Amir Kurbegović: Vlasnici sanske zemlje – Đumišići…

0

Jedna od rijetkih porodica iz samog vrha tabele autora V. i E. Bišćevića, kojoj se plasman nije promijenio ni na tabeli de jure vlasnik, jesu banjalučki begovi Đumišići. Oni su po iznosu, kasnije  oduzetih, zemljišnih posjeda zasjeli na 2. poziciju. Ali, zato im se, u neznatnoj mjeri, promijenio saldo na zemljišnom kontu…

Naime, sanski autori ispravno su naveli podatak da je apsolutno većinski vlasnik zemlje na sanskom području bila porodica Đumišić (98%), a manjinski Đumišlić (2%). Dakle, prema podacima iz zemljišnih knjiga za sansko područje, one su  zabilježene kao dvije zasebne porodice- Đumišići i Đumišlići. Ipak, u konkretnom slučaju radi se o jednoj te istoj porodici- Đumišić.

Ako poštujemo pravilo de jure vlasnik, onda je potrebno izvršiti povrat vrijednosti oduzete zemlje sa konta porodice Đumišlić i identičan iznos proknjižiti na konto Đumišića. U tom slučaju, sveukupno stanje na kontu porodice Đumišić iznosi 21.460,30 (=21.163,70+296,60) dunuma (138 K. S. i 7 slučajeva 1948.). Upravo zbog ove transakcije, nepostojeća, porodica Đumišlić izgubila je i svoje mjesto na tabeli de jure vlasnik, iako se na autorskoj tabeli V. i E. Bišćevića nalazila na 72. poziciji.

Ko je porodica Đumišić?

„Porodica Đumišić vodi porijeklo iz Male Azije iz mjesta Gümüşhane, nedaleko od obale Crnog mora (na rijeci Harşit, južno od Trabzona), gdje je od davnina bila vlasnik rudnika srebra. Otuda i potječe prezime Đumišić i naziv mjesta Gümüşhane (tur. gümüş=srebro). U dokumentima se često susreće i i perzijska verzija ovog prezimena Sim-zade.

Prvi Đumišići u Bosni, dvojica braće hadži Behram i hadži Osman, po svoj prilici, doselili su se u Banju Luku krajem XVI stoljeća i tu počeli kupovati zemlju… Jedan od pomenute braće hadži Behram-efendi nastanio se u Gornjem Šeheru. On je u Desnoj Novoseliji krajem XVI ili početkom XVII stoljeća podigao džamiju koju je narod prozvao Behram-efendijinom džamijom…

Tokom četiri naredna stoljeća, ova hanedanska porodica je dala mnogo istaknutih ličnosti u javnom, kulturnom, vjerskom i političkom životu Bosne, među kojima su svakako bili najpoznatiji banjalučki mutesellim i muftija Abdulah Hifzi-efendi Đumišić, jedan od najbližih saradnika Husejn-kapetana Gradaščevića, zapravo duhovni predstavnik njegova pokreta i njegov sin Mehmed Nazif Đumišić iz Banje Luke te kadije Muhamed-efendi Đumišić i sin mu Abdulkerim-efendi Đumišić iz Sarajeva.

Ovaj posljednji je bio osnivač Sim-zade ili Đumišića ili Drvenije medrese u Sarajevu. Banjalučki i sarajevski Đumišići su dva ogranka jedne te iste porodice. Zato nije slučajno da su Abdulkerim iz Sarajeva i Abdulah Hifzi Đumišić iz Banje Luke ukopani u istom groblju pored Čokadži hadži Sulejmanove džamije u Sarajevu, u narodu poznate i pod nazivom Jedileri.“(Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, Odluka-Broj: 06.1-02.3-71/10-4, 10. veljače 2010. godine Sarajevo, Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 38/10.)

I zaista je Abdulah Hifzi-ef. Đumišić bio aktivni sudionik Pokreta za autonomiju Bosne 1831/32. godine i najbliži saradnik Husein-kapetana Gradaščevića. Na čelu pokreta predstavljao je skupinu ulema-intelektualaca:

„Najistaknutije figure iz te branše su Hifzi efendija Đumišić iz Banja Luke i sarajevski mulla Abdulkerim Jusufkadić. Hifzi efendija je bio i vojskovođa u borbi sa sultanovom vojskom. Po onome šta je kasnije radio uz  Gradaščevića u Travniku, izgleda da je on obavljao vanjske poslove. Jer on je kontaktirao sa predstavnicima Porte, a i sa drugima.

Dokumenti svjedoče da je izvrsno poznavao Bosnu i njeno stanje, da je znao vrijednost Pokreta za Bosnu, ali i opasnost Pokreta za Portu, ukoliko se on internacionalizira. Od njega je potekla izjava: >>Mi sada pišemo pisma Muhamed Aliju u Egipat i evropskim zemljama, ako bude ustrebalo. Ali mi to nećemo uraditi, jer svoj posao možemo dovesti do kraja<<.“ (A. S. Aličić,”Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine”, str. 248)

Nakon veličanstvenih vojnih pobjeda protiv osmanske vojske na Kosovu, a posebno 18. VII 1831. godine kod mjesta Štimja u širem krugu Lipljana, te velike lakovjernosti Bošnjaka prilikom pregovora sa Portom, te pogubne izdaje u bitki na Stupu kod Sarajeva (4. VI 1832.) od strane hercegovačkih prvaka Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, vođe Pokreta su se uz garancije predale Porti:

U Solun su otpremljeni najugledniji među Bošnjacima iz vremena Pokreta, a među njima i Abdulah Hifzi-efendija Đumišić. Jedino na šta su mogli računati bilo je to da im je zajamčen život. Ovim prognanim, a bilo ih je nekolike stotine, nije konfiskovana imovina i nisu im progonjene porodice s njima. To je davalo nadu da će se nekada vratiti u svoju zemlju. (A. S. Aličić,”Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine”, str. 318)

I ubzo se Abdulah Hifzi-ef. vratio u Bosnu. On je već 1836. godine podržao bunu Krajišnika protiv Portine odluke o ukidanju institucije kapetanija. U tome se krio jedan od razloga što je valija, Mehmed Salih-paša Vedžihija, sazovao bosanske ajane i erćane na vijeće u Sarajevo:

„Kad raspusti sve vijeće, ustavi teskeredžiju Mustaj bega Duvnjaka i banjalučkog muselima Hifzi efendiju i s nepoznata razloga objesi ih u hazna-odaji.“ (Safvet-beg Bašagić-Redžepašić,”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850)”, str. 150-152)

Dakle, 16. VIII 1836. godine u Sarajevu su zajedno ubijeni Abdulah Hifzi-ef. Đumišić i Mustaj-beg Teskeredžić, ljubuško-duvanjski ajan. Osim zajedničke smrti dvojice prijatelja, zanimljivo je da su oni i po porodičnoj liniji bili usko povezani, ženidbom njihove djece: Mehmed Nazif-age Đumišića s Hatidža Hafiza-hanumom Teskeredžić (sestra Derviš-bega Teskeredžića). Ženidbenom linijom porodica Đumišić je znatno uvećala svoje zemljišne posjede u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.

Zemljišni posjedi porodice Đumišić nalazili su se najvećim dijelom na prostoru kotareva Banja Luka i Gradiška te, nešto manje, u kotarevima Ključ i Sanski Most. U ovim kotarevima bili su najveći begluci, dok su kmetska selišta, osim u ovim kotarevima, bila posebno brojna u kotarevima Duvno i Ljubuški.

Vjerovatno su ova selišta u Duvnu i Ljubuškom došla u posjed porodice Đumišić početkom 19. stoljeća i ona su izvorno bila vlasništvo porodice Teskeredžić, dok su posjedi u ostalim kotarevima u Bosanskoj krajini vjerovatno bili njihovo izvorno vlasništvo duže vremena. Nema informacija da su predstavnici porodice Đumišić kupovali zemljišne posjede u vrijeme austrougarske vladavine.

Nažalost, Mehmed Nazif-aga iznenada je umro u Sarajevu 1870. godine, ostavivši iza sebe petericu sinova: Hifzi-bega (1840-1876.)- koji je kao major u tuzlanskoj vojnoj posadi poginuo 1876. godine u Bosanskoj Rači nedaleko od Bijeljine povodom čega je nastalo nekoliko balada, a Hamid Šahinović Ekremov o tome je napisao i dramu Hifzibeg, Mustaj-bega, Muharem-bega, Fehim-agu i Ali-bega.

Pored peterice sinova, koliko se zna, Mehmed Nazif-aga imao je i kćerke: Hanumicu (udana za hadži Ahmed-bega Filipovića iz Rastoke kod Ključa s kojim je imala sinove Mehmedali-bega, Husein-bega i Ali-bega), Eminu i Rašidu (obje izbjegle u Istanbul).

Prije nastavka slaganja porodičnog stabla ogranka Abdulah Hifzi-ef. nije na odmet znati da je, pored sina Mehmed Nazif-age, imao i kćerku Rašida hanumu H. Alibegović. Nakon Rašidine smrti nasljedstvo su potraživali njeni bratići Muharem-beg, Fehim-aga i Ali-beg.

Također, pouzdano se zna da opjevani junak Hifzi-beg nije imao potomstva. Za Mustaj-bega (Mustafa-ef.) se zna, tek toliko, da je bio treći muž Devlet hanume (rođ. Ibrahimpašić) Kukavičić iz Travnika, koja je prvi put bila udana za Muhamed-bega Gradašćevića i drugi put za Jahja-bega Ljubovića. Devleta je umrla 1917. godine i ona je bila jedini nasljednik iza ranije umrlog Mustafa-ef. Nije poznato da su imali potomstva. Muharem-beg je imao dvije kćerke, Šemsu i Zuhru.

Fehim-aga (vođa bošnjačke političke emigracije u Istanbulu, koja je pokušavala uticati na događaje u Bosni- S. Bandžović.”Bošnjaci i balkanski muhadžirski pokreti”, Godišnjak 2006, str. 340)  imao je kćerke Pašu Hatidžu (udanu za Husein-kapetana Islamovića) i Aišu (udanu za Nedim-bega Huseinbegovića), te sinove Halid-bega i Nazif- bega. On se oženio Šaćira hanumom iz Vitine (kod Ljubuškog), kćerkom Ibrahim-bega Kapetanovića (brat Mehmed-bega zvanog Ljubušak). Nazif-begova djeca su: Alija, Fehim i Muharem.

I Nazif-begov stric, Ali-beg, oženio se iz vitinske porodice Kapetanović, s Ruhija hanumom, kćerkom Osman-bega Kapetanovića (brat Mehmed-bega zvanog Ljubušak). Ali-beg je imao troje djece: Fehima, Osmana i Đemilu. (H. Kamberović,”Begovski zemljišni posjedi 1878-1918”, str. 315-322)

Tako su dvije najoštećenije begovske porodice, po vrijednosti oduzete zemlje na sanskom području, ženidbeno/udajbenom linijom međusobno postale povezane. Naravno, Nazif-beg i Ali-beg Đumišić dobili su na ljubuškom području velike zemljišne posjede u ime miraza od porodice Kapetanović. Faktički, Mehmed-beg Kapetanović (Ljubušak) bio je Šaćirin i Ruhijin stric. I njegova druga žena Almasa Babić, udovica Mehmed-bega Bišćevića, bila je omiljena među Kapetanovićima. Po njoj je ime dobila unuka Mehmed-begova strica Derviš-bega. Almasa je kćerka Bećir-bega Kapetanovića iz Vitine.

Koji su članovi porodice Đumišić imali zemljišne posjede na sanskom području?

Od gore pomenutih članova porodice Đumišić, zemljišne posjede na sanskom području (u Podovima) imao je samo „Đumišlić Nazifaga Verlassenschaft (ostavština) nach Nazifaga Đumišlić aus Constanitopolj“. (V. i E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most“, str. 917).

Analizirajući podatake iz zemljišnih knjiga, jasno se mogu utvrditi imena ostalih vlasnika, kasnije oduzetih, zemljišnih posjeda: Kijevo- Smail-aga Đumišlić (B. Luka); Podovi-  Smail-aga (Mujaga) Đumišlić (Carigrad) i Arif-aga (Hadži Mujaga) Đumišlić (Carigrad); Tramošnja- Arif-aga Đumišlić (Lužani?) i Mustafa Đumišlić; Kozica- Arif-aga (Hadži Mujaga) Đumišić (Constantinopol) i Lužani- Arif-aga (Mujaga) Đumišić i Filipović Zarifa, udov. Đumišić. (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most“, str. 846, 889-891, 910, 917, 957)

Na osnovu priloženih podataka može se zaključiti da su banjalučki begovi Đumišići nakon austrougarske okupacije, većim dijelom, izbjegli u Istanbul. Iako se u zemljišnim knjigama pojavljuju prezimena Đumišlić i Đumišić, sasvim je jasno da se ovdje radi o jednom te istom prezimenu- Đumišić. Ono se u izvornom obliku pojavljuje samo na dva mjesta: u Lužanima i Kozici, gdje je ova porodica posjedovala 98 % od ukupne vrijednosti oduzete zemlje na sanskom području. U pitanju je vlasnik Arif-aga (Hadži Mujaga) Đumišić.

Međutim, na osnovu svega prezentiranog još uvijek ne znamo, kojem je ogranku pripadao Arif-aga, sin hadži Mujagin? Ono što znamo jest činjenica da ne pripada ogranku Abdulah Hifzi-ef. Možda konačan odgovor na postavljeno pitanje znaju naši lokalni autori:

„Porodica Đumišić je došla iz Turske u 18-tom vijeku. Jedan od članova te porodice je Arifbeg Đumišić. Rodio se u Sanskom Mostu 1832. god. Arifbeg odnosno njegovi roditelji su imali kuću pored Hamzabegove džamije u gradu, a kasnije su izgradili kuću u Muhićima. Žena Arifbega je bila iz Rastoke pored Ključa. Porodica Đumišić je bila jako bogata porodica. Arifbeg je imao dva sina Mustajbega i Smaila i kćerku Fatimu. Arifbeg je umro 1900. god.

-Mustajbeg sin Arifbega (1865-1925), je bio oženjen sa Hasanbegović Pašom iz Kamička. Djeca Mustajbegova su Fehim, Ale, Muharem i Hikmet. Mustajbeg je bio veleposjednik i imao je dosta zemlje u gradu i okolici grada, zatim dućane u gradu. Bio je trgovac…

-Smailbeg sin Arifbega (1868-1935), nije bio oženjen. Živio je boemski rasipnim životom. Umro je u Sanskom Mostu“. (A. Bišćević,”Sanski Most-starosjedioci i nasljednici”, str. 40)…

„Po pričanju Seada Đumišića, familija Đumišić se spominje od 1840 godine kad je u Sanskom Mostu živio Arif Đumišić sa familijom u svojoj kući u ul. Muhići sa lijeve obale rječice Zdena što je upisano u općinskim knjigama, a kojima su to imanje oduzeli. Imali su još jednu kuću preko puta džamije koja je poslije II sv. rata srušena i oduzeta. Arif Đumišić pored ostale djece imao je sina Mustafu koji se rodio u Sanskom Mostu gdje se oženio sa Pašom Hasanbegović iz Donjeg Kamička. Mustajbeg i Paša su izrodili djecu: Ale, Arif, Muharem i Hikmet…“ (V. i E. Bišćević,”Građa za historiju sanskog Mosta”, str. 375)…

Nažalost, iz prezentiranih radova lokalnih autora ne možemo saznati, kojem je ogranku pripadao Arif-aga Đumišić? Ono što se sigurno zna jest podatak da je sin hadži Mujagin. U matičnim knjigama za Sanski Most upisan je podatak da su roditelji Arifa Đumišića „Zade i Hava“. „Zade“ nije lično ime, nego u prezimenima pod uticajem turskog jezika znači potomstvo (dijete). Tako bi, npr., prezime Gümüş-zade (bos. = Srebrno dijete) imalo značenje Đumiševo dijete ili Đumiš-ić. Kako se prezime Đumišić na perzijskom jeziku piše u obliku „Sim-zade“, pretpostavljamo da je u pomenutom dokumentu ime Arifovog oca prvobitno tako bilo i upisano, ali se u prepiskama izgubila riječ „Sim“?

Na istom mjestu saznajemo da se Arifova supruga zove Zarifa Filipović. Taj podatak ima potvrdu u zemljišnim knjigama za Lužane: „Filipović Zarifa, udov. Đumišić“. „Žena Arifbega je bila iz Rastoke pored Ključa“. Ova tvrdnja A. Bišćevića je apsolutno ispravna, jer je Zarifa porijeklom bila iz poznate begovske porodice Filipović.

Također, sin Hadži Mujage je i Smail-aga. On je brat Arif-age, a ne njegov sin kako to navodi A. Bišćević. Do identičnog zaključka došao je i Kamberović: „Arif-aga i Smail-aga Đumišić, zvani Smailkadić, sinovi umrlog h. Mujage iz Istanbula, posjedovali su 4.889,5 dunuma begluka u kotaru Sanski Most (katastarska općina Kozica) i deset kmetskih selišta u kotaru Banja Luka (katastarska općina Hasići)“. (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi u Bosani i Hercegovini od 1878. do 1918.”, str. 321)

Na osnovu podataka iz zemljišnih knjiga za sansko područje može se zaključiti da su „Arif-aga i Smail-aga Đumišić, zvani Smailkadić, sinovi umrlog h. Mujage iz Istanbula“, živjeli u Lužanima (kod Sanskog Mosta) i Banjoj Luci, odakle su odselili u Istanbul. S obzirom na to da se u dokumentima Smail-aga zvao i Smailkadić, postoji vjerovatnoća da mu je dodatak „kadić“ uz ime prišiven, jer je njegov ogranak porijeklom od nekog banjalučkog kadije iz porodice Đumišić.

Već smo konstatirali da su najpoznatije banjalučke kadije bili Muhamed-ef. i njegov sin, Abdulkerim-ef., koji je osnivač sarajevskog ogranka Đumišića. Vjerovatno je Muhamed-ef. imao još muške djece, pa je vrlo lako moguće da je hadži Mujaga jedan od njegovih direktnih potomaka.

Kako je u zemljišnim knjigama za Tramošnju zabilježen vlasnik oduzetog posjeda Mustafa Đumišić, o kojem nema dodatnih informacija (nepoznato ime oca i mjesto stanovanja), pitamo se ko je on bio?  Zahvaljujući podacima sanskih autora o Mustafi (Mustaj-begu) znamo sljedeće: sin je Arif-age, rodio se u Sanskom Mostu i oženjen je Pašom Hasanbegović iz Donjeg Kamička. „Mustajbeg i Paša su izrodili djecu: Ale, Arif, Muharem i Hikmet“. Jedina razlika u podacima sanskih autora, pojavljuje se u imenu jednog od Arif-begovih sinova: Fehim (A. Bišćević) ili Arif (V. i E. Bišćević).

Na koncu ove priče o banjalučkim begovima Đumišićima, još uvijek ne znamo odgovor na pitanje: Ko je bio otac hadži Mujagin, djed Arif-agin i pradjed Mustafin (Mustaj-begov)? Kako je u bošnjačkoj tradiciji živio stari običaj da se djeci imena daju po nekom pretku (npr. Arif-begov unuk je Arif), preferiram slobodnom mišljenju, ali ne i konačnom stavu,  da je i Mustafa (Mustaj-beg) dobio ime po, nama nepoznatom, pretku iz istog ogranka- Mustaj-begu.

U provjerenoj varijanti, porodično stablo sanskog ogranka Đumišića izgleda ovako: … ? … – hadži Mujaga – Arif-aga – Mustaj-beg (Mustafa) – Ale, Arif, Hikmet, Muharem- i dalje Muharemova (zvani Hamelja) djeca, unučad, praunučad…

Naredni blog u petak 20h:”Vlasnici sanske zemlje- Beširevići”



Share.

Leave A Reply