Hasija Borić: KOLIKO JE PRIJEDOR POLJE

HomeLokalne temeSanski Most

Hasija Borić: KOLIKO JE PRIJEDOR POLJE

Prije svega, kafa!

edno putovanje u Krajinu

Koliko jeeee, Prijedor poljeee, dugo, širokooo… bila je omiljena pjesma mog amidže Hajrudina, a rado su je pjevali i dido Šaćir i otac Nurudin. Da li su je ova trojica rahmetlija voljela zbog njenog macho sadržaja: ona ga moli da je povede sa sobom, a on odgovara: široko je Prijedor polje, umorićeš se, duboka je Sana voda, utopićeš se, pa odlazi dalje sam, ili su je voljeli zato što su imali istančan sluh i osjećaj, ljubav za dobru sevdalinku, ne znam. U mojoj kući, kad je sevdalinka u pitanju, pjevale su se najviše one iz rodnog Jajca, Oj Vrbasu, vodo hladna i sve druge iz banjalučkog, vrbaskog ciklusa, kao i one iz Prijedora. Ali, kad god na sijelima gdje se pjeva potegnem onu amidžinu, većina gleda u mene kao da sam izišla iz neke starinske kutije, mirno otrpe da je odsoliram, podrži me uglavnom jedino moj Hercegovac, koji tvrdi da ju  je naučio od svog pokojnog oca Joze, koji je imao nadimak Popivanje. A onda se vraćaju pjesmama koje znaju. Neću ovdje o džigari koja odavno prevladava na televiziji, u kafanama, mnogim domovima. Postepeno se i perfidno uvlačila u naš život, kao vid zaborava.

Kao što zaboravljamo i potiskujemo sevdalinke o Prijedoru, tako se, čini mi se, polako iz našeg sjećanja gubi i Prijedor, grad kojeg smo se u novije vrijeme olako odrekli, a koji je doživio, kao i Srebrenica, genocid  i  najdublje patnje teško pojmljive ljudskom umu. Umorni, polako pristajemo na etničku očišćenost kao na svoju realnost. Tek oko Dana bijelih traka ili nekog drugog tragičnog povoda, pojavi se emisija na našim televizijama, ili tekst u medijima.

Ove godine sam, zajedno sa suprugom, bila pozvana na poetsku večer Kultura bez granica, koja se održava u Ključu, u okviru manifestacije „Ključko ljeto“, pa sam odlučila dan ranije otići u Prijedor i promovirati svoju knjigu drama.

Do Prijedora nije lako ni doći. Ne znam kome je i zašto palo na pamet da ukine voz Sarajevo-Bihać, kojim ste se mogli koliko-toliko pristojno prevesti do Prijedora, protegnuti noge. Na autobuskoj stanici me obavještavaju da dnevno ima samo jedan autobus, i to zenički Biss tours, da putuje od 18.30 do 24,30. U autobusu ljubazni šoferi odmah demantiraju tu vijest. Ako je sve dobro, stići ćemo u jedan, a zna se desiti i u tri, ako ima zastoja. Na moju opasku da ću se žaliti za krivu informaciju, vozač mi govori: „Moja gospođo, ne mogu se ispravljati krive Drine, smirite se, važno je da se živ stigne“. Ono naše tipično bosansko, poklapuši se i šuti, koje nas je skupo koštalo stotine puta. Obaram sjedište, dišem duboko i slušam ljude šta pričaju.

„Ovo ti je od bandere do bandere, sedam sati, mada velikim dijelom ima auto put“. Uglavnom se žale na ostavljenost od Sarajeva. Zbilja, pomišljam, zar ne bi mogla Federacija stimulirati, iako nije komercijalna linija, jednu koja bi za četiri sata dovezla ove ljude iz Prijedora do Sarajeva?

Na stanici u Prijedoru me dočekuje Omer ef. Redžić, mlad i moderan čovjek, u farmericama. „Oprostite što ste čekali, bila je kriva informacija o redu vožnje.“- Ništa, ništa, ja sam i tako bio na koncertu Divanhane, samo što sam popio kafu, eto vas.“ Dok me vozi do hotela, izmjenjujemo par rečenica. Odiše duhovnošću i talentom. „Koliki je džemat?“- pitam. „Mladost, sve što može, pobježe. Ponekad se osjećam samo kao pogrebnik“- kratko odgovara. „Ovdje je strašno, malo ljudi ima posla. A, tek šta nam djeca moraju učiti u školama! Kod kuće im govorimo istinu.“ Na moje pitanje koliko Bošnjaka danas živi u općini Prijedor, odgovara da je od prijeratnih oko četrdeset četiri posto danas ostalo pet procenata. „Doći ću sutra da vam otvorim atrij džamije gdje ćete igrati, gladat ću vas. Oprostite što ne mogu da vam posvetim više vremena, zauzet sam organizacijom dženaze za ubijene na prijedorskim poljima smrti. Doći će i iz Sarajeva, ali dolaze samo na dženaze. A ja hoću da živim ovdje, da moja djeca ovdje žive. Sarajevo nas je zanemarilo, a ono je moj duhovni centar. Za čas stignemo do Zagreba, pa brže je i do Beograda. Hvala vam što dolazite, mi smo sretni kad imamo predstave, književne večeri, koncerte iz Sarajeva.“ Ovaj samozatajni čovjek mi ne reče da piše pjesme, to sam čula sutradan od Hadžema Hajdarevića. Uskoro mu u Dobroj knjizi izlazi zbirka pjesama Gravitacije. Izdvojit ću samo jednu:

GRAD KOJI ĆUTI

ovdje se priča
tiho, tek toliko
da čuješ samoga sebe
jer nespretnu riječ
zaglavljenu u odveć važnoj misli
ovdje ugrobljuju duboko pod zemlju
i to masovno

Kad sam pročitala ovu pjesmu, odnekud mi u sjećanje dođe stih rehmetli Džemaludina Alića, napisan davno prije agresije: „I šutnju će uvijek izabrati to biće, naviklo da strada“.

O Omer efendiji naći ćete puno na internetu. Snima četnička divljanja u centru Prijedora koja imaju za cilj zastrašivanje ljudi, i zato dobija prijetnje. To je čovjek dobrih djela i zagovarač mira i izgradnje mostova. Vratio je u prijedorsku čaršiju proslavu Bajrama, nakon 25 godina. Pokrenuo je inicijativu da Bošnjakinje i Srpkinje na otvorenom dijele baklavu i limunadu svim prolaznicima, i zato bio često napadan i od svojih sunarodnjaka. „Prijedor mora biti grad svih njegovih građana, moraju se tu slaviti i Bajram i Božić, i Uskrs i Vaskrs. Ljudi su željni pozitivnih priča“. „Ja ne tražim ni od koga da prašta ubicama svojih najmilijih, nego da mi pokažemo duhovni update, kao što je Kur’an, naša sveta knjiga, duhovni update za etiku, moral u čovječanstvu u civilizacijskom smislu“-često govori. „Genocid ima za cilj da čovjeka biološki uništi. Dok čovjeka ima u kulturi, dok je u kulturnom svijetu živ i dinamičan, on će i biološki biti živ i vitalan.“- kaže u jednom interjuu. „Ponosim se što nijedan čin osvete nije zabilježen u Prijedoru, niti ijedan prijedorski Bošnjak optužen u Hagu.“

Počinje promocija mojih knjiga za vrijeme koje igram i dijelove monodrama o Nani Fati i Nuri.

U prvom redu prepoznajem draga lica pjesnika Muhidina Šarića i Rezaka Hukanovića, koje poznajem od prije par godina, kada su me počeli pozivati na „Dane sjećanja na dr. Esu Sadikovića“. Još i ne slutim ko je moja ostala publika. Zajedničko ovoj dvojici pisaca je da su bili zatočenici srpskih koncentracijskih logora smrti. Ali i to da vam nikad o svojim stravičnim iskustvima ne pričaju. Kao da su sve rekli u svojim knjigama. Muhidin Šarić: „Keraterm“, sjećanje na srpski logor. Izdata u Grazu 1993. I Rezak Hukanović: „Deseta vrata pakla“, pola godine u logorima smrti Omarska i Manjača, Oslo 1993. Doživjela je već sedam izdanja.

Zajedničko im je i to da su veliki humanisti, i da boravak u logoru nije u njihovim životima ostavio ni tračak mržnje. Negdje sam pročitala da je motiv za preživljenje nekim ljudima u logoru bio i taj da sutradan mogu svjedočiti. Najsnažnija svjedočenja o jednom vremenu ostavljaju pisci. Šta bismo bez Elie Wiesela, Ivana Gorana Kovačića, Primo Levija, Czeslawa Milosza, Hadžema Hajdarevića, Faruka Šehića, Džemaludina Latića, Marka Vešovića, Mile Stojića, Hasana Nuhanovića, Emira Suljagića, Muhidina Šarića, Rezaka Hukanovića, Muharema Nezirevića, Jasmile Žbanić?

Snažni Krajišnik plemenitog lica Muhidin je već u 78-oj godini, ali začuđujuće krepak i vitalan. Nakon raspuštanja Keraterma i Trnopolja, pomogao mu je jedan beogradski pisac da se domogne slobodne teritorije, zatim je došao do Graza. Znam da se mnogi ljudi nakon proživljenih tragedija okreću prema vjeri, prema Bogu. Za vrijeme naših kratkih susreta nikad nisam s njim pričala o ovoj temi, ali ono što znam je da se okrenuo bogu prirode. Kao što često imate u franjevačkim crkvicama Zlatka Ugljena: oltar iza kojeg je staklo i pogled na prirodu. Okrenuo se Muhidin životu u ljekovitoj prirodi u svojoj kući u Kozarcu, i tu našao svoj mir. Priča s ljubavlju o svojim pčelama, voćkama, zemlji. Putem facebooka do mene dođu i njegove pjesme za djecu. Teško je pisati dobru poeziju za djecu, a da to ne budu banalne i površne rime. A Muhidinova poezija je baš lijepa. Odiše lijepim temama, plemenitim idejama, skladnom rimom, ljubavlju za prirodu, za ljude, za porodicu.

Rezak Hukanović je priča za sebe. U logorima je bio zatočen zajedno sa šesnaestogodišnjim sinom.

O njemu ćete na Wikipediji naći, npr., da je napisao šlager za jednog pjevača, ali nikako i važan podatak da je za njegovu knjigu „Deseta vrata pakla“ predgovor napisao veliki pisac, humanista, zatočenik Auschwitza i Buchenwalda Elie Wieser. On kaže: “Dante nije bio u pravu. Pakao se ne sastoji od devet vrata, nego deset. Rezak Hukanović vas vodi do desetih. Ono što se događalo u Omarskoj bilo je dovoljno ozbiljno da prodrma svjetsku javnost i da se opravda međunarodna intervencija. Zato bi trebao da bude imperativ, dakle, da pročitaš ovu knjigu i da obezbijediš i da se pročita. U ovoj priči nalazimo scene terora koje ispisuje ludilo. Žeđ, glad, strašna silovanja, iscrpljenost, prljavština, udarci, uvrede, lomljenje lobanja, rasparani stomaci, otkidanje spolnih organa, silovanje djevojke pred ‘publikom’.“

Ima u tom predgovoru još puno bitnih promišljanja Elie Wiesela o sramnoj ulozi međunarodne zajednice kad je o agresiji na Bosnu i Hercegovinu riječ. “A velike sile vole da se drže po strani, na distanci. Oni ne shvataju da nacija nije velika samo u svojoj oružanoj moći, nego u svojoj sposobnosti i svojoj volji da djeluje u ime etičkih načela, bez kojih se društvo ne može smatrati civiliziranim.“

Šarićevu knjigu nemam pred sobom, čitam Hukanovićevu. Osim opisa strahota, ima tu i simpatija za ljude srpske nacionalnosti, jednog čuvara koji mu je potajno doturao koju koru kruha više, i s kojim je ostao prijatelj. Doznajemo da su u Omarskoj, od 37 logorašica, Bošnjakinja i Hrvatica, od kojih je pet ubijeno, bile i dvije žene srpske nacionalnosti, koje su protestirale protiv odnosa srpskih vlasti prema Bošnjacima.

U dušu svoje knjige Hukanović je utkao mnoge znane i neznane logoraše. Dr. Esu Sadikovića, legendarnog liječnika, koji je ne samo svojom iglom u koju su često bile utaknute ljudske vlasi, šio rane iz kojih je liptala krv, već liječio i svojim nenadmašnim humorom, ohrabrivao ljude. Poput glavnog junaka filma Život je lijep, koji humorom pokušava spasiti svoje dijete od spoznaje da se nalazi u logoru. Ubijen je uoči zatvaranja Omarske. Tu je i lik velike Nusrete Sivac, o kojoj ću pisati malo kasnije.

Hukanović i Šarić su izdali svoje djelo 1993., u inostranstvu, jer su htjeli kriknuti, pridružiti se velikom broju ljudi koji su svjedočili istinu, u nadi da će pomoći da se zločinci zaustave. „Jer, šta je književnost koja ne spašava narode i ljude“?, govori nam Czeslaw Milosz.

Prešao je Hukanović od 1993. do danas stotine hiljada kilometara, dospio na sve kontinente promovirajući svoju knjigu. Samo Prijedorčani su rasuti u 56 zemalja svijeta, a u koliko li je tek rasuto nesretnih Bosanaca i Hercegovaca?

Danas on povezuje Krajinu i ostatak BiH, organizirajući gostovanja umjetnika, vodi svoju nezavisnu televiziju, organizira Dane sjećanja na dr. Esu Sadikovića i radi još puno toga.

Nisam poznavala Rezaka prije rata, ne znam da li je i ranije bio čovjek tako neumorne energije, ili je ova velika dinamika također i jedan vid bijega od tragične sudbine koja ga je zadesila.

Moja promocija protiče lijepo, kao i uvijek, a igrom Fate i Nure donosim svojoj publici dio njihovih života i sudbine Bosne. Pjesnik Ahmed Burić me malo iz milja, malo cinično naziva narodnom umjetnicom. Ali, ja se ovim Burićevim epitetom ponosim. Naravno, odigrala sam stotine likova velike svjetske literature, nakon izvedbe Thomasa Bernharda u bečkom Volkstheateru publika mi je, po starom bečkom običaju, pravila špalir.

A naša u Bosni? Dodiruju me i miluju pogledima, njihova ljubav mi daje snagu za dalje i kad klonem, radeći u svom teatru ono što u drugim radi najmanje 20 zaposlenih. Nadljudska je to snaga, jer hoćeš da istraješ u svojim vlastitim temama. Ljudi imaju potrebu da me daruju, spontano. Jednom mi je, nakon rata, prilikom gostovanja s Feral Cabaretom u Chicagu, dr. Amir Berberkić, ratni kirurg fočanske bolnice, darovao fotografiju Indijanke, pipadnice naroda istrijebljenog genocidom.

U Prijedoru me nakon promocije dvoje ljudi moli da malo ostanem u atriju. Nakon kratkog vremena mi Sejda Karabašić, jedna od osnivačica i predsjednica Udruženja Prijedorčanki „Izvor“ daruje monografiju o ovoj organizaciji objavljenu povodom 25 godina rada. Potom dolazi jedan čovjek i poklanja mi prelijepu skulpturu Ljubijski rudar. „Vrlo je vrijedna, dobro je čuvajte“. Žurno odlazi, pa nisam stigla doznati njegovo ime. Kasnije saznajem da se zove Sakib Čanić. Da je skulptura od željeza, lijevana u rudničkim radionicama najvećeg jugoslovenskog rudnika željezne rude. Dobijali su je nekad pobjednici na Pjesničkim susretima na Kozari. Dok je promatram, kroz glavu mi prolaze slike. Rudnik Ljubija je jedna od preko 130 prijedorskih jama, jama u kojoj je nađeno 325 tijela ubijenih Bošnjaka. I muči me jedno pitanje: Kako su se srpski komorati odnosili prema bošnjačkim, jesu li ih ubijali, nakon što su dugi niz godina provodili u mračnoj utrobi zemlje, kao što su komšije i znanci ubijali dojučerašnje prijatelje.

U hotelu čitam o udruženju Prijedorčanki „Izvor“. Teško je u malo prostora opisati sve aktivnosti ovih sjajnih žena. Udružile su se 1996. u Lušci Palanci, najprije zbog prikupljanja informacija o nestalima i pružanja podrške civilnim žrtvama rata i svjedocima zločina, a poslije prešle u Prijedor. „Samo kroz odupiranje zaboravu možemo se nadati boljoj budućnosti“- navode. Cijelo vrijeme vodio ih je humani pristup suočavanja s prošlošću. „Jake smo kao Kozara i Grmeč, a iz tih planina izvire naša snaga u obliku rijeke koja nam daje vjeru u život“, – kažu za sebe. „Trebalo je prvo sačuvati dostojanstvo zbog vlastite djece“. Ovo udruženje, često slabo financirano, udruženje u kome su žene uslijed velikog aktivizma doživljavale burnout, sagorijevale od rada, koje su zaticale devastirane kancelarije i kompjutere, nikad nije posustalo.

Trebalo je učiti vještinu lobiranja pred međunarodnim institucijama, govore ove žene koje su često doprinosile, kao i udruženja Srebreničanki, više od bilo kojeg političara, da se dozna i posvjedoči pred međunarodnim institucijama pravde zločin koji se dogodio u BiH. Izradile su važnu bazu podataka za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Pružaju podršku porodicama nestalih i ubijenih, podršku žrtvama rata i svjedocima, psihoterapiju, vrše edukaciju i psihološko osnaživanje žena, podučavaju ih kreativnom izražavanju.

Bitna je njihova aktivnost u memorijalizaciji. Prve su organizirale kolektivni posjet Korićanskim stijenama, „Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve, žive za žive“- rekli su zločinci i bacili sa litice visoke 300 metara u ponor 250 zatočenika logora. Učestvovale su u podizanju spomen ploče u Keratermu, u podizanju spomenika za 124 žrtve iz jame Hrastova glavica, (uz  financijsku pomoć porodica, građana i nevladinih organizacija), priključile su se obilježavanju bijelih traka, izradile video arhiv zločina protiv čovječnosti, učestvuju u konceptualnom programu Noć u Trnopolju, ustanovile  međunarodnu nagradu za borbu protiv poricanja genocida, čiji su dosadašnji dobitnici Ed Vulliamy, Žene u crnom, Oliver Frljić i Gordana Katana. Prilikom dodjele nagrade Staša Zajovic je rekla: „To je jedna od najvažnijih nagrada koje smo dobile. Hvala vam na toplini, razumevanju, pažnji sa kojom primate i razumete naše skromne gestove moralne dužnosti i građanske odgovornosti. Odnos sa vama širom BiH obogatio je naše ljudsko postojanje i ublažio neizmerni osećaj stida jer – znamo odakle dolazimo.“

Behzad Hadžić piše: Nikada se nisu bavile estradizacijom patnji ratnih žrtava i aukcijom njihove patnje, nisu radile dodatnu viktimizaciju ovih prostora.

U ovoj knjizi naći ćete vrijedne tekstove koje su pisale osnivačice i predsjednice udruženja: Munira Fazlić, Seida Karabašić, Milada Hodžić. Iz niza tekstova podrške „Izvoru“, izdvojiću onaj Udruženja Comite Bosnie Mir Sada, Lyon, Francuska:

„Tu su, svi su tu tu, sa svojim ranama ugraviranim u njihovim neizrecivim sjećanjima. Previše boli, previše rizika. Koliko je samo strpljenja potrebno da bi se ponovo zauzela teritorija lišena riječi. Koliko je samo potrebno poštovanja da bi se izustila sjećanja koja će postati svjedočenja. Koliko je samo potrebno unutrašnje snage da bi se, nakon svjedočenja o pretrpljenim strahotama, zadržalo i ponovo i sa svakim ponaosob izgradilo ugaženo dostojanstvo. Koliko je samo nježnosti potrebno da bi svaku osobu podržali na putu prihvatanja i omogućili joj da podigne glavu. Ponovo izgraditi, da ponovo izgraditi kuće, državu, muškarce, žene, veze.“ Jedna od ovih dostojanstvenih, hrabrih žena govori: „Srela sam se sa svojim krvnikom. Dugo smo se gledali. On je prvi pognuo glavu.“

Od rahmetli Alije Isakovića čula sam davno jedan prastari vic. Pitali jednu ženu koja čisti po kućama, šta se u tim kućama priča. Ona je odgovorila: U srpskim, koja je vlada pala koja se uzdigla, u hrvatskim koji je petak, koji je svetac, a u muslimanskim, šta ćemo ručku, šta ćemo večeri. Kako su te žene dolazile u dodir uglavnom sa ženama, pretpostavljam da je ovo priča o ženama. E, pa Bošnjačka žena više ne šuti, niti će.

U ovoj jadnoj demokraciji, kakva je da je, ona hrabro podiže glavu i obija međunarodne pragove svjedočeći o svojim žrtvama. Moje kolege glumci, iz Beograda ili iz Zagreba, često uzdišu za Jugoslavijom kao idealnom zemljom. Ali, da li im nekad padne na pamet da malo pogledaju istorijske fakte, da u toj zemlji bratstva, jedinstva i nacionalne ravnopravnosti jedan narod sve do sedamdesetih nije imao pravo ni na nacionalno ime.

Da mi u Bosni nismo imali umjetničke akademije do sedamdesetih i osamdesetih, da bi naši velikani poput Zeca, Tikveše, Dragulja, odlazili u Beograd na studij i tamo zadržavani. O svojatanju bošnjačkih pisaca da i ne govorim. Postoji samo onaj narod koji ima svoju kulturu, a Bošnjacima su njihovu otimali.

Bošnjačka djeca su, sa svom drugom djecom iz škola išla na ekskurzije u Jasenovac, gledala  filmove o Kozari, i neka su, važno je odgajati generacije na antifašizmu. A, da li je u našim udžbenicima historije bilo barem jedno slovo o genocidu koji je nad Bošnjacima izvršen u toku Drugog rata? O krvavoj Drini? Ja sam, npr. o ovim događajima prvi put čula od jednog zagrebačkog ginekologa, Crnca iz Sudana, koji je bio i etnolog, nakon što je operirao moju majku. „Put u Foču“ Adila Zulfikarpašića bio je zabranjen, osamdeset i neke sam tu knjigu potajno unijela iz Švicarske u Bosnu. Dedijerova i Miletićeva knjiga Genocid nad Muslimanima pojavila se u Svjetlosti tek 1990. Bez obzira koliko je sjajnih intelektualki iškolovano, nije mi poznato, (što ne znači da nije bilo) da su javno govorile o ovom problemu, a možda su htjele. Kada je pjesnikinja Mubera Mujagić, nastavnica, javno postavila pitanje o spornim mjestima u Gorskom vijencu, i šta to naša djeca uče, po hitnom postupku dobila je otkaz i proglašena ludom. Moram ovdje prekinuti, jer me ova pitanja dovode do bijesa. Ne želim nikad umanjiti ono što je bilo dobro u Jugoslaviji, već samo ukazati na to da ni jednu državu ne smijemo idealizirati.

I, na kraju, ili je trebalo na početku, u publici je bila još jedna legendarna heroina prijedorskog kraja, Nusreta Sivac, dobitnica kolektivne Nobelove nagrade 2005. godine uz još sedam žena iz BiH, i hiljadu iz svijeta. Dobitnica i međunarodne nagrade za ljudska prava HAWAR , istoimene organizacije sa sjedištem u Berlinu. Uručena joj je u Bundestagu, a uručila joj je Angela Merkel. „Radujem se da bar u svijetu prepoznaju moj rad i borbu, kad već ne prepoznaju u mojoj zemlji“- govori Nusreta.

Stidim se da je nisam odmah prepoznala. Uvijek na brzinu skupljam sama svoje rekvizite i kostime, potpisujem knjige, slikam se, čekaju da me voze u hotel. Nisam se nikad upoznala s njom, da mogu sama da je osjetim i doživim kao eventualnu moju novu junakinju. Promatram njeno lice antičke heroine, na kom je patnja urezala svoj trag, ali lice čvrsto i snažno, kao i njena cijela borba.

Njenu biografiju naći ćete na Wikipediji, ali morate prvo dobro naučiti engleski, jer je na bosanskom nema. O Nusreti možete doznati više iz dokumentarnog filma Prozivanje duhova, autorica Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić, koji je dobio prestižnu nagradu EMMY,  iz filmova Avde Husejinovića i Logor,  te iz brojnih  novinskih natpisa i intervjua.

Bila je sudinica Općinskog suda u Prijedoru, i kao i svi intelektualci, među prvima deportirana, zajedno s bratom Nusretom, u logor Omarska. Zvjerski premlaćivana i silovana, među prvima je progovorila o silovanju kao oružju rata. Ona i njena kolegica, također zatvorenica Omarske, tužiteljica Jadranka Cigelj, budući pravna lica, među prvima shvataju da je neophodno svjedočiti pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, otvoreno govoriti o silovanju, osnaživati i ostale žene da prevaziđu stid i svjedoče. Jedna je od najzaslužnijih, naravno, uz ostale žrtve silovanja u BiH, što je prvi put u istoriji međunarodnog sudstva zločin silovanja okarekteriziran kao zločin protiv čovječnosti, a ne kao nusprodukt ratovanja. Već 1995. godine grupa žena žrtava, okupljenih u Asocijaciju žena iz BiH, sa središtem u Zagrebu, među kojima je i Nusreta, pripremaju optužnicu pred ICTY. Svjedočila je i u slučaju Radovana Karadžića pred ovim sudom. Njena, Jadrankina i tužba još devet zatočenica protiv Radovana Karadžića uvažena je pred sudom u Americi i dobile su odštetu od 750 miliona dolara. „Znam da je to fiktivno, da nikad nećemo dobiti novac, ali meni novac nije važan. Ovo je naša istorijska pobjeda i satisfakcija, ovaj proces odjeknuo je u cijelom svijetu.“

Nakon povratka u Prijedor, vraća uz pomoć međunarodne zajednice stan koji su joj kolege bile otele. Na njenim vratima često su ispisivali OMARSKA, ali se ova hrabra žena nije dala otjerati. Posao nikad nije vratila. Živi mirno svoje penzionerske dane, s vjerom i nadom da će jednom nastupiti vrijeme pravde za koju se bori. „Najviše boli to što se skriva istina o periodu 92-95. godine. Ponekad sam Boga molila za metak koji je tamo bio nagrada. Ali, ne želimo se svetiti, jer bismo tada bili isti kao naši zlostavljači“- samo su neke Nusretine riječi. Ova ponosna žena nikad nije ostvarila status žrtve, jer u RS-u to ne može, a ona želi ostati živjeti u Prijedoru.

Njen život posvećen je višem i plemenitom cilju.

Eto, to je samo dio moje publike te večeri u Prijedoru. Dok gledam njihova draga lica, obuzima me duboki stid. Što sam imala više sreće, intuiciju koja me nikad ne vara, ili možda strah koji me je na početku rata izveo iz pakla Sarajeva. Moja porodica i ja imamo duboku traumu egzila, u kojem su se, kao što je poznato, mnogi senzibilni umjetnici ubijali, ali šta je to u odnosu na patnje ovih ljudi? Pišem i glumim za njih, ali, da li je to dovoljno dobro i dostojno respekta prema njihovoj tragediji? I, mislim o tome kako su oni, koji su prošli najteže muke, koji su davno prešli granicu između dobra i zla, najspremniji na pomirenje i oprost. Njima je najvažnije da pronađu i sahrane svoje mrtve. Komšije neće, osim u slučaju Tomašice, da kažu gdje su jame. Navešću ovdje jednu pjesmu Šabana Šarenkapića, komentar nije potreban.

CIPELE VRIŠTE

Kada vidje cipele bez vlasnika
Patike koje se ne kreću
Koje nema ko da nosi
Izludjeli američki general
Pred barake Auschwitza dovede
Hiljadu hiljada stanovnika
Da vide hiljade hiljada
Rašniranih s mrtvih
Cipela i patika
Oni okreću glave i govore:
Mi nijesmo znali
Mi nijesmo znali
A cipele vrište: znali ste, znali

Sutradan smo na Ključkoj tvrđavi. Nesnosna je žega. Muhidin Šarić, Rezak Hukanović, Hadžem Hajdarević, Mile Stojić, Enes Kišević i ja. Kako je važno da se s bedema naših srednjovjekovnih tvrđava, koje potvrđuju da Bosna nije „šaptom pala“, već da su Bosanci sa njih pružali otpor osmanlijskom zavojevaču, čuju naši glasovi. Govorimo dugo, na radost mnogobrojnih okupljenih gledalaca. Pitam se da je u publici slučajno bio naš posljednji kralj Stjepan Tomašević, da li bi bio ponosan na nas. U ovoj tvrđavi uhvaćen je 1463. godine, a potom deportiran i ubijen u Jajcu.

Ujutro, dugo šetam pored prelijepe rijeke Sane i pitam se: Šta li ona sve pamti? Poslije dolaze domaćini, divni direktor Kulturnog centra Adis i još nekoliko ljudi, logoraš Mehmed Begić govori nam da je od 11000 stanovnika Ključa bilo zatočeno samo na Manjači 1100, a gdje su ostali logori?

Polako krećemo prema Sarajevu. Svi ljudi, u Prijedoru i Ključu, dočekuju nas velikim gostoprimstvom, velikim kao krajiško srce. Toliko pažnje i ljubavi u svakoj minuti. A, mi iz Sarajeva, da li im ovu ljubav dostojno uzvraćamo? Zašto ne bismo češće ovamo došli, pogotovo pitam mlađe kolege, jer ja gazim već sedamdesetu i ponekad osjetim umor od života.

U kolima polako započinjem onu amidžinu: Koliko je, Prijedor polje, ali pitam se, koliko je zaista dugo i široko, i da li su i na njemu pronađene masovne grobnice. Na Prijedor polje naslonjen je kompleks nekoliko sela Brda, u koji spadaju i Hambarine, i Zecovi nesretne majke Have, mjesta strašnih pokolja, mjesta koja su uz Kozarac, najviše stradala. Moj amidža, da nije umro uoči rata, svisnuo bi od tuge gledajući šta se desilo u Jugoslaviji, u koju je slijepo vjerovao. Kao i moj otac Nurudin, koji je nakon rata izgledao kao čovjek kojemu je neko izbio tlo ispod njega, a on očajnički batrga nogama u pokušaju da se spasi.

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: 0