Romantičarska ideja ujedinjenja Južnih Slavena doživjela je svoju djelomičnu realizaciju književno – lingvističkim dogovorom. U Beču 1850. godine sastaju se Hrvati I. Kukuljević, D. Demetar, I. Mažuranić, te Srbi V. Karadžić, Đ. Dančić i Slovenac F. Miklošić.
Pod snažnim utjecajem, prije svega Vuka, doneseni su zaključci:
- da ne valja miješati narječja, već uzeti jedno,
- da je najprije i najbolje primiti „južno narječje“ za književno,
- da se piše h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto,
- da se izbaci h iz drugog padeža množine kod imenica,
- da se vokalno r piše prosto, a ne sa er i ar.
Sintagma „južno narječje“ ostavlja dojam višeznačnosti. Nejasno je, prije svega od čega „južno“, što jasno upućuje na nedostatak zemljopisnog određenja. Mada su potpisnici znali o čemu je riječ, o nepobitnoj činjenici bosanskoga jezika. Prostorna lokalizacija bi implicirala jasnu konstataciju postojanja bosanskoga jezika i bosanske nacije, a što ni jednima nije odgovaralo.
Osim što su ovu činjenicu vazda isticali Mak Dizdar i Alija Isaković, ja ću namjerno spomenuti uglednog hrvatskog lingvistu i historičara jezika Matu Hrastu koji je za centar „južnog narječja“ i onog narječja od kojega je Vuk stvarao književni jezik kod Srba, označio „s glavnim sjedištem u Sarajevu.“
Milan Šipka, ugledni BH – akademik i lingvista velikog ugleda u bivšoj Jugoslaviji, u svome članku o tradiciji narodnog jezika u BiH kaže da je: „Narodni jezik u BiH, većim dijelom svojih govora, postao je u 19. stoljeću, stjecajem različitih društvenih i lingvističkih okolnosti, temelj zajedničkog srpskohrvatskog jezika.“
Više pročitajte na http://asimkamber.com/becki-sporazum/
KOMENTARI