historičar Eric Hobsbawm, preko brojnih prepreka i izazova koji su se u nekim razdobljima činili gotovo nepremostivim. Ne samo vanjsko okruženje, nego i složena unutarnja struktura države, ponekad su odavali mračne utiske o njenoj budućnosti. Zbog toga je ova zemlja imala nekoliko prijelomnih događaja u svojoj povijesti, ali je malo tih događaja koji se po svome značaju mogu uspoređivati sa događajem kojega se danas sjećamo..
Bosna i Hercegovina je toga 25. novembra 1943. godine obnovila svoju državnost, koju je pod naletom moćnoga Osmanskog carstva izgubila 1463. godine…
Događaj od 25. novembra 1943. godine je sigurno jedan od najznačajnijih događaja u našoj povijesti. Toga je dana, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), nakon živahnih rasprava koje su prije toga trajale nekoliko mjeseci, donesena Rezolucija u kojoj je definirano da “Narodi Bosne i Hercegovine (…) hoće da je njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanske nego i srpska i hrvatska i muslimanska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata”.
U nastavku Rezolucije ističe se kako će narodi Bosne i Hercegovine učestvovati “ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije”. Ova je Rezolucija oživotvorila bosansku državnost (premda će tek na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu 1. jula 1944., Bosna i Hercegovina biti definirana kao šesta federalna jedinica), i 1992. postala pravni temelj za referendum i međunarodno priznanje naše države…
Značaj 25. novembra nije samo u Rezoluciji, koja na svoj već dobro poznati način definira Bosnu i Hercegovinu kao zemlju koja nije “ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska”, nego više u činjenici da je na taj datum uspostavljeno teritorijalno jedinstvo Bosne i Hercegovine i garantirana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Hrvata i Muslimana u njoj. Nešto kasnije, na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a održanom u Sanskom
Mostu od 30. juna do 2. jula 1944., Bosna i Hercegovina je definirana kao “ravnopravna federalna jedinica u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji”, te se posebno naglašava “ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana Bosne i Hercegovine, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina”. Ovaj stav iz Deklaracije o pravima građana od 1. jula 1944. sigurno je jedan od najznačajijih stavova koje je usvojio ZAVNOBiH, jer upravo ova Deklaracija, naslanjajući se na raniju Rezoluciju sa Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, definira nedjeljivost Bosne i Hercegovine. To naglašavanje nedjeljivosti je pojam koji mora postati sastavnim dijelom svake priče o Bosni i Hercegovini… ” (Husnija Kamberović, POVODOM SEDAMDESET GODINA OD PRVOG ZASJEDANJA ZAVNOBiH-a
Historijska traganja, 12, 2013. [ str. 11-16 ] )
Dom ZAVNOBIH- a…
Značaj ZAVNOBIH- a za državnopravni kontinuitet i politički identitet BIH ne smije se nikad dovoditi u pitanje. Sanjani itekako trebaju biti ponosni na činjenicu da je na II zasjedanju ZAVNOBIH- a, održanom 30. Juna – 2. jula 1944. godine u Sanskom Mostu, utemeljena državnost BIH kao ravnopravne federalne jedinice DFJ i donesena Deklaracija o ljudskim pravima. ZAVNOBiH je konstituiran u najviše zakonodavno izvršno predstavničko tijelo, u najviši organ državne vlasti, kao jedini predstavnik narodnog suvereniteta. Odlučeno je da Predsjedništvo ZAVNOBiH-a obavlja i izvršne funkcije. II zasjedanje ZAVNOBiH-a proglasilo je BIH ravnopravnom federalnom jedinicom DFJ. Organi ZAVNOBiH-a postali su nosioci bh. državnosti. Značaj Deklaracije posebno se ogleda u tome što je to dokument od velike historijske važnosti, jer spada u red dokumenata najvećeg dometa ove vrste u svijetu. Deklaracija iz Sanskog Mosta, čak je četiri godine prethodila Univerzalnoj Deklaraciji o ljudskim pravima, a bila je na njenom nivou…
Sjednice II zasjedanja ZAVNOBIH- a održane u fiskulturnoj sali nekadašnjeg DTV-a ” Partizan ”. Zgradu su do temelja zapalile snage VRS, 9. oktobra 1995. godine, prilikom povlačenja svojih jedinica iz grada. Na osnovu iskaza svjedoka i postojeće dokumentacije pouzdano se zna ko je zgradu zapalio, jer u nekoliko navrata pokušalo se neosnovano podmetnuti Bošnjacima kako su varvarski uništili spomenik kulture NOB-a. Iako je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BIH zgradu zvanično kategorizirala, osim nekoliko ceremonija postavljanja kamena temeljca za izgradnju Doma ZAVNOBIH-a, ništa do danas konkretno nije učinjeno na obnovi iste. Smatram da bi svi politički subjekti u Sanskom Mostu morali uporno insistirati na višim nivoima vlasti kako bi se obezbijedila novčana sredstva za obnovu prvobitne zgrade… Ponavljam, u toj zgradi je utemeljena državnost BIH na osnovu koje je RBIH međunarodno priznata 1992. godine…
” BOSNA I HERCEGOVINA – HISTORIJSKA ČINJENICA ” ( prof. dr. Smail Čekić )
” Komunistički pokret u monarhističkoj Jugoslaviji, oličen u Komunističkoj partiji Jugoslavije, nije imao jasno izgrađen stav prema nacionalnom pitanju Muslimana/Bošnjaka. On je u tom pitanju bio krajnje podvojen, s prevagom snaga koje Bošnjacima nisu priznavale položaj nacije, već vjerske grupe, “ koja je tek trebalo da se nacionalno opredijeli u srpskom i hrvatskom pravcu, a ne kao treća nacionalna grupa u Bosni i Hercegovini”. Komunisti nisu, “ ni vremenski, ni taktički, ni strategijski ” zahvatili bošnjačko nacionalno pitanje, analogno srpskom,hrvatskom, makedonskom i slovenačkom. S tim u vezi, oni su smatrali da Bošnjaci, kao “ neopredijeljeni ”, tj. “ bez nacionalne svijesti ”, treba da postanu ili Srbi ili Hrvati ili, pak, i Srbi i Hrvati.
Ni na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ (1940.), prilikom rasprave o nacionalnom pitanju, nije iznesen usaglašen stav prema Bošnjacima. Tada je KPJ ocijenila da je najveći broj Bošnjaka “uglavnom opredijeljen konfesionalno, a ne nacionalno”, na čemu su posebno ustrajavali partijski funkcioneri Srbi i Crnogorci, posebno Milovan Đilas, koji je zastupao tezu da Muslimani nisu formirana nacija, već su ili Srbi ili Hrvati.
Bošnjačka komunistička inteligencija je jedina unutar bošnjačkog naroda i cjeline komunističkog pokreta uoči Drugog svjetskog rata dosegla svijest o nacionaloj samobitnosti Bošnjaka i državotvornoj posebnosti Bosne i Hercegovine. I komunistički pokret je tada akcentirao bosansku samobitnost i postojanje vlastite teritorijalno-političke jedinice Bosne, odnosno posebnog teritorijalnog i historijskog individualiteta Bosne i Hercegovine. Komunistički pokret se na početku oružanog ustanka protiv okupatora i njihovih kolaboracionista (1941.) u većini svojih proglasa narodima i građanima Bosne i Hercegovine, pored Srba i Hrvata, obraćao i Bošnjacima kao Muslimanima (sa velikim slovom M) kao posebnom narodu. U toku Narodooslobodilačkog pokreta i antifašističke borbe komunisti su zastupali stav koji se ogledao u tome da su Muslimani/Bošnjaci ravnopravno s drugim narodima i snagama činili jedinstveni antifašistički blok, što se ogledalo i u formiranju muslimanskih jedinica Narodnooslobodilačkog pokreta (muslimanske brigade, bataljoni i odredi).
“Muslimansko pitanje” je pred Narodnooslobodilački rat i socijalističku revoluciju ozbiljnije razmatrano usljed mogućeg i poželjnog savezništva koje će omasoviti i ojačati antifašistički blok, a ne usljed poželjnosti nacionalnog preobražaja Bošnjaka u revoluciji, kako je to bilo s drugim narodima. Međutim, do nekog bitnog i radikalnog zaokreta u teorijskom gledanju na nacionalnost Bošnjaka od komunista u Drugom svjetskom ratu nije došlo.
U temeljnim dokumentima Drugog zasjedanja AVNOJ-a, održanog u Jajcu 29. i 30. novembra 1943, gdje je, pored ostalog, AVNOJ konstituisan u vrhovno zakonodavstvo i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije i formiran izvršni organ AVNOJ-a – Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), za čijeg je predsjednika imenovan Josip Broz Tito, nažalost, Muslimani/Bošnjaci kao narod nisu pomenuti. Odlukom o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu odlučeno je da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu, “koji će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine”.
Za izgradnju Jugoslavije na federativnom principu uzeta su dva različita kriterija na osnovu kojih su formirane federalne jedinice. Pet federalnih jedinica (Srbija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Crna Gora) svoj status unutar Demokratske Federativne Jugoslavije stekle su na osnovu nacionalnog kriterija. Svakom od pet službeno priznatih naroda (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci) pripala je (njegova) federalna nacionalno-politička zajednica, odnosno republika preovlađujućeg naroda.
Šesta federalna jedinica – Bosna i Hercegovina svoj federalni status nije stekla na osnovu nacionalnog kriterija, već kao historijska zajednica (sa historijskim i državno-pravnim kontinuitetom, tj. teritorijalno-političkom tradicijom), odnosno republika sa dva službeno priznata naroda (Srbi i Hrvati). Tako je Bosna i Hercegovina zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata. Na taj je način stav koga su zagovarali Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović, ipak, došao do izražaja u tekstu odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu.
Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a Muslimani/Bošnjaci nisu službeno priznati kao poseban politički narod, kao što je to bio slučaj sa Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Crnogorcima. Tako su Odlukom o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu iz buduće Jugoslavije isključeni Muslimani/Bošnjaci, odnosno treći narod po broju, ignorišući konkretnu praksu u Bosni i Hercegovini i temeljni dokument ZAVNOBiH-a, te činjenicu da predstavlja bitan faktor u dvije već zacrtane pokrajine (Bosnu i Hercegovinu i Sandžak), te da su u 1941. godini za te pokrajine formirani Glavni štabovi narodnooslobodilačkih odreda; kao i da je shodno odluci Osnivačke skupštine AVNOJ-a u Bihaću – bio zakazan izbor najviših političko-predstavničkih tijela tih pokrajina, odnosno zemaljskih antifašističkih vijeća.
Jasnu i kategoričku Rezoluciju ZAVNOBiH-a, od 25. novembra 1943, o Bosni i Hercegovini, “zbratimljenoj zemlji”, “u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba i Muslimana i Hrvata”, AVNOJ u Jajcu, bez objašnjenja, nije prihvatio. Očigledno je riječ o znatnoj suprotstavljenosti između odluka bosanske i jugoslovenske ratne skupštine. Naime, ZAVNOBiH i AVNOJ su protivurječni u vezi sa Bošnjacima. Politički status naroda, pod nazivom Musliman, koji je Bošnjacima priznat na ZAVNOBIH-u, uskraćen je na AVNOJ-u. Bosni i Hercegovini kompromisno je priznat položaj ravnopravne republike, ali Bošnjacima nije priznat politički status naroda, pri čemu su se oni u daljem društvenom razvitku trebali “opredijeliti” između Srba i Hrvata.
Isključivost i prevaga nacionalnog u odnosu na historijsko-političko kriterij, kakav je stav zauzet prilikom uspostavljana komunističke federativne Jugoslavije, dovodili su u pitanje ravnopravni federalni status Bosne i Hercegovine i ostavljale prostor za mogućnosti njene podjele između Srba i Hrvata, odnosno Srbije i Hrvatske.
Neuzimanje u obzir Rezolucije ZAVNOBiH-a, od 25. novembra 1943, kao i ZAVNO Sandžaka od 20. novembra 1943, dovelo je u pitanje vjerodostojnost Platfome narodnooslobodilačkog pokreta. Nečastan postupak kojim je onemogućeno prisustvo delegacije ZAVNOS-a na Drugom zasjedanju AVNOJ-a to, također, potvrđuje.
Politička osnovica prvih izbora u novoj jugoslovenskoj državi (septembra 1945.) nije priznala nacionalnu posebnost Bošnjaka. Na zasjedanju Ustavotvorne skupštine FNRJ (29. novembar 1945.- 1. februara 1946.) vođena je rasprava o zahtjevima narodnih zastupnika da se Bošnjacima politički uvaži status nacije i da se ta nacionalnost pod imenom Bošnjak obilježi posebnom buktinjom (šestom) u grbu savezne države, kojom bi se pokazalo da su i Bošnjaci ravnopravni subjekt sa ostalim narodima. Šestu buktinju je trebalo unijeti i kao simbol šeste federalne jedinice. Nažalost, zahtjevi za uvažavanje nacionalnosti Bošnjaka i pojačavanje državnosti Bosne i Hercegovine nisu prihvaćeni (tim zahtjevima su se oštro suprotstavili Milovan Đilas i Moša Pijade).
U prvom ustavu FNRJ (1946.) komunisti nisu Bošnjacima kao narodu priznali nacionalnu posebnost. Bošnjaci su ostali neuvaženi, nepriznati i svedeni na vjersku grupu, koja je pod usmjeravajućom palicom velikosrpske i velikohrvatske ideologije, politike i prakse trebalo da se “opredijeli” između jednih i/ili drugih.
Bosna i Hercegovina je bila šesta jugoslovenska republika u zajedničkoj federativnoj državi, u kojoj je živjelo pet jugoslovenskih naroda. Ta činjenica da je pet naroda živjelo u šest republika jasno svjedoči da Bošnjaci u političkom smislu nisu bili ravnopravno postavljeni s ostalim narodima jugoslovenske socijalističke Federacije.
Iako su komunisti, s Titom na čelu, Bosni i Hercegovini vratili i utvrdili državnost, Bošnjacima nisu uvažena nacionalno-politička prava. Sve do šezdesetih, odnosno sedamdesetih godina XX stoljeća, komunisti nisu priznali Bošnjacima politički status nacije, osporavajući im svako specifično nacionalno svojstvo, pri čemu su njihovu budućnost vidjeli u nacionalnoj identifikaciji kao Srba ili Hrvata. Oni su ponovo negirani kao narod i onemogućeno im je da se nacionalno autentično izraze. Nad njima je vršen pritisak za njihovo “nacionaliziranje” u smislu srpskog, hrvatskog, crnogorskog ili makedonskog nacionalnog porijekla i identiteta. Saveznim Ustavom iz 1974. Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je postala ustavno-pravno i politički ravnopravna sa ostalim republikama. Istovremeno je i Bošnjacima priznata nacionalna ravnopravnost, pod nazivom Musliman (sa velikim slovom M), pri čemu im nije omogućena geografska odrednica (po zemlji i državi Bosni), kao što su je, zahvaljujući svojim maticama (Srbiji i Hrvatskoj), dobili Srbi i Hrvati. Tako je od strane vladajuće ideologije Bošnjacima nametnuto vjersko kao nacionalno ime. Time su oni ostavljeni u inferiornom položaju, kako ne bi, s obzirom na (svoj) broj i veličinu, postavljali pitanje većine u državi u kojoj žive.
Bosna i Hercegovina je u poslijeratnom periodu (1945.-1991.), na tekovinama Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašističke borbe, postigla značajan privredni i kulturni razvoj, obezbjeđujući, između ostalog, i nacionalnu afirmaciju Bošnjaka i pored činjenice da je dvije decenije insistirano na dva naroda (Srbi i Hrvati) i muslimanima obilježenim po vjerskoj (a ne nacionalnoj osnovi). Period njene renesanse i preporoda omogućio je stvaranje samostalne i nezavisne države Bosne i Hercegovine. U izuzetno teškim uslovima agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima (1993.) Bošnjaci su zamijenili dotadašnju vjersku osnovu svog identiteta (Musliman) sa identifikacijom kroz njihov historijski identitet, koji se temelji na postojanju zemlje i države Bosne i njenog naroda Bošnjana – Bosanaca – Bošnjaka… ”
(Ne)ravnopravnost…
Mada je BIH ušla u sastav Federacije kao jedna od šest ravnopravnih Republika, Bošnjacima nije bilo mjesta kao šestoj buktinji na grbu nove države. U ime Bošnjaka, poslanik Husaga Čišić iz Mostara, predlagao je unošenje šeste buktinje u državni grb. Čišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine što se u Ustavu uz ostale južnoslavenske narode ne pojavljuju Bošnjaci i bio jedini poslanik koji je glasao protiv državnog Ustava.
Pored toga što su Bošnjaci kao narod izostavljeni i iz Prvog ustava BIH, komunističke vlasti su u razdoblju od 1946. do 1949. godine povukle i ukinule nacionalno ime potvrđeno u toku NOB-a. Učinjeno je to pod pritiskom, kako se ne bi povrijedili navodni nacionalni, ustvari nacionalistički velikosrpski i velikohrvatski interesi. Zatim je 1947. godine ukinut Glavni odbor BIH. Popisom stanovništva 1948. godine, službena se politika, tretirajući Bošnjake kao nacionalno neopredijeljene, vratila staroj nacionalističko-hegemonističkoj politici, prema kojoj će se muslimani opredjeljivati bilo u srpskom ili hrvatskom pravcu. Sljedeće (1949.) godine ukinuto je Kulturno društvo Muslimana Preporod. Tih godina ukinute su sve nacionalne i kulturne ustanove Bošnjaka, ali i sva njihova nacionalna znamenja i obilježja. Od 1947. do 1950. godine uslijedila su suđenja hiljadama pripadnika Mladih Muslimana i uglednim Bošnjacima od kojih je nekoliko desetina osuđeno na smrt. Posebna je priča agrarna reforma, kojom je vršena eksproprijacija i oduzimanje bošnjačkog zemljišta. Zakonom o nacionalizaciji, u korist države, od privatnika je izuzet višak stambenog fonda. Ovim zakonom stradava veliki broj vakufa na području čitave BIH…
Budi ponosan…
Bošnjaci u svakom slučaju moraju biti ponosni na istinske ideale ZAVNOBIH-a, koji su zasnovani na antifašizmu. Najznačajniji produkt ZAVNOBIH-a je obnova državnosti BIH nakon 480 godina. I same odluke tog tijela potvrđuju da su svi narodi i narodnosti BIH bili opredjeljeni ideji stvaranja zajedničke im domovine, kao ravnopravne federalne jedinice u zajednici Jugoslaviji. Međutim, velikosrpski i velikohrvatski interesi u AVNOJ- u, bili su u suprotnostima sa odlukama ZAVNOBIH- a. Iako su Bošnjaci ( Muslimani ) po Rezoluciji i Deklaraciji dobili ravnopravan status sa srpskim i hrvatskim narodom u BIH, djelomičnu afirmaciju kao narod ostvarili su nakon dugogodišnje borbe, poentirane kroz Popis stanovništva SFRJ 1971. godine i Ustav SFRJ 1974. godine… Kažem djelomičnu afirmaciju, zato što je priznat status naroda pod vjerskim identitetom – Musliman. Potpunu afirmaciju i priznanje kao narod, Bošnjaci su ostvarili tek devedesetih godina prošlog vijeka u međunarodno priznatoj, nezavisnoj i suverenoj RBIH…
Važno je znati da su glavnu pokretačku snagu u političkoj borbi za stjecanje ravnopravnog statusa BIH sa ostalim republikama imali bh. komunistički prvaci: Rodoljub Čolaković, Avdo Humo i Rato Dugonjić. Drug Tito je, na nagovor Edvarda Kardelja, presudio u korist BIH… Ta dugogodišnja borba bh. muslimana bila je u skladu sa zaključcima ZAVNOBIH-a, a predvodili su je brojni komunisti i intelektualci na čelu sa Hamdijom Pozdercem. Bh. muslimani tražili su od Tita i KPJ BOSANSTVO, s obzirom da je kategorija BOŠNJAŠTVO bila ukinuta i zabranjena još od perioda Austro- ugarske okupacije, a izboren je ravnopravan etnički status pod vjerskim identitetom – Musliman… Sigurniji je vrabac u ruci, nego golub na grani…
Dakle, moramo biti ponosni na odluke ZAVNOBIH-a, jer one su bazirane na antifašističkoj ideji…
Smrt fašizmu ! Sloboda narodu ! Domovino, sretan ti Dan državnosti !
17. VITEŠKA KRAJIŠKA BRDSKA BRIGADA…
Nažalost, fašizam nije bio iskorijenjen završetkom II svjetskog rata na ovim prostorima, već je evoluirao pedesetak godina poslije. Upravo na Dan državnosti BIH, 25. 11. 1992. godine, postrojena je u Travniku jedna od najelitnijih jedinica oslobodilačke Armije RBIH – 17. VITEŠKA KRAJIŠKA BRDSKA BRIGADA… Udio heroja Krajišnika u očuvanju temelja slobode i državnosti naše domovine, bio je ogroman… Svim pripadnicima brigade, porodicama poginulih boraca i šehidskim porodicama, iskreno čestitam 23. rođendan… Krajišnicima- herojima, čiji se grobovi i kaburovi nalaze širom naše krvave domovine, neka je laka zemlja BOSANKA… El – Fatiha pred dušu naših šehida…
Naredni blog u četvrtak 20h…
KOMENTARI