Nakon što mlad čovjek u BIH svoje najbolje godine provede za knjigom, sanjajući da će zahvaljujući silnim satima učenja i truda, jednog dana dobiti posao, zaraditi za kuću, porodicu i pristojan život, valja se vratiti u bremenitu bosansku realnost – realnost podobnih direktora, namještenih konkursa, veza i intriga, ljubavnica, kumova, braće, tetaka i stričeva, čija su djeca bitnija od tog istog mladog čovjeka. Tu negdje, gdje završava svaka logika, počinje tužna bosanska priča.
Piše: Faruk Ajdinović
U državi u kojoj silom prilika živimo, kad kažete da ste dobili posao, rijetko ko će vam čestitati. Mnogo je više onih koji će vam došapnuti – Ko ti je bio veza ?! Onda vam se valja zacrveniti i objasniti kako ste i vi, kao i svi ostali, morali zakopati u mulj korupcije da bi vas ogrijalo sunce nad ovom napaćenom zemljom. No, ne bi se trebali crveniti. U ovoj državi je korupcija jedan općeprihvaćeni model o kome pričaju svi – od tetki u „prijama“ do hemijskih tehničara u direktorskim pozicijama. Nije to kao u, recimo, Engleskoj, gdje sistem prestane da funkcioniše kad neki babo urgira da mu se sin zaposli u javno preduzeće. U nas sistem jedino i može funkcionisati po prinipu – „Ja tebi, ti meni“. A sirotinja ?! Njih ko šiša. Ko im je kriv što su sirotinja.
„Šta je moral ?“
Sjedim, tako, nedavno u društvu visokoobrazovanih i, pogađate, nezaposlenih osoba. Sve odreda nagrađivani studenti i uzorne osobe. Odjednom, načujem, priča se o strankama. – „Ta škola je Hamdijina. Al’ sad ako padne vlada, možda i imam šanse“, govori jedan nezaposleni profesor. –„Al’ znaš li ti koliko traje dok ustavni sud donese odluku. Zato ti hajde u onu drugu školu. Tu je sad SDA u igri“- dodaje njegov sagovornik, dok treći replicira – „Nije. To je ASDA-ova škola“. Pokušavam pohvatati konce i skontati otkad su stranke postale vlasnici škola. Naivno pitam, i dobijam otužne poglede nezaposlenih vršnjaka. -„Ako nećeš u stranku, nećeš ni radno mjesto“, pričaju. Slušam tako užasne priče o tome kako su ih, na intervjuima za posao, kojekakvi partijski vukovi sa brkovima umočenim u čaj pitali „Šta je moral?“, a samo nekoliko minuta nakon toga suptilno predložili članstvo u partiji kao najbolji način da se skupe prijeko potrebni bodovi. A njih su samo trojica. Koliko je samo mladih, obrazovanih ljudi koji ovoj državi mogu dati najbolje od sebe, zbog pogrešnog prezimena ili političkog afiniteta natjerano da sa biometrijskim pasošem u rukama opsuje državu u kojoj su rođeni ?!
Ko nema veze, ostaje bezveze.
Ovdje se „veze“ cijene kao društveni imperativ. Znate, kad imate vezu, onda ne morate vezati pojas u autu, ne morate ovjeriti zdravstvenu knjižicu, ne morate strahovati od nadobudnih inspektorica i drugih haračlija koje vas kazne dok ste rekli Kantonalna uprava za inspekcijske poslove, jer u kiosku nemate istaknut državni grb, dok istovremeno partijski egzemplari imaju brigade neprijavljenih radnika, koji valjda u toku kontrole izigravaju kipove. I nemojte osjećati loše, ako imate vezu. Ako može federalni premijer Nermin Nikšić, na primjedbu da nije uredu da on lično Gorana Bregovića mimo svih redova i listi čekanja vodi na sistematski pregled u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, odgovoriti: „Imam i ja svoje ljude koje zovnem, da mi završe neke stvari“, možete i vi imati nekog da vam sredi kakvu potvrdu. Nije da će država propasti.
A kud ćemo dalje ?!
Kad jednog dana svi zaposleni u svim institucijama, školama, sudovima, upravama, budu djeca „uglednih građana“, i kad svi oni budu uvezani do mjere da će se bajramski porodični skupovi organizovati po bolnicama i školama, onda će valjda neko skontati da pod kapu više ne staje. A dotad ?! Ne znam. Učimo, školujmo se, trudimo se, budimo dobri, budimo najbolji. Možda nas onda i prime u stranku. Preko reda, naravno.
cazin.net
KOMENTARI