Pohod Omer-paše Lataša…
Posebnom sultanovom naredbom od 1. VI 1850. godine, Hafiz-paša je zamijenio na valijskoj stolici Bosnskog ejaleta umrlog valiju Tahir-pašu. Hafiz-paša je odmah po imenovanju krenuo u Bosnu i stigao u Sarajevo 13. juna… Po dolasku je izvršio sve pripreme za doček seraskera Omer-paše Latasa i njegovog kaznenog korpusa. Omer-paša je stigao u Sarajevo 4. VIII 1850. godine, predvodeći vojsku od 7 tabora pješaka, 34 topa, 1.500 tovara džebane i druge vojne potrebe. Porta se i ovog puta odlučila primjenom sile sređivati stanje u Bosanskom ejaletu…
U Sarajevu su se 16. augusta okupili svi pozvani bosanski i hercegovački prvaci, gdje im je na musali pročitan sultanov ferman. Nakon čitanja fermana, Omer-paša je velikašima i okupljenom narodu objasnio tačku po tačku sultanove naredbe. Zatim je izričito naredio da se pristupi provođenju reformi. U sve kaze je poslao naredbu da se pokupi redifa po pravilima vojnih uputa. Ova mjera je uznemirila Krajišnike i oni su se počeli komešati. Zbog stanje ni rata ni mira u Krajini, Omer-paša je odlučno riješio uvesti red i pokupiti redifu…
Prije nego što je pošao u Krajinu došlo je do svađe između njega i Hafiz-paše… Svađa je dovela do toga da su i valija i serasker slali optužbe jedan protiv drugog u Carigrad. Međutim, radi prioriteta u izvršenju povjerenih zadataka, Porta je podržala seraskerovu stranu, pa je 22. septembra poslala ferman o valijinom opozivu. Već 27. septembra Hafiz-paša je napustio Sarajevo i otišao u Carigrad…
U Krajini je Omer-paša boravio oko mjesec dana. Na putu od Travnika prema Krajini susrele su ga delegacije Krajišnika, koji su mu izrazili svoju pokornost. Usput su zamolili seraskera da im ne šalje za muselima Mehmed-bega Bišćevića i još njih nekolicinu. Delegati su izjavili da im je bihaćki paša dozlogrdio, zbog toga što je svoju upravu pretvorio u otimanje boljih posjeda, i od hrišćana i od muslimana, te sve sebi na kraju prisvojio…
U Banja Luci se zadržao nekoliko dana, a potom je otišao u Prijedor. Tu su mu dolazili Krajišnici „od i preko Sane da mu se poklone i vjernost iskažu“, obećavši kako će u potpunosti ispuniti sva naređenja Porte. U Prijedor su došle i ustaničke vođe iz Krajine „preko Une“, Ibrahim-ef. Kapić i Alija Kedić, koji su pušteni pred mušira naoružani. Omer-paša im je na taj način stavio do znanja kako ih se ne plaši. Osvjedočivši se da je Krajina spremna prihvatiti Portine zahtjeve, Omer-paša je počeo rješavati sporne slučajeve…
Serasker je poslao u Bihać jedan tabor nizama, koji je u grad ušao bez ikakvih prepreka, a na mjesto muselima Mehmed-paše Bišćevića, protiv koga su se Krajišnici najviše žalili, postavio je pukovnika hadži Jakub-bega. Naredio je da se pokupi redifa… Krajina je dala 300 regruta koji su 6. oktobra došli u Sarajevo. Krajišnici su prihvatili Omer-pašine zahtjeve, ali su također ispunjeni i njihovi zahtjevi, pošto su tvrdili da se nisu pobunili protiv sultana, nego protiv domaćih silnika: bihaćkog paše, staromajdanskog, novskog i bužimskog kapetana…
Poslije izbivanja od mjesec dana, Omer-paša se 29. septembra vratio u Sarajevo… Tu je dobio obavijest da je 15. oktobra započela pobuna u Mostaru. Na vijest o ustanku u Hercegovini, Omer-paša je odredio da tamo odu tri bataljona regularnih trupa uz odred arnautske milicije.. Upravo kad je Omer-paša određivao pravac kretanja glavnini svojih snaga, a u Bosni je tada raspolagao s malom vojskom od 8.000 ljudi i 34 topa, dobio je vijest o pobuni u Posavini…
Puška je pukla „18. oktobra u petak u Tuzli i brzo se raširila u prostranoj Posavini“… Ustankom su bile obuhvaćene gotovo sve kaze u Posavini: Tuzla, Derventa, Gradačac, Zvornik, Doboj, Brčko i Bijeljina… Tako su se Posavina i Hercegovina pobunile u dogovoru.. Pobuna u Posavini je u krvi ugušena, a pohvatane kolovođe, njih 30 svezanih u dva lanca, Omer-paša je poslao u Carigrad… Pored Mahmud-paše Tuzlića, lišeni slobode su bili: Mahmud Alajbeg i njegov sin, tuzlanski kadija i Nuh-efendija… Omer-paša se iz Posavine vratio u Sarajevo 17. decembra…
Pošto je buknula buna i u Mostaru, Hercegovina se podijelila na dva tabora. Jedni su bili uz ustanike, a drugi uz sultana i njegovog namjesnika Omer-pašu. No ipak se veći dio građana Mostara i pristalica hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića priklonio pobunjenicima. Predvodio ih je Ibrahimaga Pilulija, kavazbaša Ali-paše. Ostale ustaničke vođe su bili: Alibeg Hadžiomerović, Salihbeg Muslibegović, Jusuf i mula Ibrahim, zatim Ahmedbeg Hadžiomerović, Dervišaga Ćurumija, Kadibeg Hadžiomerović i Ibrahim Alajbegović…
Po naređenju Omer-paše, Muhamed Skenderbeg je u zoru 6. II 1851. godine napao ustaničke položaje… 10. februara osvojen je Mostar. Bez većih problema je ugušena pobuna u Hercegovini. Omer-paša je obavijestio carski Divan da će krenuti iz Sarajeva u Mostar kako bi uspostavio nove administrativne organe vlasti… Međutim, morao je prekinuti svoj trinaestodnevni boravak u Hercegovini zbog pokreta u Krajini. Iz Hercegovine je prema Krajini krenuo 5. marta sa velikom povorkom od 5 tabora pješaka, 4 eskadrona konjanika, 1.000 neregularnih vojnika i 11 topova…
Buna u Krajini je počela već početkom januara 1851. godine… Uveče 8. I 1851. godine, hiljadu Bošnjaka iz Velike Kladuše, pod vođstvom kadije Ibrahima Kapića, Alije Kedića, bajraktara Omera Redžića i više begova iz svih dvanaest nahija, diglo se na pobunu… Skupština u Cazinu je održana 15. januara. Krajiške vođe izdale su naredbu da svaka kuća treba poslati jednog muškarca sposobnog za oružje. Na poziv je došlo oko hiljadu ljudi, ali se Bošnjaci iz Majdana nisu željeli suprostaviti Omer-paši. Oni su zahtijevali da se najprije pokuša pregovarati sa seraskerom kako bi ga odvratili od njegove namjere…
Tako su Bihać i Prijedor postali centri ustanika… Plan ustanika je bio da dođu u Sarajevo i prisile Omer-pašu da napusti s carskom vojskom Bosnu… Ustanici su 11. februara krenuli sa dvije kolone iz Bihaća. Prva kolona, pod vođstvom Alije Kedića od oko 3.000 ljudi, otišla je prema Prijedoru, a druga, također od 3.000 ljudi, krenula je preko Petrovca u Ključ na čelu sa kadijom Ibrahimom Kapićem, koji je imao i dva topa. Rezerva vojske bila je smještena u Majdanu, gdje su dopremljeni topovi sa bihaćke tvrđave.
Krajišnici su 26. februara opsjeli Banja Luku… Ustanici su postigli značajan uspjeh osvajanjem tog grada, jer su time zagospodarili cijelom Krajinom, pošto su već držali: Cazin, Bihać, Petrovac, Kulen-Vakuf, Krupu, Novi, Ključ, Majdan i Prijedor… Napredovanje ustanika prema Travniku zaustavljeno je 6. marta kod Jajca, koje su inače držali u svojim rukama… U toj bitki prethodnica Omer-paše razbila je ustaničku vojsku i prisilila je na povlačenje u sami grad…
Omer-paša je krenuo iz Livna prema Jajcu 13. marta… Cjelokupna vojna sila koncentrirala se u široj okolici Jajca. Bitka je bila veoma žestoka i krvava… Derviš-aga ipak je zbog artiljerijske nadmoćnosti pobijedio ustanike. U boju je ranjen Omer Redžić, koji je ubrzo umro, a ustanici se razbježali. Pobunjenička vojska je tada počela da odstupa prema Varcar-Vakufu, a odstupnicu je štitio Alija Kedić. Dva dana poslije bitke kod Džulhisara, braća Svrake iz Glamoča, koje je potplatio Omer-paša, ubila su u Sitnici kadiju Kapića… Pobjeda kod Jajca bila je tako velika da je ustanička artiljerija pala u ruke nizama.. Pobjedonosna carska vojska je 20. marta bez otpora ušla u razrušeno Jajce…
U Jajcu se Omer-paša zadržao 7 dana. 27. marta je krenuo prema Banja Luci. Kad je stigao u Varcar-Vakuf naredio je da se izbatina kadija iz Jezera. Sljedećeg dana nastavio je prema Sitnici, gdje je i prenoćio. Treći konak mu je bio u Dobrinji, a tu noć je poginuo Ali-paša Rizvanbegović… Kako je Omer-paša zvanično obavijestio vladu u Carigradu, to se desilo sasvim slučajno. Vojnik koji je čuvao stražu je zaspao, puška mu je ispala i opalila, a zrno je pogodilo Ali-pašu u glavu!!!
Omer-paša je stigao u Banjaluku 31. marta i u grad je ušao bez borbe. Ovog puta se osvetio ustanicima mnogo žešće nego u vrijeme kad je prvi put stigao u grad… Ustanici su sada bili u bjekstvu pred Omer-pašom. Izgubili su dvojicu istaknutih vođa, Omera Redžića i Ibrahima Kapića, kao i važna utvrđenja Jajce i Banja Luku, ali su i dalje pravili planove o otporu…
Iz Banja Luke je Omer-paša krenuo 6. aprila, prenoćio u Ivanjskoj, a sutradan se uputio prema Kozarcu. Tu su mu ustanici, predvođeni sinom prijedorskog muselima, pružili žestok otpor. Poraženi ustanici su na bojnom polju ostavili 100 mrtvih i 60 ranjenih. Carska vojska je pretrpjela znatno manje gubitke… Kozarac, mjestašce od 100 kuća i 2 džamije, bio je razrušen i popaljen do temelja… Omer-paša je 8. aprila stigao u Prijedor…
Dalje je krenuo 18. aprila… Naredio je Muhamedu Skenderbegu da ne kreće iz Petrovca, dok on ne krene iz Novog. Po planu je trebalo da serasker ide s jedne strane preko Prijedora, a Skenderbeg sa druge preko Petrovca. Ustanici su prozreli seraskerov plan, pa su poslije savjetovanja odlučili da organiziraju otpor Skender-begu na Ćerlevici. Međutim, ne nailazeći na otpor ustanika, Skender-beg se nije držao dogovorenog plana, nego je došao do Bihaća i počeo tući grad iz topova. Krajišnici su digli most na Uni i zaustavili njegovo nadiranje u grad. Zatim su prešli Unu kod Krupe, planirajući da s Petrovčanima i Ključanima udare Skenderbega s leđa…
Kako je prozreo dobro smišljen plan ustanika, Omer-paša je načinio most na Sani kod Prijedora, te je preko Majdana i Kamengrada stigao u Lipnik. Kad su to saznali, Krajišnici su prešli na drugu obalu Une, gdje su se ukopali i dovukli tri topa. Serasker je pobijedio poslije tri dana borbi, prešao na drugu stranu i pohvatao mnoge ustanike. Skender-beg je napadao ustaničke položaje sa juga…
Čim je Omer-paša 26. aprila prešao preko Une, Skenderbeg je pozvao ustanike na predaju. Oni su to učinili sutradan u podne, pa je istog dana sultanova vojska ušla u Bihać… Skenderbeg je ostavio u gradu jedan tabor pješadije i pošao u susret seraskeru, koga je zatekao u Cazinu. Potom su zajedno stigli do Novog, u kome je Omer-paša ostavio 7 tabora nizama pod komandom Ibrahim-paše, a zatim je nastavio put preko Prijedora, Banja Luke i Skender-Vakufa. Konačno je 10. maja stigao u Travnik…
Malo-pomalo u Bosnu su se vraćali red i mir. Prenosile su se vijesti da će mnogi biti prognani u Malu Aziju. U Travnik je dovedeno preko 500 zarobljenih krajiških begova. Uskoro su bili uhapšeni i Mehmed-paša Bišćević, majdanski kapetan Derviš-beg Cerić, novski kapetan, Alibeg Džinić, i na kraju Fazli-paša Šerifović. Omer-paša je mnoge bosanske begove poslao u progonstvo. Muvekit navodi da su među njima bili i Mustafa-paša Babić, Alibeg Dženetić, Abdulah Rašid-ef. Uzunović, Sunulah-ef. Sokolović, Huseinaga Mašić i Mehmedaga Bakarević. (izvor: Galib Šljivo,”Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini (1850-1852.)” i ”Bosna i Hercegovina 1849-1853.”, knj. 4.)
Trajne posljedice Latasovog pohoda…
Omer-paša je u krvi ugušio pokrete bosanskog plemstva, koje se oružjem oduprlo uvođenju reformskih mjera što ih je Porta namjeravala provesti. Pošto je umirio stanovništvo Bosanskog ejaleta, on je pristupio provođenju reformi bez naročitih teškoća. Iza njegovog krvavog pohoda ostao je potpuno razrušen, opljačkan i osiromašen Bosanski ejalet… Nakon pohoda poturčenog vlaha Omer-paše (Mihajla)Latasa, Bošnjaci se više nikad nisu pobunili protiv problematične politike Porte…
„Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje su stoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sa povijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko-socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu“… (izvor: Mustafa Imamović,”Historija Bošnjaka”, str. 336)
Prijateljski odnosi Latasa i Jukića…
Tadašnji poznati franjevački kulturni i društveni djelatnik Ivan Frano Jukić bio je očaran Omer-pašom Latasom. U tome je otišao tako daleko da mu je čak pripomagao u borbi protiv ustanika, osobito onih u Krajini. Dostavljao mu je dragocjene podatke, o kretanju ustaničke vojske, njihovim snagama, rasporedu, opremi i sl… Svoje oduševljene onim što je ovaj krvnik činio po Bosni, Jukić je iskazao tako što mu je posvetio poseban broj literarno-povijesnog časopisa „Bosanski prijatelj“, kojeg je on bio urednik…
Poznati tadašnji hrvatski političar dr. Ante Starčević, koji je u hrvatskoj povijesti dobio epitet „otac domovine“, uzalud je opominjao Jukića da se okani šurovanja sa Latasom i pomaganja protiv aga i begova, odnosno Bošnjaka. U pismu koje mu je uputio tim povodom, a odnosilo se na sve bosanske franjevce i katolike koji su se ponašali kao on, stajalo je: „Nesretniče! Da bi bili ljudi, da bi imali razum i poštenje, vi bi se združili s agama, pa s njima proterali neprijateljsku vojsku. Ako age padnu, onda i vi dolazite na red“…
Latas se na koncu obračunao i sa Jukićem, svojim doskorošnjim prisnim prijateljem…Prvo ga je stavio pod prismotru, a malo potom ga i uhapsio… Na koncu ga opremi u Carigrad da mu se tamo sudi kao veleizdajniku… Zahvaljujući zauzimanju austrijske diplomacije spašen je tamnovanja. Isposlovan mu je progon u Rim, ali s doživotnom zabranom povratka u Bosnu. To je oboljelog i razočaranog Jukića sasvim dotuklo i bilo mu je uzrokom smrti. Umro je u Beču, daleko od Bosne koju je volio svim srcem, ali za koju se u presudnom trenutku, nažalost, borio pogrešnim procjenama, na što ga je blagovremeno iz Zagreba upozoravao Starčević… (izvor: Enver Imamović, ”Historija bosanske vojske”, str. 206-210)
Naredni blog u petak 20h…
KOMENTARI