Sunce se već polako spuštalo na horizontu i bojilo nebo purpurnim nijansama. Nakon toplog dana, slijedio je prohladan sumrak, praćen laganim vjetrićem. Nebo se spremalo da ljude počasti kišom te noći.
Piše: Selma Hadžibajramović
Sjedila je i tankom grančicom crtala male krugove u pijesku. Crtala je suzna lica, kojima je na kraju dodavala krezube osmijehe. Zalazak sunca, njegovo nestajanje iza oblaka i tmine, nenadano i neželjeno je u njoj budilo nostalgiju.
Sjećala se mnogo ljepših zalazaka, onih kad je sunčeve zrake raspršivao smijeh, a ne oblaci. To su bili dani kad je otac još bio živ. U ovo predvečerje sve ju je sjećalo na njega. Taj leptirić koji je tako nehajno stao da se odmori na njenim kovrdžama podsjetio ju je na to kako su je očeve ruke nježno milovale po tim istim crnim, neposlušnim kovrdžama. Ona crvena, zrela jabuka na vrhu stabla ju je sjećala na to kako se uvijek penjao da bi njoj ubrao one najljepše. Čak i mašnica na njenoj svijetloljubičastoj haljinici je skrivala sjećanja. Ona ju je podsjećala na to kako bi je otac uvijek krišom prao, da majka ne bi vidjela kako se, zanesena igrom, zamazala blatom od glave do pete. Bio je njen saučesnik, prijatelj, zvijezda vodilja…A, sad ga više nema.
Još prije nego je otac umro stvari su počele da se mijenjaju. Čula je odrasle kako vode nerazgovijetne razgovore. Bila je isuviše mlada da bi znala šta je to ‘ekonomija’, zašto ona propada, nije znala ni štam im znači ‘degradacija’ i zašto njen otac više ne ide na posao. Istina, jeste primjetila da joj donosi manje čokolade, ali to ju nije zabrinjavalo koliko činjenica da je na očevom licu vidjela sve manje osmijeha, a sve više bora, onih dubokih, koje se urežu u čelo kad se čovjek previše mršti.
I, tako jednog dana, majka joj je rekla da je otac otišao na neko ljepše mjesto i da ga neko vrijeme neće biti. Uvrijedila se što je majka smatra tolikim djetetom. Pa, imala je već pet godina! Dobro je znala da je to ‘bolje mjesto’ pod zemljom, da je otac preminuo i da ga nikad više neće vidjeti.
I, eto… Sad je tu, ponovo je zamazala blatom svilenu mašnicu na haljinici, ponovo gleda zalazak sunca i grize sočnu jabuku, ali ovaj put sama. Čokolada više nema skoro nikako. Ali, one joj ni ne fale. Fali joj ljubav. Fali joj onaj smijeh koji se miješa sa suzama i od kojeg vilice utrnu. Toga nema već odavno.
Da se razumijemo, voli ona majku. Svim srcem. I majka nju. Ali, nemaju vremena to pokazati jedna drugoj. Majka sad radi 16 sati na dan da bi njoj obezbijedila osnovna sredstva za život. Kad je kod kuće, previše je umorna za milovanja, a usne su joj se isuviše izvile nadole da bi mogla da izusti koju nježnu riječ. Uputi joj srneći pogled, onaj koji dolazi iz srca i govori da joj je ona sve na svijetu i stropošta se u krevet. I, ona to cijeni. Zna da joj više ne može pružiti. A, ipak…ovo što pruža previše je za jednu, premalo za drugu. Valjda to tako ide kad je ljubav u pitanju.
Začu neku galamu iz susjednog dvorišta.
‘Ajde,odlazi! Nemam ništa za tebe! I da imam, ne bih dao, odlazi dosadna djevojčice!’
Okrenula je glavu da vidi što se zbiva. Susjed je na prilično ružan oslovljavao mršuljavu djevojčicu koja je ponizno gledala u beton ispred njegove lijepo uređene trospratnice i tihim glasom pitala da li bi joj mogao šta ‘udijeliti’.
Zagledala se malo bolje. Greška! Nije gledala u beton nego u svoja stopala. Tačnije, u svoja bosa stopala. U ovom prohladnom septembarskom danu koji je već bio na izmaku, djevojčica je stajala bosa, u odrpanoj haljinici, s dlačicama na rukama naježenim od hladnoće, očiju punih stida, i izgladnjelim usnama je molila za pomoć.
Susjed je već podigao papuču da je baci na musavu djevojčicu koja je kvarila njegovo bajkovito dvorište. Mahnula joj je, prije nego što ju je udario.
‘Dođi.’
Djevojčica je strašljivo prišla. Pretpostavivši da je gladna iznijela joj je svoj ručak, ali ova je bila previše uplašena da išta dotakne. Na pitanje da li bi to željela ponijeti stidljivo je klimnula glavom. Ispričala joj je svoj put od normalnog života do ovog sramotnog lutanja unaokolo s molbama za pomoć.
Utrčala je u kuću i brzo probudila majku. Bez daha joj je prepričala sudbinu svoje nove prijateljice zamolivši da ostane kod njih, jer nema bpravi dom u koji bi mogla da se vrati. Majka ju je sjetno gledala.
‘Znaš da bih to voljela, draga. Ali, znaš da jedva imamo i za sebe. Žao mi je.’
Ona je razumjela. Znala je da je majka bila u pravu. Pa, ipak, nije mogla a da joj suze ne skvase lice. Uzela je veliku vrećicu, ugurala nekoliko džempera, jednu haljinu, crvene lakovane cipelice i veliku lutku. Zatim je podigla svoj madrac i našla onu jednu čokoladu koju je čuvala za posebne prilike. Nju je stavila na vrh.
U pogledu koji joj je djevojčica uputila kad je to primila miješali su se zahvalnost, tuga, poniženje i stid. Ipak, zagrlile su se kao najbolje prijateljice, te dvije naizgled strankinje, povezane sličnim bolom u duši. Musava djevojčica je zatim obula cipelice na krvava stopala i lagano odšetala u noć.
Umotana u mekanu dekicu i nosića zalijepljenog na prozorsko okno, posmatrala je kako se sitni koraci gube u tmini koja se spuštala nad gradom. Majušnom ručicom je brisala krupne suze i osjećala kako joj se veliko srce cijepa na najmanje moguće parčiće, jer nije mogla pomoći više.
KOMENTARI