Listo: Živim za skokove sa Starog mosta

Razgovarao: Mladen Obrenović

Od 448 puta, koliko se sa čuvenog Starog mosta u Mostaru skače u Neretvu, Lorensu Listi pripalo je osam titula. Hrabri Mostarac podsjeća kako je ispred njega samo mostarska živuća legenda Emir Balić sa 13 titula, ali se i ponosi time što skače na glavu, dakle tradicionalnu „mostarsku lastu“.

• Jedan ste od neprikosnovenih prvaka, osvajali ste titulu najboljeg osam puta i još dugo vremena nemate namjeru prestati. Kako izgleda kad Vas ljudi na ulici, u čaršiji, kad prelazite preko Starog mosta oslovljavaju sa „šampione“?

– U neposrednoj blizini mosta sam odrastao i oduvijek sam sanjao postati najbolji u skokovima i zato kad mi neko kaže „Šampione!“, pogotovo neko od skakača, kada mi se tako obrate stariji ljudi, naravno da to imponuje. To je tradicionalni sport, ljudi to vole i cijene skakače, a posebno pobjednike, pa mi takvo oslovljavanje daje neki elan za ubuduće, posebno kad stanem na ogradu mosta i pripremam se za skokove.

• Stoljećima se skače sa Starog mosta, tradicija je duga 448 godina, a dio te povijesti postali ste i Vi sa svojih osam titula. I nemate se namjeru zaustaviti,.

– Što se tiče titula, Emir Balić je tu sa 13 titula neprikosnoven. Mislim da sam ja odmah iza njega sa osam titula. Iako je on je u historiji Bosne i Hercegovine čovjek sa najviše titula, ja se i dalje takmičim, pa ćemo vidjeti dokle ću doći.

• Skakačka karijera je definitivno pred Vama, jer imate 35 godina. Koliko znam, Emir Balić je skakao do svoje 63. No, zanima me kad ste i kako počeli skakati u Neretvu?

– Kad sam i počeo skakati s mosta, skakao sam na glavu. Nikad nisam skočio na noge. Sama činjenica da skačem na glavu ukazuje da morate biti fizički spremni, pa ne može neki dječak od 15 godina skočiti jer bi to vjerovatno moglo imati ogromne fizičke posljedice.

Čekao sam to, trenirao, jer sam uvijek želio skakati na glavu i uvijek mi je to bilo broj jedan. Ti skokovi na noge nisu me privlačili, jer nisu toliko atraktivni. Ne kažem da nisu opasni, no skokovi na glavu su puno opasniji, puno atraktivniji, više adrenalina ima.

Spremao sam se do svoje 19. godine i tada sam se prvi put prijavio na zvanično takmičenje u skokovima sa Starog mosta. Ipak, već sa 16 godina skočio sam na glavu, napravio sam lastu sa mosta koji je tada još bio samo drveni.

• Budući da sezona zamre dolaskom hladnijih dana, bitno je ostati u formi. Kako se pripremate kad nema skokova?

– Tokom čitave godine treniram. U teretani sam stalno i pripremam se kao neki profesionalni sportista, kao bokser i fudbaler koji svakodnevno ima treninge. Sa lijepim vremenom, uglavnom od prvog maja ili čak i ranije, počinje sezona.

Sve dok ne dođem na Stari most, spremam se i skačem sa 12 ili 15 metara, a onda idem na most. Uglavnom su to neki skokovi za televizije, za svjetske medije.

Kad ne skačem sa Starog mosta, pripremam se za skokove tako što idem na razne skakaonice širom bivše Jugoslavije. Osvajam i tamo titule i medalje, ali sve mi to dođe kao neka uvertira za naše skokove, jer živim za skokove sa Starog mosta.

• Svjesni ste da su Stari most i mostarski skakači simbol ovoga grada. Koliko je teško nositi to breme ili samo razmišljate na način da je pred Vama samo rijeka i što bolji skok?

– Nije to samo rijeka. Meni rijeka dođe samo negdje u Crnoj Gori ili Sloveniji. Tamo mi to može biti samo rijeka i visina, jer skočim bez nekog velikog tereta. Prethodno se dobro pripremim i jednostavno skočim. Dugo godina skačem i postalo mi je to nešto normalno, samo rutina.

Ovdje to nije tako, jer mi se mjesec dana pred skokove, kad prolazim preko mosta, stegne nešto u stomaku. To je neki osjećaj napetosti i adrenalina, kao da se pomiješaju svi osjećaji i onda to izaziva neku eksploziju u tijelu. Tako je svaki put kad prelazim most, a zamislite šta doživim kad mi pročitaju ime, prozovu me i stanem preko ograde.

• Ako sam dobro shvatio, Neretva i Vi ste nerazdvojni, a rijeka je dio Vašeg života?

– Rodio sam se na Neretvi i otkako znam za sebe ja sam na rijeci. Nisam ni znao plivati, nego sam išao sa starijom rajom na rijeku, pa sam skakao. Dakle, prije sam skakao nego što sam naučio plivati. To nigdje nema nego u Mostaru.

Skakao sam sa pećine od sedam-osam metara kao dijete od tri-četiri godine. Bacao sam se svakako i onda su me čekali i vadili iz vode. Sve se to događalo nedaleko od mosta, u Donjoj Mahali.

Svaka mahala imala je svog skakača, pa sam i ja imao svog uzora, ako ga se tako može nazvati. Bio je Jasko Sabljić. On nikad nije skočio sa Starog mosta, ali mi je uvijek bio uzor, a ne ostali skakači koji su skakali sa mosta.

• Ovdje dolaze skakači različitih nacionalnosti, ne samo iz BiH, nego dolaze ljudi sa svih strana. Očito im je čast skakati sa Starog mosta, zar ne?

– Kad pričate s nekim iz Srbije ili Crne Gore, oni za Stari most kažu da im je to najjača skakaonica. Iako u svojim sredinama imaju organizovane skokove, njima je stari most Simbol za skokove i to je tako. Definitivno je to duga tradicija i nešto što se voli.

Osim toga, skakači imaju već značaj od mosta jer bi to bila hrpa kamenja da nema skakača. Oni mu daju dušu. Skokova je bilo i prije mosta, a otkako je izgrađen ljudi skaču sa njega.

• Koliko Vas boli kad za Neretvu, koju toliko volite, kažu da je rijeka podjela i da dijeli grad na dvije potpuno različite obale, dva potpuno suprotna pola?

– Mene to ne boli, jer mene ona ne dijeli. Kako ne mene, tako ni sve normalne ljude ovoga grada – ni Bošnjake, ni Srbe, ni Hrvate, ni Jevreje, ni Rome, ne znam ni ja koga da nabrojim. Normalni ljudi rijeku ne shvataju kao neku podjelu, jer treba znati činjenicu da most treba da ujedini ljude, a ne da ih razjedini. To mu je i funkcija, zato smo ga i napravili.

• Ipak, za Mostar često znaju reći da je podijeljen grad, da se teško uspostavlja komunikacija, ali i da se teško živi. Kako vidite situaciju u Mostaru?

– U materijalnom i ekonomskom smislu teško se živi, kao i u cijeloj BiH. Ništa ne odskače Mostar od drugih. Kad je komunikacija u pitanju, Mostarci su poznati kao gostoljubivi ljudi, a tu mislim na sve nacionalnosti. Mostarac je Mostarac i svako voli Mostar, bez obzira koje je vjere i nacije.

Ako govorimo o toj nekoj komunikaciji dvije strane, dvije obale ili kako već, sve mi je to stvarno neshvatljivo. Vjerovatno imam isti broj prijatelja Hrvata kao i Bošnjaka. Jesam Bošnjak, iako ljudi ne znaju i često ih buni to moje ime i prezime. Misle da sam neki stranac, a najmanje misle da sam Bošnjak. Dakle, jesam Bošnjak i na to sam ponosan, ali isto tako sam ponosan što imam velikih prijatelja svih nacionalnosti – i Hrvata, i Srba, apsolutno svih mogućih. Ljude po nacionalnosti ne razlikujem, moji prijatelji isto tako. Ponosan sam na sve svoje prijatelje.

Vjerujem u svoj grad i uvijek sam vjerovao u njega, čak i usred rata kad sam živio na prvoj liniji. Definitivno, uvijek sam vjerovao.

Izvor: Al Jazeera